– Vijest od juče koja je odjeknula cijelom regijom zasigurno je ona koja je došla iz Srbije. Srbija je jasno rekla da ne podržava održavanje referenduma u RS. Jeste li iznenađeni takvom odlukom Srbije i kako je komentarišete?
Nisam iznenađen, jer Srbija ima svoje probleme i interese i ne želi biti uvučena u bespotrebne konflikte na Balkanu. Vidjeli ste i po reakcijama, prije dva dana, Aleksandra Vučića, s obzirom na neke izjave Milorada Dodika prije sastanka, da ima jedna nervoza. Interes Srbije očigledno nije novo zakuhavanje na Balkanu. Prema mom mišljenju, radi se o jednoj bespotrebnoj političkoj avanturi.
– Već juče su se mogli čuti komentari da je ovo način da Srbija elegantno izađe iz cijele priče i ostane fer i korektan igrač kada je u pitanju stav EU i ono što oni očekuju, kao i Amerika. Mislite li da je ovo zaista iskren stav Srbije?
Ne bih o tome nagađao. Jedno su emocije, drugo su racionalni interesi. O tome na čijoj strani je srce Aleksandra Vučića i Srbijanaca bespotrebno je razgovarati i razmatrati, ali šta je interes nakon svega što smo i mi i Srbi, i Srbija i BiH, prošli u ovoj četvrtini vijeka, sasvim je jasno da Srbiji ne treba nova tenzija koja će otjerati investitore, investicije, vratiti nas unazad, jer ćemo ponovo morati preći put koji smo već prešli. Stoga, vjerujem da su oni dobro procijenili, kao što rekoh, šta je njihov interes i da će se toga držati, dakle da će stabilizovati prilike na Balkanu.
– Prema Vašem mišljenju, govori li nešto činjenica da se možda po prvi put razlikuju stavovi Srbije i Rusije?
Rusija je daleko. Rusija, bez nekog posebnog problema, može nešto podržati, što možda i njoj daje na globalnim tasovima neki dodatni plus. No, Srbija je direktno vezana i sve što se dešava u BiH, direktno se prenosi na Srbiju. Već u vrijeme Slobodana Miloševića počela je nervoza starijeg brata koji plaća cehove, koje pravi agresivni mlađi brat. Dakle, već je Milošević imao problema sa Karadžićevom politikom, pokušavao da je koči i na kraju krajeva, Srbija je platila ogromnu cijenu svega toga kroz sankcije i završila kako je završila, pod udarima NATO-a, a Milošević je završio kako je završio, u Hagu. Svi to dobro pamte i donose odluke, uzimajući sigurno u obzir te stvari.
– Juče su u Beogradu bila dva sastanka, onaj sa predstavnicima Srba iz BiH i sastanak Vučića sa Draganom Čovićem. Čini se da je nakon sastanaka najkonkretniji bio Čović. On je rekao da će referenduma u RS vjerovatno biti. Dan RS gleda kao trivijalnu stvar na način da, kako je obrazložio, u BiH gotovo svaki grad, svako mjesto, svako selo ima svoj dan. On kaže da su to za njega nebitne stvari. Kako gledate na takve stavove?
Mene to čudi. Nije trivijalna stvar diskriminirati jedan narod. Recimo, hrvatski narod u RS. Da ne kažemo šta o tome misle Bošnjaci, Bošnjaci sudije u Ustavnom sudu BiH, ali stranci u Ustavnom sudu BiH, od kojih su jedan ili dvojica pravoslavci, te Venecijanska komisija, dakle najstručnije i najekspertnije tijelo pri Vijeću Evrope, smatraju da je ovo nedvosmislena diskriminacija, da se i Bošnjaci i Hrvati i svi nesrbi vrijeđaju proslavom jednog dana uz koji je prislonjena i krsna slava, koji slavi datum kada je jedna etnička grupa u BiH odlučila da se razgraniči sa druge dvije i znamo kako se razgraničavala.
Mene čudi kada Čović ode na proslave 9. januara. Ali, svako ima pravo na svoj stav i svoju politiku. Politika Čovićeva je na momente dvosmislena. Uostalom, nažalost, takva je i situacija u ovoj zemlji, tako da političari moraju na momente imati neku politiku sa dva lica. U principu, Čović podržava ono što je dobro za ovu zemlju, uz nas je u svemu onome što znači stabilizaciju prilika, podržava EU i NATO put, reforme, stabilizaciju, uz pojedine, kako da kažem, devijacije koje su možda i neizbježne, s obzirom na noviju istoriju i neke frustracije koje nosi hrvatski korpus u BiH. Mislim da ćemo na tim stvarima ratiti i popraviti ih i onda ćemo imati jednu skoro potpuno jedinstvenu politiku Bošnjaka i Hrvata.
