Nakon izbora u Hrvatskoj, pobjede HDZ-a i najave povlačenja Zorana Milanovića s mjesta predsjednika SDP-a, svi razumniji komentari glasača te stranke išli su u pravcu da „ako je poraz na izborima bio cijena da on ode, onda je u redu da smo izgubili.“ Kratko i jasno, Milanović je sebe i SDP doveo u situaciju da se utrkuje u dokazivanju nacionalne pravovjernosti. To je tuđi, HDZ-ov, teren i tu, definitivno, nije imao šta tražiti. Nikada senzitiviran za socijalnu atmosferu, Milanović ostaje zabilježen kao neko ko je SDP „vukao“ prema HDZ-u, iz čega ta partija nije profitirala, nego se njezino biračko tijelo rasulo.
Gledajući i slušajući Milanovića kako „mrzi Srbe više nego što treba“ (jer je samo to nacionalizam u ondašnjem dominantnom narativu), i kako se pred svake izbore pokuša poltronski uvući dijelu desnice, čovjek se pita može li „ljevičar“ niže pasti?
Rano je za Tokića, kasno za Mustafu
Može, jer najgore se stvari, ipak, događaju – nama. Vijest da je bivši predsjednik SDP-a BiH,Zlatko Lagumdžija prokomentarisao izbore u Hrvatskoj, izazvala je opći podsmijeh. Ali ne zato, što je narod ovdje svjestan i nešto misli, već zbog proste činjenice da svi mogu Lagumdžiji zaboraviti sve, ali mu neki nikada neće oprostiti što je skoro isključivo svojim ponašanjem od SDP-a stvoreno pet ili šest partija. Od kojih tri figuriraju kao moguća alternativa onima koji ni sada kad je Lagumdžija svoje mjesto prepustio Nerminu Nikšiću ne žele zaboraviti bahatost vodstva te Partije.
Na političkoj sceni ne postoje dvije sličnije pojave od Zorana Milanovića i Zlatka Lagumdžije (FOTO: Lupiga.Com)
Odbijajući da se iskreno investira u okupljanju baš svih nenacionalističkih snaga, uz cijenu da mjesto prepusti nekom mlađem i uhljebljujući samo svoje najbliže saradnike, Lagumdžija će u političku povijest ući kao teški, opaki oportunist, nešto između ranog Sejfudina Tokića i kasnog Mustafe Cerića. Ukupno, uz Harisa Silajdžića, možda i najveće razočarenje BiH političke scene u njezinoj suvremenoj povijesti.
I evo ga opet, s komentarom. Pa kaže mudra profesorska glava: „HDZ je pobijedio zahvaljujući vjerodostojnosti, odnosno poruci o vjerodostojnosti koju su uspjeli prodati. S druge strane, SDP je izgubio vjerodostojnost partije ljevice. Više od 200.000 ljudi nije izašlo na izbore, a većina njih su bili glasači SDP-a. U politici ne možete pobjeći od onoga što jeste. Ako ste stranka ljevice budite to do kraja, a ako ste stranka desnice budite i to do kraja.“
Reče i ostade živ čovjek kojem je ne jedinom, ali najbolje uspjelo da istovremeno ima i metodologiju pozicije i logiku opozicije. Čovjek koji je zatvorio SDP, i natjerao ljude na formiranje novih partija. Čovjek koji kad god je imao priliku uletjeti u jeftin kompromis, učinio je to, nikada do kraja ne definiravši vlastitu poziciju unutar društva koje je išlo sve više udesno. Umjesto bilo kakve suvisle akcije u kojoj bi, eventualno, pokušati staviti socijalno i građansko u fokus, Lagumdžija je, u političkom smislu, išao tamo gdje mu se kaže: na teren pehlivanjenja sa vakufskom imovinom, privatizacijom, na stavljanje rodbine svojih ahbaba na strateška mjesta i demagogije da je igdje u kosmosu nemoguće naći boljeg od njega da bude predsjednik Partije.
