Opet će, kao i uvijek – i, čini se, zauvijek – izmučena, gladna, ponižena, obespravljena, razvlašćena narodna masa zaokružiti zaokruženo.
Lokalni izbori 2016. godine, koji će se održati početkom oktobra, koštat će Bosnu i Hercegovinu otprilike osam milijuna novca poreskih obveznika, izraženo u domaćoj valuti. Pola tog novca osigurat će se iz budžeta organa Bosne i Hercegovine za aktivnosti koje provodi Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (štampanje glasačkih listića), dok će drugu polovinu osigurati izborne jedinice – općine i gradovi te Skupština Brčko distrikta.
Na ovim izborima će se, prema saopćenjima, birati devet gradonačelnika i 132 načelnika općina. Birat će se 74 općinska vijeća u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine te 58 skupština opština u bh. entitetu Republika Srpska. Također će se birati Skupština Brčko distrikta, Skupština Grada Banja Luka i gradonačelnik Grada Banja Luka te skupštine gradova Prijedor, Bijeljina, Doboj i Trebinje, kao i gradska vijeća Bihaća, Tuzle, Zenice i Širokog Brijega.
Izborna kampanja za uvod je, šire gledano, imala i neke prijetnje. Prva prijetnja je ona jednim iz čitavog arsenala referenduma koje, za zbijanje redova biračkog tijela bosanskih Srba, u pričuvi drži režim predsjednika Republike Srpske.
Plašenje puka
U neuvjerljivoj i komičnoj političkoj zajednici većinski nastanjenoj Bošnjacima i Hrvatima (te, sada gotovo neprirodno, i Srbima) plašenju običnog puka ova dva naroda nije bilo pandana nepodopštinama made in Republika Srpska – sem, nepromišljenog verbalnog izleta na teren referendumskog izdvajanja Srebrenice iz ustavno-pravnog poretka Republike Srpske.
Ova “prijetnja” nije imala, niti je mogla imati, za posljedicu okupljanje federalnog biračkog tijela oko neke nacionalne opcije, jer ona, kao takva, ne postoji – ova avantura poslužila je samo kao protuteža političkim provokacijama banjalučkog vožda, ali i kao jedan od oprobanih recepata zbijanja redova Bošnjaka, koji su i na samo pominjanje grada u kojem je počinjen genocid iznimno osjetljivi.
Prostor predviđen za ovaj osvrt ne dopušta refleksije na pojedinačne slučajeve kandidatura, stranačkih, koalicionih ili neovisnih kandidata, ali se može dati generalni pregled predizbornih obećanja i realnosti njihovog ostvarivanja na relaciji “kule i gradovi – ništa”. Osim što su partijski slogani ofarbani prepoznatljivim bojama (pa postoje jednobojni, dvobojni i trobojni izborni plakati), ništa novo se ne nudi, niti se može nuditi na ovim – kao ni na ranijim, a ni na budućim – izborima za bilo koju razinu vlasti.
Zašto je to tako? Zato što postoji dejtonski ustavni koncept, koji prati i izborni koncept, koji je, samo po sebi, napravljen i suštinski i tehnički kao generator krize, a ne sistem koji može iznjedriti bilo šta dobro u nekadašnjoj zajednici “radnika, seljaka i poštene inteligencije”, danas zemlji pauperiziranog, materijalno opustošenog, moralno posrnulog i duhovno razorenog stanovništva, koje je, nebrojeno puta, sluđeno i sluđivano najavama nekih novih secesija i sukoba, ponovo spremno glasati “svako za svoje”.
Uputstva u formi bojanke
Opet će se, kao rezultat oblikovanja političke volje glasača od eksponenata kompetitivnih nacionalizama retrogradnog tipa, koji državi i njenom stanovništvu ne mogu donijeti ništa novo ni dobro, glasati uz pomoć uputstva u formi bojanke – vidiš boju, zaokružiš kandidata i odlaziš kući zadovoljan, jer znaš da će “i oni glasati za svoje, pa zašto bi ti bio drugačiji”.
Većina stranaka masovnog tipa (nacionalne stranke), koje su, po svojoj prirodi, politički pokreti, za osnovu zbijanja redova glasača nemaju autentične političke programe, nego etno-nacionalno-konfesionalnu pripadnost glasača i rukovodstva, na što one i ovaj put računaju kao dobitnu kombinaciju. Ispravno.
Opet će, kao i uvijek – i, čini se, zauvijek – izmučena, gladna, ponižena, obespravljena, razvlašćena narodna masa zaokružiti zaokruženo. Običan čovjek bit će sretan i komšiji zadovoljno reći: “Pobijedili su naši!”, ne shvatajući da su time, u njegovoj lokalnoj zajednici, izgubili “njihovi”, koji su na drugoj teritoriji “naši”, i da pripadnici naroda kojem pripada pomenuti običan čovjek tamo negdje bivaju poraženi.
