Udruženje mladih ljubitelja scenskih umjetnosti „Confero” organizuje premijeru predstave „Režim” koja će se održati 7. februara u Gradskom kinu sa početkom u 19.30 h. To je bio povod da razgovaramo s članovima udruženja ujedno i glumcima ove predstave, te da našim čitaocima približimo i samu predstavu ali i planove Udruženja „Confero”. Naši gosti bili su Adnan Mević i Rasim Pavica, mladi i talentovani Visočani koji vole glumu ali još više vole svoj grad i uživaju u spoznaji da doprinose razvoju kulture svog rodnog grada. To je i glavni motiv njihovog šestogodišnjeg volonterskog rada u Udruženju mladih ljubitelja scenskih umjetnosti „Confero”.
– Ovo je inovativna predstava i prvi put Visoko ima priliku gledati „živuću” predstavu, tj. predstavu koja govori o aktuelnoj tematici, odnosno društvenim dešavanjima sa prostora na kojem se izvodi. Prije 10 dana Vijeće ministara i Parlamentarna skupština BiH donijeli su odluku o slanju svojih trupa u Afganistan, a mi smo prije nekih 5 mjeseci počeli da radimo ovu predstavu, tako da ja sa žaljenjem moram reći da nam je to došlo kao „kec na desetku”. Ova predstava govori o vođenju tuđeg rata, Bosna i Hercegovina je postala marioneta SAD-a, EU i svih velikih sila koje utiču na nas, mi vodimo njihove bitke i njihove ratove, a sve radi nekakvog našeg većeg cilja kojeg mi zapravo nismo ni definisali.
„Režim” je duodrama , znači na sceni su samo dva lika: vodnik i regrut. Ja tumačim ulogu regruta koji je zapravo pozorišni radnik i koji dobiva poziv za regrutaciju, on se tome opire ali neke veće tehnike odvode predstavu u drugom smjeru.
Ovo je mješavina i komedije i tragedije i drame i mjuzikla, a potpada i u formu muzičkog teatra – objasnio je Adnan Mević.
Nije li ipak komedija žanr koji privlači najviše gledalaca?
Adnan: Danas svi živimo u manje-više teškoj situaciji, vrijeme je besparice i agonije, i normalno je da ljudi traže sat-dva da se smiju i ne želi izaći iz pozorišta nasekirani. Recimo, na predstavu „Tragovi zemlje” ljudi koji su je gledali nikad se nisu vraćali da je ponovo pogledaju jer su sigurno nakon nje bili nasekirani. S druge strane, predstava „Najjača armija” uvijek je bila posjećena od istih ljudi koji su se vraćali jer su željeli da se smiju.
Otežava li to rad?
Adnan: Otežava pripremu predstave. Da bismo izveli predstavu mi moramo platiti salu, opremu i izmiriti ostale troškove, a da bismo to uspjeli predstava mora biti posjećena. Ako stalno radite tragediju znajte da neće biti velike posjećenosti.
Je li teško kroz ovaj vid umjetnosti prenijeti određenu poruku a istovremeno uspješno balansirati s podilaženjem široj publici?