– Prema Vašem mišljenju, obilježavanje ili neobilježavanje jednog dana je li vrijedno da u BiH ponovo pokrećemo priču o ratu, oružju, sukobima?
Pitajte to Dodika, jer on radi to o čemu Vi pričate. Poniženje jednog ili dva naroda, građana, diskriminacija, stavljanje njih u drug red, proslavljanje dana koji njih vrijeđa, vrijedno je toga da pokušate tu stvar da ispravite. Mi smo u Dejtonu prihvatili entitetsku podjelu BiH, ali smo u Ustavu i mi i Srbi i svi ostali prihvatili da će biti nadređene konvencije koje se odnose na ljudska prava Ustavu BiH. Mi imamo pravo koristiti te mehanizme i gledati da u ovoj zemlji svi ljudi zaista budu ravnopravni. Prema mom mišljenju, srpski političari su trebali razmisliti o tome kako se drugi osjećaju.
Naravno da imaju pravo i na referendum, samo tim referendumom ne mogu dovoditi u pitanje ono što se ne smije dovesti u pitanje, a to su konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda BiH. Imaju pravo proslave dana RS, samo taj dan ne treba da vrijeđa druge ljude. Dakle, to se pitanje ne treba vraćati meni koji težim ka pravdi, ja ujednačenju prava, ka ravnopravnosti građana u BiH.
– Šta ste onda mislili kada ste rekli da ima nešto vrjednije i od mira i od slobode i da ste spremni to braniti?
Ja sam kazao da je mir svetinja. Nakon svega što su ljudi u ovoj zemlji prošli, mi ćemo učiniti sve da sačuvamo mir. Osim naravno nekih stvari koje su iznad mira, a to je sloboda, ravnopravnost.
– Rat nije ili jeste opcija? Sukob?
Teška riječ. Sve je opcija u odbrani slobode zemlje, njenog integriteta, prava da živite tamo gdje ste se rodili, tamo gdje su vam grobovi predaka, da branite Ustav, da branite ono što ste dobili u jednom mirovnom sporazumu. Ne možete iz mirovnog sporazuma kao sa švedskog stola uzeti ono što vama odgovara – naziv RS, entitet, a onda ne izvršiti Aneks VII, ne dati ljudima da se vrate. Aneks VII zaustavljen je na razne načine – napadima na povratnike, nezapošljavanjem povratnika, diskriminacijom kod zapošljavanja, nedavanjem potrebnih sredstava. Ne možete vi milion ljudi vratiti sa milion maraka godišnje, koliko su iznosili budžeti u tu svrhu.
Dakle, ne možete to uzeti i u entitetu RS potpuno zavladati nad svime, jer su tamo i ustavne sudije Bošnjaci i Hrvati po izboru političara i direktno rade onako kako im politika govori, a onda se ljutiti što stranci u Ustavnom sudu BiH glasaju onako kako se to nekome ne sviđa u Banjaluci. To su apsolutno dupli standardi i dvostruki kriterijumi i to se mora postupno ukloniti.
Svi mi u BiH trebamo razmisliti o tome kako se onaj drugi osjeća. Ja razumijem da su Srbi iznervirani sa ovom odlukom, ali neka i oni razmisle kako se osjećaju Bošnjaci, Hrvati i svi nesrbi u RS. Čemu proslava dana, koji na kraju krajeva, može koštati toga da se desetine hiljada ljudi, koji su oštećeni od 1992. godine, od tog 9. januara 1992 do kraja rata, dakle koji su pobijeni, silovani, stavljeni u koncentracione logore, kojima su zapaljene kuće, žale i da traže nadoknadu. Ako želite kazati da postojite od te 1992. godine, a ne 1995. i Dejtona, onda sa sobom nosite tu hipoteku sa svim onim šta ona može da znači.
– Kako učiniti ravnopravnim u Srbe u FBiH? Nisu konstitutivni u četiri kantona, imaju i oni razloga da budu nezadovoljni.