SS Dedo i “reformisti”
Taj poltronski autizam završio je tamo gdje je SDP danas. U ćorsokaku. Zapečaćen je aferom Reket, nakon koje Lagumdžija nije završio u zatvoru samo zbog činjenice da se ovdašnje pravosuđe nije sposobno izvući iz smrtonosnog zagrljaja političkih stranaka, u našem slučaju SDA. Skrajnut, ali i zbrinut (kljakav, ali živ!?), Lagumdžija je SDP doveo do stanja u kojem joj se „pita” legitimitet. Gubljenje dvije glavne strateške tačke u kojima SDA nikada nije imala većinu, moglo bi biti oglašavanje formalnog kraja te partije, i nemogućnosti njezine revitalizacije. Riječ je, pogađate, o dvjema važnim urbanim općinama u Federaciji, sarajevskom Centru i Tuzli.
Ostani Zlatko do kraja (FOTO: Wikimedia)
U ovom trenutku izgleda da će SDP izgubiti te dvije općine, doduše, na različit način. I dok se u Tuzli, na sličan način kao Milanović svojim djedom ustašom, tamošnji kandidat SBB-a Bahrudin Hadžiefendić hvali kako se legija njegovog dede uredno upisala u SS-diviziju Prinz Eugen. Još ih, kudćešveće sreće, primili. Tip otvoreno žali nad činjenicom da je znatan dio bosanskih muslimana iz Drugog svjetskog rata izašao živ, i na pobjedničkoj strani, i treba se nadati da ljudi, ipak, neće dati glas takvom sociopatskom slučaju. To može, najvjerovatnije i hoće, završiti tako da Jasmin Imamović ostane načelnik, ali da u općinskom vijeću ne bude SDP-ova većina.
U sarajevskom Centru je skoro sigurno da će zbog razuđenosti kandidata na one iz Naše Stranke, Demokratske Fronte i Građanskog saveza pobijediti SDA-ov kandidat Neždad Ajnadžić. Paralelno s dinamikom propadanja, oni koji misle da znaju prilike u SDP-u, tvrde da se najveći otpor nastavljanju Lagumdžijinih tekovina i kadrova, događa baš u organizaciji Centar, ali hoće li ta mala grupa (eventualnih) reformista moći obaviti dva tako velika zadatka u tako kratkom roku. Uspjeti preživjeti izvan domašaja bivšeg (i sadašnjeg) predsjednika, i istovremeno pobijediti u trci za „glavnu“ općinu u državi?
U to se ne treba nadati, kao što se nije moglo dogoditi da politički analitičar Lagumdžija dopusti građaninu Zlatku da se uzdrži od zamjeranja nečega što je i sam radio – gore i očevidnije. Da bude čovjek dostojan poštovanja. U regiji, na političkoj sceni, ne postoje dvije sličnije pojave od Milanovića i Lagumdžije: deklarativni, a dekorativni ljevičari, socijalno neosjetljivi, iznutra su osušili bit svoje stranke. I podnijeli ostavke, da bi preko satelita ostali kontrolirati svoje partije. Milanović, istina, nije bio krivično zaganjan. Ali, zbrinuli su sebe, povlačeći se (pre)kasno da bi, u idejnom smislu, ostavili mogućnost popravljanja situacije koju su iza sebe ostavili.
Kao u davnoj baladi koju je pjevala njihova, a pomalo i naša generacija, i jedan i drugi ostali su „to“ do kraja. I taman kad čovjek shvati da bi stvarno bilo jezivo da SDA pokupi baš sve i zbog nekih likova skonta da bi mogao glasati z SDP, javno se oglasi njegov bivši predsjednik. On „radi“ kao u bajci: poput prestanka čarolije u Pepeljugi, on lakeje pretvori u miševe, kočiju u tikvu, a bogatu nasljednicu u siromašnu ropkinju koju maltretiraju.
I vrati nas u našu naivnost. Prosto, ostane Zlatko do kraja.
Ali, fakat, do kraja.