Rasim: Smatram da je osnovna zadaća pozorišta postaviti pitanja. Ne treba režiser niti bilo ko drugi ko djeluje u umjetnosti uopće nametati svoju poruku i pouku. Takve predstave su već viđene, a njihove poruke prenose se ljudima koji su vjerovatno već svjesni problema koji se pokušava riješiti porukom predstave. Ali ako gledalac nakon predstave nosi u svojim mislima pitanja i bar tri minute razmišlja o njima i sam traži odgovore, za mene je to uspješna predstava koja ima budućnost. Komedija kao žanr privlači šire mase, to je tačno. Ova predstava ima svoju komiku i lik kojeg glumi Adnan je luckast i onaj koji je zadužen za komičnost. Moram priznati da mi je dosta teško u radu s njim ostati ozbiljan u svom liku. On izbjegava regrutaciju i ne želi ići u vojsku. Ali postoji druga stvar, samim nazivom Režim želimo ispitati demokratičnost demokratskog režima, ali isto tako i vidjeti ponašanje ostalih svjetskih režima prema režimu Bosne i Hercegovine, gdje je država pijun velikog masona. A kad to spuštamo na niži nivo mi smo pijuni države, kao obični čovjek. U tom segmentu života i zatvorenog društva uporno namećemo sebi pitanje ko smo, šta smo, odakle smo i jesmo li svoji? Možemo li ostati dosljedni i šta je naš bit? Mogu li ja reći da ne želim ići u vojsku ako me moja domovina pozvala? Imam li ja to pravo? S druge strane, mogu li ja kao pojedinac iznijeti sve teškoće koje mi jedan režim nameće? Da li je sloboda govora i izražavanja zapravo realnost demokratskog društva? Sve su to pitanja koja su nas interesovala i koja se provlače kroz ovu predstavu. Ja ću otkriti jedan dio predstave, radi se o replici koju i Adnan i ja ponavljamo:
„Režim nikad ne laže,
režim nikad nije kriv za kolektivnu sudbinu,
režim i kad laže – zna zašto laže.”
Nas interesuje zbog čega laže.
Hoćemo li dobiti odgovor?
Rasim: Ne. Predstava ne nudi odgovor nego put prema odgovoru. Želim istaći da je ovo prva poluprofesionalna predstava koju radimo, i zbog toga se nakon četiri godine vraćam na scenu. Radimo je u saradnji s profesionalnom režiserkom Selmom Spahić, a još je jedna zanimljivost vezana za samu scenu, reći ćemo samo to da muziku nećemo puštati sa miksete i u tom dijelu dolazimo i do muzičkog teatra.
Adnan: Ja bih volio da sve koji čitaju portal Visoko.co.ba i one koji će doći na predstavu ponukamo da razmišljaju o demokratičnosti Bosne i Hercegovine. Jesmo li tu demokratičnost shvatili previše bukvalno? Imamo preko 140 političkih partija, preko 12.000 nevladinih organizacija, imamo li zaista slobodu izražavanja, slobodu medija, imamo li medije bez cenzura? Dakle, prije same predstave treba razmisliti šta je Bosna i Hercegovina i kolika je njena demokratičnost. Koliko mi shvatamo demokratiju i koliko je ona savršen sistem? Postoji li univerzalna demokratija? Mnogo je pitanja a ja se nadam da će predstava pomoći u traženju odgovora.
Koliko mladi ljudi koji se bave glumom mogu naći odgovora u djelovanju u umjetnosti uopće?
Adnan: Umjetnost daje odgovore na svako pitanje, i životno i ljudsko ili bilo koje drugo, ali koliko se takvi odgovori smatraju kvalitetnim to spada već pod druge ingerencije. Ovdje više nije pitanje kvalitete već kvantitete. Nemamo predstava, nemamo festivala dovoljno da bi se problematika koja se obrađuje u umjetnosti mogla širiti i samim tim više razmatrati.
Rasim: Ja sam imao sreću raditi i u inostranstvu kao i sa našim glumcima. Naši glumci, a to potvrđuje i mišljenje Angeline Jolie, naučeni su na disciplinu u radu i odgovornost prema svome poslu, a to ne nalazimo često na zapadu. Ja sam sa osam godina prvi put glumio i to sa meni najdražim bićem – mojom sestrom Alisom. Radilo se o igrokazu Čitanka i ja, i prvo pitanje koje ja postavljam bilo je:”Ideš li ti ponekad u pozorište?” A njen odgovor je bio:”Zašto da idem, to je bezveze?!”
Nekako to „bezveze” je mene motivisalo. Stanje u kojem se nalazimo jeste loše, ali smatram da iz dekadencije nastaju najbolje predstave.