Oni jesu konstitutivni svuda, samo to treba izboriti, kao što sam se ja borio za poziciju nesrba u RS. Ne znam zašto tu stvar Mladen Ivanić po ko zna koji put pominje u javnosti, a ne učini nešto. Zašto on ne koristi te mehanizme? Na kraju krajeva, mi smo, u SDA, dali zadatak potpredsjednici FBiH da se lično oko te stvari pobrine. SDA će to uraditi do kraja ovog mandata.
– Iskreno, do kada ćemo mi u BiH jedni druge tjerati nešto da uradimo, a ne učiniti da sami vidimo da je nešto nepravedno prema drugom i da to izmijenimo? Dodik je prije dan, dva kazao: “Hajde da krenemo iz početka”. Kako gledate na te izjave i može li se i treba li se u BiH krenuti iz početka?
Prva polovina te Dodikove misli je zaista ohrabrujuća. Hajde da sve resetujemo i da se pokušamo dogovoriti, da jedni drugima izađemo u susret – tako zvuči prva polivina rečenice. Druga polovina rečenice je da vratimo sve nazad – da razbijemo Oružane snage (OS) BiH na tri komponente, da vratimo ovlaštenja koja su prenesena sa entiteta na državu, dakle, da se točak istorije vrati nazad na štetu države BiH. To je drugi dio rečenice koju je izgovorio Dodik.
Ako će Dodik tražiti da se vratimo unazad, na izvorni Dejton, kako on to kaže, a Čović da se vratimo na izvorni Vašingtonski sporazum, onda će Bošnjaci vjerovatno tražiti da se vratimo na Republiku BiH i opet nismo nigdje. Mislim da nema vraćanja nazad. Mi moramo ići naprijed i riješiti te stvari dominacije, nametanja, dvostrukih standarda, nerazumijevanja druge strane, u hodu, na našem evropskom putu.
Svaki dan kada krenu pregovori sa EU mi ćemo morati uraditi nešto u funkcionisanju države, donošenju i popravljanju zakona, koji će značiti ono što ste Vi pitali – popravak stanja u BiH, vladavinu zakona, pravnu državu, jednakost ljudi, jednakost šansi ljudi u njoj i tako dalje.
– Moraju li svi u BiH na evropskom putu već danas biti spremni na kompromis?
Apsolutno i nipošto ići u dogovore dvojice protiv jednog. To se po nekoj automatici dešava u BiH, a nipošto ne treba raditi te stvari. Moramo razumjeti drugu stranu, ako treba pregovarati 100 dana, a ne tući se jedan dan. Nadam se da će sa, tako da kažem, predizbornom upalom proći i ta stvar, ovakav intenzitet, ovako vađenje tih tema od prije 25. godina i da ćemo zaista krenuti jednim širokim evropskim putem.
Kad nema dogovora i kompromisa, popravka socio-ekonomskog stanja, zapošljavanja, nipošto ovim drugim, u ovom momentu smo mi na istorijskom raskršću, nipošto krenuti unazad, krenuti se kotrljati unazad ka 90-im godinama, ka referendumima, ka trećim entitetima, ka pričama o tome svemu koje neće ishoditi ničim, nego kontrazahtjevima, nervozama, inatima i emocijama.
– Je li ovo bilo zaista bilo žestoko zaoštravanje političkih odnosa u BiH i još uvijek jeste ili tek žestoka predizborna kampanja?
Oboje. Lako je probuditi emocije prije 25 godina. Ljudi su za nešto ratovali i niko nije dobio sve za šta je ratovao. Vrlo lako ih je ponovo probuditi, jer su mnogi od njih poginuli, prijatelji su im stradali… Svi misle da je ona druga strana kriva. To je sebičan pristup i to nije dobro.
– Kome odgovaraju ovakve kampanje?
Koliko ja vidim, u zadnjih deset godina Dodik je šampion u tome. Samo što mi ne smijemo ostati bez odgovora na takvu stvar. Često smo govorili: “Pustite ga, radi to zbog kampanje, nameće glasove, sklanja pogled sa teškog ekonomskog stanja, sa navodnih kriminala, da se ne razgovara o tome, pa prebacuje na nacionalne i nacionalističke teme”. Međutim, ovaj put je to prešlo crvenu liniju, jer referendum koji ruši ustavnopravni poredak u BiH, koji ignoriše Ustavni sud BiH i odluka SNSD da će 2018. godine krenuti u referendum koji znači cijepanje BiH, to traži odgovor.