Pobjeda ovdje, poraz tamo – ionako glasajući za “svoje” birači glasaju uvijek i nepogrešivo samo za “njih” (one koji su gore), nikako i za “sebe” (one koji su dole), bez obzira u kako lijepu ambalažu bila upakovana izborna obećanja pojedinih kandidata.
Pogledajmo, za primjer, prirodu i suštinu jedne od takozvanih programskih koalicija – onu Stranke demokratske akcije i Saveza za bolju budućnost Bosne i Hercegovine. Ona, na razini deklarativnog, predstavlja savez dvije “najveće bošnjačke stranke”, kako ih često naziva lider SBB-a i koja se često titulira “historijskom”.
Ipak, teško se oteti dojmu da je ona djelatni savez političkih programa, budući se ona percipira prije kao produkt političkog približavanja, preciznije “mirovni sporazum” lidera stranaka koje je čine, a ne neko ozbiljno političko rješenje socio-ekonomske i političke krize (Federacije) Bosne i Hercegovine.
Programske koalicije
Programske koalicije bi se, kao što im sam naziv govori, trebale formirati oko određenih, jasno definiranih političkih programa koji bi za svoje osnovno opredjeljenje trebali imati opće (zajedničko) dobro – ovaj put lokalnih zajednica – a za svoj osnovni cilj imati napredak šire zajednice – države.
Nacionalne političke stranke su, već više od četvrt vijeka, podijeljene i suprotstavljene etničkim, nacionalnim, konfesionalnim, pa i ideološkim antagonizmima. Kao takve, djelujući samostalno, ili kao “savez najjačih” s nacionalnim predznakom, ne mogu polučiti nikakav stvarni politički rezultat u lokalnim zajednicama, jer ih razdiru personalni stranački politički afiniteti i rivaliteti.
Argumentirano se može tvrditi da tamo gdje pobijedi jednobojka (sama ili u koaliciji vlastitih nijansi) marginalizirane su dvobojka i trobojka, tamo gdje pobijedi dvobojka, nema jednobojke i trobojke, a tamo gdje vlada i pobjeđuje trobojka, u drugom planu su pomenute druge dvije opcije. Čak i tada pobjeđuju “elite”, dok običan svijet ostaje isti: konobar poslužuje goste, rudar kopa, trgovac prodaje, obućar (p)opravlja cipele, demobilizirani borac protestira…
Općine pod dugogodišnjom dominacijom Hrvatske demokratske zajednice će na kartu ugroženosti i argumenta najmalobrojnijeg naroda dodatno zategnuti nacionalne uzde odavno postavljene na glave članova biračkog tijela. Vladavini Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Repuiblici Srpskoj još ne prijeti poraz koji bi neku drugu stranku ili (opozicionu) koaliciju napravio najmoćnijim činiocem u većini opština ovog bh. entiteta.
Svojevrstan kuriozitet
Dugogodišnji loši rezultati socijaldemokratske opcije dodatno ojačavaju etno-klero-nacionalne afilijacije glasača i usmjeravaju neodlučne ili one koji su shvatili da je ova ideja u Bosni i Hercegovini gotovo potpuno profanisana vlastitom političkom stadu.
Svojevrstan kuriozitet je da je predizborna kampanja ovaj put ponudila do sada najveći broj političkih diletanata i anonimnih opskurnih likova, koji ponekad, tokom medijskog predstavljanja sebe i svog “političkog programa”, sem korektnog izgovaranja vlastitog imena, bez greške nisu mogli izgovoriti niti jednu prostoproširenu rečenicu.
Zaključci bi bili slijedeći: (1) i na ovim izborima će, u većini općina i gradova, po više puta oprobanom receptu, pobijediti nacionalni politički programi; (2) ovi programi nikada ne mogu biti političke opcije progresa, nego regresa; (3) njihova izborna pobjeda neće značiti ništa za običnog čovjeka – sve će ostati isto, uz neke personalne promjene, koje, suštinski, neće dovesti do pozitivnih pomaka na nivou lokalnih zajednica.
Konačno, i ovaj put će, izborom lokalnih moćnika, građani legitimizirati imena svojih ekonomskih i političkih egzekutora – onih koji će ih dalje voditi lokalnim političkim i ekonomskim stranputicama, koji će (po)kupiti zadnje mrvice suspektnih privatizacija, uspješno održavati “tripartitno konstitutivno beznađe”, s ciljem održavanja na vlasti političkih opcija nacionalnih mesija kojima duguju sve, uključujući i svoj minorni politički habitus.