E stvarno je došlo doba da se pristojan čovjek zacrveni od sramote zvane pravosuđe u Bosni i Hercegovini.
I usput suoči sa bolnom istinom poodavno javno izrečenom: ovdje postoji pravosudna mafija. Ne, nije to bila opaska novinara-izdajice, kako domaći i ini zvaničnici vole etiketirati svakog od poslenika ovog zanata, već predsjednice Suda BiH Meddžide Kreso. Njezin javni vapaj, kao i obično na ovim prostorima, nije shvaćen kao poziv na akciju, ili barem razmišljanje, već puno više kao potvrda političke moći onih centara koji su pravosuđe podredili vlastitim ciljevima.
I koji su potom protrljali ruke zadovoljni što priču o mafiji – koja podrazumijeva definiciju noćne more svakog društva i sistema, od pogađanja najgore vrste, preko dilanja dokumenata i političko-interesno montiranih slučajeva do korupcije – šutnu u dvorište pravosudnih institucija, tumačeći sve na razini koja im i priliči i koju su i uzgojili na ovim prostorima, dakle ličnih obračuna.
Kako god, pravosudna nam se mafija danas javno predstavlja. Toliko javno da je predsjednik parlamentarne komisije skupio snagu da uopće zakaže sjednicu na kojoj se k’o biva prozborilo o glavnom tužitelju Tužiteljstva BiH Goranu Salihoviću i njegovom prijateljskom razgovoru sa današnjim novinarom-urednikom RTRS-a Matom Đakovićem, a nakon koga je, poslovično pravosudno informirani Đaković p(r)ozvao svog šefa Milorada Dodika da mu uzme muštuluk kako će slučajeve u kojima je on jedan od glavnih likova pod istragom pojesti maca. Đaković je već javno potvrdio taj razgovor s (ne)optuženim predsjednikom RS-a, negirajući pritom tek da ga je zvao šefom?!
Da naš državni parlament i njegove komisije nisu mačiji kašalj, ispostavilo se nakon jedva pola sata zasjedanja i zahtjeva da se u oba doma dostavi kompletna informacija.
Kompletnost u ovoj priči podrazumijeva iscrpnu dokumentaciju koja će pokazati kako je uopće u javnost procurila drskost glavnog tužitelja Salihovića da obeća vlastitu akciju hapšenja već pominjane predsjednice Suda BiH, ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH Dragana Mektića, direktora SIPA Perice Stanića i direktora OSABiH Osmana Mehmedagića. Nema sumnje, teško da će se komisija – bilo koja – ozbiljnije zainteresirati za razloge Salihovićeve bahatosti, jer bi u tom slučaju morali da se pozabave svojim relacijama sa državnim tužiteljem i njegovim političkim ambicijama u pravosuđu. Pravo govoreći, Salihovićev temeljni problem i jeste njegovo političko koketiranje s predmetima kojima se – kako je također već više puta objavljeno – hvali u svojim ladicama kao vrijednim bogatstvom. O kretnoj i nekretnoj imovini sada i ne pričamo.
No, čini se da su u ovom slučaju oba doma državnog parlamenta sa svim svojim komisijama važna tek onoliko koliko će se izjasniti o vlastitim partijskim stavovima glede pravosuđa. Da se lijepo postroje za i protiv korupcije i mafije. Sve drugo je u domenu Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća koje polaže popravni pravosudni ispit. Slučaj Olega Čavke to zorno dokazuje. Ambiciozni državni tužitelj opet je uhvaćen s prstima u tegli meda. Kako je sam ispričao u intervjuu prije koji dan, Čavka je u toku svog godišnjeg odmora, u svome domu u Brezi aktivirao svoju telefonsku karticu u telefonu koji je bio dio dokaznog materijala oduzetog od osumnjičenog Anesa Kurbegovića.
Osumnjičeni Kurbegović je dobro znan svim ljubiteljima crnih hronika u kojim je gotovo deceniju važan lik, a uhapšen je – u konkretnom slučaju poznatom i kao Lutka – sve pod optužbama za organizirani kriminal, razbojništvo i pranje novca. Jedino je Čavkina odbrana gora od onog zbog čega je trenutno osumnjičen: državni tužitelj se javno hvali kako dokazni materijal nosi kući i koristi se njime?! I ni to mu nije dosta, već novinarima prepričava kako ga je tješio glavni tužitelj Salihović, rekao mu da se ne brine i da će sve skupa završiti kao neki obični disciplinski postupak?!
Dokle više? Tužitelj Čavka je onomad sa 10 posto umanjenja plaće na šest mjeseci kažnjen zbog toga što je nedvojbeno ustanovljeno kako je baš on hakirao – opet iz svog doma u Brezi – službeni mail tadašnjeg glavnog tužitelja Milorada Barašina. U sramnoj hajci protiv Barašina koja je okončana suspenzijom, Čavka je zapravo nagrađen za saučestvovanje i da se više niti jedan od njegovih aferima u karijeri i ne spomene, više je no jasno da s tužiteljima koji dokaze o organiziranom kriminalu nosaju sa sobom nemamo nikakvog razloga da se čudimo što živimo u društvu u kome organizirani kriminal, političke i svake druge ucjene i korupcija cvjetaju. I to ne samo u Brezi već širom BiH. Kad to rade tužitelji, zar je iznenađenje što glavni u ovoj organiziranoj družini zarad vlastitih ambicija prijeti hapšenjima čelnih ljudi kompletnog pravosudno-sigurnosnog sistema? I ko se tu na koga ugledao?
Da ne bude zabune, postoje samo dva moguća scenarija: onaj prvi, Salihovićev i Čavkin da sve skupa prođe s bizarnim disciplinskim mjerama. I onaj drugi, da se VSTV uhvati vlastitog posla i počne sa čišćenjem vlastitih redova od kriminala i svakovrsne korupcije. U toj opciji i kao društvo i kao država imamo šansu. U onoj drugoj, ne samo da se nemamo čemu nadati već koliko sutra možemo očekivati nekog anesa kurbegovića u kabinetu državnog tužitelja rame uz rame s njegovim plehom i dva telefona u frižideru. Da se nađu. A kartica ionako ima kod tužitelja.