Ne smijemo nikoga i nipošto ostaviti ubijeđenog da takve stvari mogu olako proći. Ne olako, to neće nikako proći. Nema cijepanja BiH. Nikad Srebrenica i Tomašica i sva mjesta patnje nevinih ljudi neće biti ništa do BiH. Neka niko ne traži hljeba nad pogačom! U RS imaju polovinu teritorije, vladaju potpuno, 100 posto imaju vlast na tom dijelu teritorije. Zašto ne dati mrvice pravde ostalim, zašto sad tražiti da se to otcijepi? Mislim da je to pogrešan put i da on neće dobiti podršku niti u svijetu, niti u Evropi, niti na Balkanu.
– Kako generalno u svemu ovome gledate na ulogu međunarodne zajednice, konkretno PIC-a i OHR-a?
Pred ovakvim ponašanjima kroz istoriju, diplomati se povlače ispočetka. Pokušavaju riješiti stvari na način – hajde da se odustane od referenduma, hajde da se nešto da tome koji pravi probleme, hajde da mu dodamo još nešto, pa da se smiri. Ima jedna linija kad to prestaju da rade, kad to pređe mjeru.
Mislim da ovaj put može biti pređena ta linija. Ako se bude išlo tvrdoglavo, naročito u smjeru velikog referenduma, onda će doći do sankcija, do snažnog odgovora, jer slično je uradio i Milošević, ali na kraju Srbija je poklela pod sankcijama međunarodne zajednice. Kad taj nered koji pojedinac pravi počne da nanosi štetu svima, onda se svi udruže da to zaustave.
– U svjetlu jučerašnje odluke Srbije da ne podrži referendum u RS, kako vidite da će se odvijati stvari, mislite li da će referendum biti održan ili ne?
Mislim da će Ustavni sud ipak ostati na tome da se referendum ne može održati, pa da će onda to podržati OHR. Ja sam spreman da nakon toga tražimo kompromis u čitavoj ovoj situaciji, kada su u pitanju praznici. Republika Srpska ima pravo na svoj praznik, ali nema pravo ponižavati druge ljude. Tražimo negdje riješenje koje je u sredini toga.
– Član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ BiH Dragan Čović je u svjetlu cijele situacije napisao pismo koje je uputio OHR-u i PIC-u. Između ostalog, rekao je da bi svi bili zadovoljni u Bosni i Hercegovini, pa i Hrvati, da je nužna reorganizacija Federacije. Kako gledate na tu temu i smatrate li to potrebnim?
Ne vidim preciznog plana, niti onoga što je u ponudi od strane Čovića, jer ta federalizacije ostane nedefinisana. Kuda i kako povuči liniju podjele između Hrvata i Bošnjaka? Ne može se linija olovkom povlačiti, jer takve crte na geografskim kartama se ne povlače olovkom.
– Vjerujete li da su izvjesni određeni kompromisi između Hrvata i Bošnjaka kada je u pitanju organizacija Federacije?
Možemo ići na regionalizaciju, na ukrupnjavanje kantona, na neke regije u Bosni i Hercegovini koji bi trebali tada da prelaze entitetsku liniju. Ako se nije spremno u ovome času od strane RS-a ići na prelazak entitetske linije, mi možemo ići na spajanje kantona u Federaciji koje bi bukvalno i jednostavno smanjilo administraciju, umjesto da imate dvije vlade i dva parlamenta, da se to smanji, ali pri tome nećemo napraviti etičke čiste teritorije.
Mogu se spajati i kantoni koji su multietnički, naprimjer SBK i HNK. Ja sam izdvojio te ideje ranije, ali one nisu dobro primljene u javnosti. A one bi samo značile da nemamo više 600 parlamentaraca, nego svedemo na neki razuman broj, da nemamo jedanaest vlada, jedanaest ustava, da nemamo 150 ministara i njihovih sekretarica, automobila i ostalog, ili neke mikro kantone koji su manji od prosječne opštine, poput Podrinjskog ili Posavskog. Mislim da bi mogli ići u ka racionalizaciju, ali nikako na stvaranje nekih etičkih kantona.
– Koliko je po vama to izvjesno i da lu ćete se tim pitanjem, tom temom, uskoro baviti zvanično i ozbiljno?
Mislim da je 2017. godina, koja nije izborna, prilika da se neke stvari urade. Recimo, presuda “Sejdić Finci” i u sklopu toga, kanimo ispraviti jednu anomaliju na koju Hrvati s pravom upozoravaju, a to je izbor člana Predsjedništva i još neke stvari. Možemo razgovarati i o ovome, kako pojednostaviti Federaciju ili čitavu državu, mi smo otvoreni za te razgovore.
