Sloboda izražavanja danas predstavlja kompleksnu i veoma dinamičnu oblast koja ima dugu i burnu historiju. Mnogi koji su se kroz historiju borili za ovu i druge slobode čovjeka koje mu pripadaju kako po vjerskom, tako i svjetovnom pravu, bili su izloženi različitim vrstama torture. Tako je i prvi predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović radi konstantne borbe za ljudska prava i slobode, u čuvenom Sarajevskom procesu 1983 godine bio osuđen upravo zbog javnog iznošenja mišljenja o stanju muslimana u svijetu, njihovom položaju u različitim političkim sistemima, te problemima sa kojima se susreću u svom bivstvovanju. Indikativno je da partija koju je osnovao čovjek koji je čitav svoj život proveo u borbi za slobodu govora, mišljenja, izražavanja, priznavanju drugog i drugačijeg, zaboravlja tu idejnu odrednicu svog osnivača i sa svojim se neistomišljenicima obračunava po principu ako nisi sa mnom, protiv mene si. Nama je, naša borba za demokratiju dala da u naš ustavni sistem bude inkorporirana Evropska konvecija o ljudskim pravima (EKPLJ) koja ima supermaciju u primjeni. Ona se direktno i prioriteno primjenjuje u BiH.
Direktno znači da se primjenjuje po članu II.2 Ustav BiH, a prioritetno znači da ima prioritet nad ostalim domaćim zakonima, koji trebaju da budu usklađeni sa istom. Član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima (1950) garantuje slobodu izražavanja na sljedeći način: “Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez mješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ona je, kako je rečeno na prvoj sjednici Generalne skupštine UN, kamen temeljac svih sloboda na kojima su Ujedinjene nacije usmjerene, ili kako je to formulisao sudija Vrhovnog suda SAD Kardoz, „osnova i nezaobilazni uslov skoro svih ostalih oblika sloboda“.
U savremenim uslovima, sloboda javnog izražavanja, obuhvata pravo na istinitu, blagovremnu i objektivnu informaciju, kao i pravo da se javno kritikuju i traže objašnjenja u odnosu na konkretne postupke i akte vlasti i drugih javnih subjekata.
Da se zaključiti iz navedenog da nama naš najviši pravni akt Ustav, kao garant demokratije, daje sva prava koja pripadaju modernom čovjeku. U Bosni i Hercegovini problem nastaje kada se počnemo koristiti tim pravima, dakle kad počnemo otvoreno i javno iznositi svoje mišljenje i stavove protiv određenih postupaka posebno vlasti, kad počnemo otvoreno ukazivati na pogubnost njihovih odluka po građane, kad počnemo iznositi nezakonite radnje od kojih samo pojedinci imaju korist, ako kritikujete partijskog šefa nećete daleko dogurati ni u partiji a bogami ni u državi. Uzmite za primjer niz mladih i obrazovanih ljudi koji su nezadovoljni ovim stanjem, ali jednostavno ne smiju javno da dignu svoj glas, jer u protivnom neće moći doći do posla kako u državnim organim, javnim preduzećima, ustanovama, tako i privatnim privrednim društvima u kojima upliva imaju naši vlastodršci.
Vi danas ne možete biti član niti jednog škloslog odbora ako niste nečiji, a ne kamoli član nekog odbora koji se dobro plaća, uglavnom za nerad. Jer ako počnete puno pitati i ukazivati na propuste u radu nećete dugo biti član odbora. Obzirom da se danas cijene podobni a ne sposobni. Na sceni je prisutno jednoumlje sviđalo se to nekome ili ne. Ono isto jednoumlje protiv kojeg smo se borili. Dokazi za ovo su svuda oko nas.
Postavlja se pitanje ko je kriv?
Krivi smo mi, zato što smo im dozvolili da s nama upravljaju i gospodare, zato što ne vjerujemo dovoljno u nafaku koju Gospodar iz svog izobilja i milosti daje svakom čovjeku, jer još mislimo da nam oni daju hljeb, a ne Gospodar koji daje, i nama, i njima. Navedeno nas sputava da kažemo svakome ono što mislimo, a posebno onima koje smo izabrali. Još je kod nas nažolost na snazi ona „pusti može mi valjat“, a to uglavnom nikada ne dođe, jer su oni, od kojih to očekujemo sami sebi svrha.
Da je po ljudima mnogi već odavno ne bi imali ni za koru hljeba.