Kažu da slika govori više od hiljadu riječi. Fotografija u koloru još i više. Evo, naprimjer, temeljna stranačka boja SDA jeste zelena. U vrijeme kad su Adil Zulfikarpašić i Alija Izetbegović početkom devedesetih godina prošlog stoljeća osnivali stranku “muslimanskog kulturno-povijesnog kruga”, njen grb i njenu zastavu obojili su zelenom. Bio je to logičan potez u vrijeme buđenja nacionalne svijesti jugoslovenskih naroda i narodnosti koji su, svaki za sebe, birali vlastite simbole uz koje će dočekati ratove.
Kada je oružje utihnulo, Izetbegovićev nasljednik na čelu SDA, Sulejman Tihić, u grb stranke ubacio je crvenu i plavu. Nekako u isto vrijeme, na njenim izbornim listama, ali i na funkcijama u izvršnoj vlasti, počeli su se ukazivati Srbi i Hrvati. Daleko do toga da se radilo o masovnoj pojavi, ali na nivou dobronamjerne poruke da, eto, SDA ne pripada samo i isključivo Bošnjacima, Tihić je ipak donekle uspio ubijediti čak i, po pitanju ovdašnjih nacionalizama, poslovično površne strane diplomate. Nakon Tihićeve smrti SDA je valjda po nasljednom pravu preuzeo Izetbegović junior i sve se vratilo na staro stanje iz devedesetih. SDA je opet postala ono što suštinski i jeste – ekskluzivna stranka bošnjačkog naroda. I tako treba da bude. Ako ništa, poštenije je!
Nakon što je odbacio lažnu i zamarajuću multietničnost u SDA, Bakir Izetbegović je svoju gotovo pa familijarnu bliskost s turskim suverenom Rejepom Tayipom Erdoganom, ugradio i u temelje svoje stranke. Pa se tako na skupovima SDA, uz one odranije prisutne i nepotrebne zastave država Golfskog zaljeva, počelo pojavljivati sve više državnih zastava Republike Turske. Zacrvenile su se dvorane i trgovi, a neupućeni prolaznik bi pomislio da to SDA i SDP slave svoju slavnu koaliciju uz pomoć koje su vladali u prošlom mandatu.
Nema dileme da Izetbegović ima doživotnu tapiju na izvrsne odnose s Erdoganom i stoga tu niko ništa promijeniti ne može. Bio je i prvi državnik koji je riskantno, još u prvoj noći posljednjeg pokušaja turskog državnog udara, u svijet prije svih drugih poslao poruku podrške svom prijatelju. Razumljivo je da dobri odnosi s Turskom predstavljaju važan državni interes za Bosnu i Hercegovinu, ali to nikako ne znači da se međudržavna saradnja treba graditi na način kako to Izetbegović uporno čini. Ali, to je neka sasvim druga tema.
Da je turkofilija ozbiljno zavladala ovdašnjim mentalnim prostorom dokazuje i predizborni skup SDP-a u Brčkom, gdje se u njegovom samom središtu zavijorila turska zastava. Jasno je da se ona po boji bolje uklapa u cjelokupnu scenografiju nego što je to slučaj sa stranačkim sijelima SDA, ali plašim se da ukupan “umjetnički dojam” nije bio razlog za ovaj posljednji potez. Prizivanje Turske na promociji multietničke stranke kakvom se SDP predstavlja ne samo da je neprincipijelno i pogrešno, već je izuzetno opasno. Ali ništa se ne događa slučajno, pa tako i ovaj brčanski hepening ne treba posmatrati odvojeno od stanja koje već duže vrijeme vlada u SDP-ovoj centrali u Sarajevu, gdje ideološku kapu kroje oni koji su tamo ili zalutali, ili su u Alipašinu 41 stigli po zadatku konačnog uništenja najveće multietničke političke organizacije u BiH.
Za budućnost partije pogubna je činjenica da se njeno rukovodstvo u ovoj kampanji praktično odreklo dvije trećine teritorije Bosne i Hercegovine odlukom da ne kandidiraju svoje ljude za načelničke pozicije u Republici Srpskoj (osim Vukosavlja, Bratunca, te Srebrenice u kojoj sa SDA i svim ostalim strankama iz FBiH podržavaju istog kandidata), a vidi se i iz aviona da su Nermin Nikšić i njegov tim predizbornim inžinjeringom zanemarili i značajan dio Hercegovine koja im pred očima birača skončava u Konjicu i Jablanici. Kao s načelničkim, stvari slično stoje i s vijećničkim te odborničkim izbornim listama.
Kukavičkom odlukom da u značajnom broju federalnih općina – od sarajevskog Starog Grada pa nadalje širom FBiH – otvoreno podrže dojučerašnje SDA-ovce, SBB-ovce, SzBiH-ovce i ko zna koga još, Nikšić i njegov “reformski” tim zadali su SDP-u (pre)težak udarac s vrlo neizvjesnim ishodom. Odustajanje od poštene izborne bitke i svođenje partije na strančicu koje negdje ima a negdje ni na mapi nema, jasan je dokaz da pod pogrešnom i nedoraslom rukovodnom strukturom SDP sve više klizi u anonimnost, gubi vlastiti višedecenijski politički karakter te se svojevoljno odriče donedavno neupitne bosanskohercegovačke državotvornosti. Jer Nikšić i njegovi kavijarljevičarski saradnici dobro znaju da SDP svoju multietničnost ne može i ne smije graditi tek na raspodjeli stranačkih funkcija u partijskom Predsjedništvu i Glavnom odboru, već da se borba za modernu državu i svakog njenog čovjeka vodi na svakom pedlju ove podijeljene zemlje. Odustajanjem od borbe za cjelovitu BiH, s turskim zastavama na predizbornim skupovima i jadnim dokazivanjem da, evo, i SDP svoje turkofile za trku ima, Nikšićeva stranka i u suštinskom smislu postaje lijevo krilo bošnjačke politike. A to, priznat će i Nikšić, više neće biti Partija…