Prije svega smo raspoloženi da tu 2017. godinu iskoristimo za jedan bum u izgradnji infrastrukture. Mislim da ćemo iduće sedmice upravo ovu stvar dogovoriti, dakle da krenemo u takvu izgradnju autoputa, brzih cesta, magistralnih cesta, energetskih objekata, poljoprivrednih dobara, kakve nismo vidjeli ovih 20 postdejtonskih godina i onda bi to Bosnu i Hercegovinu definitivno stavilo u čitavom regionu na najbrže razvijajuću državu u ekonomskom smislu.
– Jesmo li spremni na to i želimo li to? Postoji li politička volja za to ili ćemo opet imati određene kočnice?
Kao što sam vam i rekao, mi smo sada na raskršću. Mi hoćemo krenuti ovim putem i pokrenuli smo se. Nakon osam godina, mi smo usvojili Pregled odbrane i uknjižili prvu kasarnu u RS-u. Pokrenuli smo se na NATO putu i pozdravljeno je to na Samitu u Varšavi prije dva mjeseca.
Pokrenuli smo se i na evropskom putu, to je bio jedan politički majstorluk, kako smo ljetos postigli i prilagodbe SSP-a, koja je odbijana iz Banjaluke vrlo rigidno, kordinacioni mehanizam koji je također vrlo rigidno odbijan, aranžman sa MMF-om, jedan paket stvari smo uspjeli uraditi. Mislim da je taj politički majstorluk bačen pod sjenu. Tada loša vijest ima deseterostruku težinu od one dobre. Uspjeli smo riješiti stvari koje se osam godina ne riješavaju. Prihvaćena će nam biti kandidatura u Briselu 20. septembra, dakle kandidatski status ćemo dobiti, dobit ćemo upitnik i Bosna i Hercegovina je krenula ka evroatlantskom putu. S druge strane ekonomija raste najbrže u regionu, ali se to još uvijek ne osjeti.
– Kada će se osjetiti?
Osjetit će se kada bude pola onoga što sam ja obećao. Ja sam kazao 100 000 radnih mjesta u deset godina. Mi smo 16 000 radnih mjesta proizveli u Federaciji za 12 mjeseci, znači 1300 mjesečno. Moj plan se neće ispunjavati deset godina, ovim tempom za šest godina.
– Ostajete iza svog obećanja?
Naravno. Kako neću ostati kada sam obećao hiljadu mjesta.
– Ali nije bilo za deset godina?
Da, bilo je za deset godina u mandatu, 100 000 radnih mjesta, onda su se neki podsmijavali tome. Sada kada vide da je 1300 mjesta mjesečno i da to ide nešto brže više se ne podsmijavaju i ne komentarišu. Dakle, ako uspijemo uraditi ovaj bum u izgradnji infrastrukture iduće godine, ovo će se ubrzati duplo. Mislim da mi to možemo zaista u roku od pet godina uraditi. Možemo imati koridor 5C i brze ceste tako da do Tuzle stignemo konfornom cestom za sat i 15 minuta, u Mostar za sat, da na Drini budemo 45 minuta, do Bihaća da odemo konfornim cestama za dva i po sata. To sve možemo uraditi do 2020. godine i zaposliti građevinsku operativu tako da zaista kao što rekoh budemo prvi po razvoju u regionu. U ovome času Bosna i Hercegovina ima BDP koji raste preko tri posto, a najbolji smo u regionu. Imamo ovakav tempo u zapošljavanju i najbolji smo u regionu, dužni smo najmanje u regionu, mi smo dužni šest milijardi i to samo svog kredita. Hrvatska je tri puta dužnija i to što su loše struktuirani krediti koji traže brze otplate. Naš izvoz najbrže raste, turističke posjete najbrže rastu u regionu i kao što rekoh treba krenuti pravim širokim putem, svijetlim putem u budućnost, a ne ovim koji nas vraća u 90-te.
– I što manje baviti se temama koje destabiliziraju regiju, je li tako?
Naravno.
– Gospodine Izetbegović kakvi su odnosi na razini koalicije u Federaciji Bosne i Hercegovine, bilo je tu nekoliko teških tema, dva najveća kamena spoticaja – privatizacija i kladionice. Koliko je to poremetilo odnose i kako će se izaći iz toga.
