Ne tretiraj biralište ko birtiju, kad pijan zagrliš mahinalno prvog lika kraj sebe. Ne zaokružuj mahinalno, to radiš dvajst’ i više godina. Vidiš da je taj princip za kurac.
Za tebe i tvoju obitelj, za tvoj grad i zajednicu, ne za njih. Ne brini. Njima je svih dvajst’ i više godina drama dobro. Ne govori da nema alternative, biraj bolan koga bilo, samo nemoj ono što je već bilo. Ako ti je ono što je bilo – za kurac bilo. Jerbo to je mazohizam, a pomalo zadire i u još kojekakva ludila. Ne govori da su svi govna, jer naći će se na tim papirima i poneki čovjek. Biraj čovjeka, čisto da govnima pomrsiš računicu.
Ne tvrdi da se ne može ništa učiniti jer živiš u sredinama đe jašu nacionalni, apokaliptični gadovi koje samo smrt može smijeniti. Biraj nezavisne kandidate. Mlade stranke. Nova lica. Ljude koji još ne smrde. Možda će sutra biti isti? Pa šta jebote, istost ništavila nam je ionako sudbina. A možda neće biti isto. Neš znat ako ne pokušaš. Zašto si podrobno nasekiran i upućen koliko je puta danas prdnuo Trump i šta je s Hillarynim zdravstvenim kartonom, a ne zanima te pretjerano tvoj minijaturni svemir? Ono đe živiš, dišeš i stvaraš.
Zašto za sve ono o čemu tvoj stvarni život ovisi imaš samo šleper cinizma, pljuvačine i zajebancije, kao da se radi o tv-seriji koju gledaš s kauča i koja te baš i ne dotiče, a ne o usranoj svakodnevici čije posljedice ti i tvoji najbliži osjećate na svakom koraku?
Iziđi u nedjelju. Ponesi muda. Ne mora biti isto. Ako mi ne budemo isti. Nisu se sami doveli tu đe jesu. Mi smo ih doveli. Netko ih treba i šutnuti. Mi ih trebamo šutnuti. Ne limenkom pive ispred tv-a. Ne hakanjem na društvenim mrežama. Nego olovkom. Željom. Ustajanjem.