Adnan: Ja bih, za razliku od Rasima, volio da je stanje bolje. I nije tu riječ o novcu, mi evo već šestu godinu volontiramo, ali bih volio da postoji više razumijevanja za ono što radimo i mi i drugi mladi ljudi. A i moram reći da je scena potpuno drugačiji svijet od ovoga realnog. Govori o realnim stvarima, ali potpuno je drugačije. Uz to, za vrijeme pripreme predstave dešavaju se, da tako kažem, procesi koje ja volim: druženja, probe, ostvaruju se veze i poznanstva…, a onda kad izađete na scenu i svoj rad krunišete na taj način sve dobije drugu dimenziju. Moram reći i da je Visoko specifična sredina. Mi smo imali pozive i iz Zenice i Sarajeva, ali mi smo najradije u Visokom. Zašto? Jer Visoko zaista može prepoznati i potencijal i kvalitet i glumaca i same predstave. Mislim da našoj publici fali još samo malo educiranja kada se radi o teatru, zato mi volimo ovdje raditi i zato se trudimo da teatarsku scenu u našem gradu podignemo na mjesto koje naši Visočani i zaslužuju.
Rekli ste mi da će predstava „Režim” biti odigrana u dvije verzije, pojasnite i našim čitaocima o čemu se radi?
Rasim: Specifičnost predstave Režim je u tome što će se igrati u dvije verzije, kao što si već rekla. Prva je klasična verzija i njena premijera će se odigrati 7. februara u Gradskom kinu. Druga verzija je kamernog tipa i odigrat će se noć poslije, dakle 8. februara u diskoteci Puls, a režijski koncept bit će potpuno drugačiji. Nemoguće je reći koja je bolja, one su drugačije ali iz svake proizilaze iste ideje različto iznesene – u jednoj kroz muziku a u drugoj kroz uvođenje Kipa slobode. Kad pričamo o demokratiji, prvo pomislimo na američku demokratjiu, Kip slobode i takve stvari, ali ja želim vidjeti je li Kip slobode slobodan u 2013? Moj odgovor je da nije i da ga nema.
U verziji koja će biti predstavljena u Gradskom kinu, to pitanje slobode, koja je i sama upitna, postavlja se kroz muziku.
Kakvi su planovi Confera i koji su naredni projekti?
Rasim: Novina u Conferu jeste da smo mi od Općine dobili na korištenje podrum sale Partizan, a koji ćemo koristiti kao multifunkcionalnu salu. Organizovat ćemo promocije knjiga, namjeravamo u saradnji s Gradskom bibliotekom organizovati večeri lektire i tako pokušati aktivirati što veći broj mladih ljudi, zatim u planu su i poetske večeri za sve koji pišu i žele predstaviti svoj rad, raditi kabaree, dramske radionice i tako dalje. Za sve to naravno treba vrijeme jer se prostor treba rekonstruirati, a treba i novac. Ovo je prilika da svi koji žele pomognu, a mi ćemo svakako firme koje nam odluče pomoći promovirati kao društveno odgovorne, a trebaju znati da je naš ovogodišnji repertoar veoma bogat. Mi potpuno razumijemo da kultura danas nije prioritet, živimo u vremenu kad se jedva zadovoljavaju osnovne ljudske potrebe, ali treba znati i da se mora pažnja posvetiti i ljudskom duhu inače ćemo postati kao mašine.
Adnan: Cilj Confera je bio da se osnuje institucija pozorišta. Mi imamo salu Gradskog kina, ali mi želimo napraviti pravu pozorišnu scenu. Svi privrednici koji žele nešto doprinijeti našoj lokalnoj zajednici i pokazati da zaista žele pomoći mladima, a ne samo pričati kako mladi ljudi danas ne rade ništa, sjede u kafićima i mnogo pričaju, imaju priliku jer mi zaista imamo mnogo planova a svi planovi usmjereni su ka tome da se angažuje što veći broj mladih i da im se ponude razni sadržaji koji će ih odvesti sa ulice i iz kafića.