Kada je u pitanju privatizacija to ne smije poremetiti odnose. Privatizacije su redovito vrlo teške teme, ljudi se teško odriću toga, da su nešto zajednički gradili i da to u jednom momentu neki privatnik preuzme. Mi smo se dogovorili sa ljudima iz SBB-a, sa gospodinom Radončićem, da se te stvari potpuno ostvare. Ili fabrika Duhana Sarajevo posjeduje neke procente u Unitikovim neboderima? Da li je tačno da posjeduju galeriju slika vrijednih milion maraka? Ispitat tu stvar, a onda postaviti sljedeće pitanje – da vidimo šta ima od te imovine, da vidimo šta su dubioze i kakve su šanse da ta fabrika preživi u konkurenciji kakvu sad ima. U ovome času, u utrci na tržištu, definitivno pobjeđuje Phillip Morris i neke druge fabrike. Pitat se odgovorno i donijeti odluke, mi to ne smijemo tako ostaviti. Ako će ta fabrika ostati državna onda treba pomoći da preživi. Kako? Ili Sarajevo Osiguranje. Sad moram otkriti možda jednu stvar koja će minirati poziciju Sarajevo Osiguranju, da je dužna 31 milion maraka i šta uraditi s tim? Šta uraditi s firmom koja gubi tržišnu utrku?
Moramo joj ili pomoći ili hitno privatizirati, odnosno privatizirati taj dio koji posjeduje federalna Vlada. Te stvari nije dobro raditi u septembru mjesecu pred izbore. Mi taj problem moramo otvoriti, učiniti ga potpuno transparentnim, odgovorno i zajednički donijeti odluku, jer nećemo donijeti odluku dok ne bude potpuno jasno šta je pravi interes tih firmi i države na kraju krajeva. Po pitanju kladionica, mislim da je krajnje vrijeme da HDZ skine tu hipoteku sa sebe, da im je strateški partner grupa kladioničara a ne SDA. Da im je interes tih ljudi preći od interesa Federacije, jer kad oporezujemo kladionice sa nekih 10, 15 posto, u Hrvatskoj 30 posto, a u Njemačkoj 50 posto. Mi ćemo stabilizirati penzioni fond. Okrenu nevjerovatnih više od milijardu maraka godišnje, bez ikakvih posebnih ulaganja, samo na bazi toga što ljudi imaju tu slabost, taj porok. Rudar plaća porez, ovi ljudi ne plaćaju porez. Šta znači skoncentrirati preko milijardu maraka svake godine u rukama dvadesetak ljudi? Šta oni mogu s tim parama sve da kupe i urade? Tako da HDZ mislim da će biti sa nama, tog nekog 15., 16. septembra kada će to u Domu naroda biti izneseno i prošlo je kroz Predstavnički dom.
– Posljednja dešavanja u BiH generalno su uznemirila javnost i građane ove države. Vaša poruka za kraj – treba li razmišljati o odlasku ili ostanku u BiH i vjerovati u bolje sutra?
Ostajte ovdje! Naravno da ljudi trebaju ostati u ovoj lijepoj zemlji i zajedno sa nama se potruditi da je napravimo dobrom državom, perspektivnom, sa jasnom budućnošću. Nije to lako uraditi u ovakvom dejtonskom sistemu, nakon onoga što su narodi i ljudi prošli prije 20-ak godina.
U Hrvatskoj, ako jedna stranka ne dobije 51 posto glasova, ode se na nove izbore dok neko ne dobije tih 51 posto i šansu da preuzme odgovornost da formira vlast, da preuzme poluge vlasti. U Turskoj je slična stvar. Imali smo ponovljene izbore da bi konačno neko pobijedio i preuzeo odgovornost. U BiH toga nema.
U ovom času imate pet jakih suigrača koji dijele vlast i moraju se dogovarati. Najmanje će ih biti tri u budućnosti. Kada ja odem da se sa Miloradom Dodikom dogovorim o nečemu što je zajednički interes svih u ovoj zemlji i dogovorimo se, riješimo tu stvar, opet prorade neke sujete jer neko treći tu nije bio. Valja pet bitnih političkih faktora u ovoj zemlji u ovom času uskladiti, te vektore tako da ipak izlazni vektor ide naprijed i to ide. Maloprije sam rekao šta smo sve uradili i kako se sve to pokrenulo. To može da ide.
Mislim da će se desiti jedno sazrijevanje kod svih, da će odustati od ispada koji im dolaze iz prošlosti, nekih emocija i nostalgija, te se okrenuti zajedno sa nama tome da stabilizujemo stvari, da idemo ka pomirenju, da bolje razumijemo jedni druge i da duplo ubrzamo procese koji su krenuli.