Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Voda i suncokret

altKao i svakoj biljci ili bilo kojem živom organizmu na planeti Zemlji, za opstanak je potrebna voda i sunčeva energija. Baš onako kako nam je dragi Bog dao omjer na planeti u odnosu vode i kopna, tako nam je dao isti omjer u našim organizmima, neko bi rekao slučajno, ali u mojoj ubjeđenosti ne postoji slučajnost. Nisam se slučajno rodio, niti mi slučajno kuca srce, niti ja tome komandujem.
Sve vode teže ka sjedinjavanju, mali potok u veći, više potoka u rječicu, rječice i potoci u rijeke, rijeke u mora ili jezera, mora u okeane, i nije slučajno da je najveća količina vode na planeti slana. Voda koja duže stoji nepokrenuta, neobnovljena sa novom vodom, postaje bara, i nije ni za piće ni za kupanje, nije od koristi što bi se reklo, osim za one organizme i biljke kojima je dragi Bog dao da čine simbiozu i u takvim neuvjetima. Oni koji su malo više slušali u školi, vjerovatno su zapamtili osnovne detalje fotosinteze i odnosa sunca sa vodom i biljkama, isparavanje, ciklično kruženje vode kroz ovaj proces itd; i to se dešava stalno, ne slučajno već u postavljenom redu koji ima dosta svrsishodnih efekata za floru i faunu, pa i za sve ostale koji misle da je ovo sve slučajno.

Kada smo žedni ne osjećamo se dobro, kada kiša pada više dana nismo nagodni, kada se napijemo vode osjećamo se okrepljeni, a kada nas sunce ugrije osjećamo se dozvani i sretni. Takav je i suncokret, uvijek se okreće za suncem i njegovom toplinom i energijom, jer mu je takva i svrha, i on hajruje od svoje svrhe, a mi hajrujemo od rezultata njegovog hajra i svrhe.

Salem Prelivodić je čovjek koji živi u Visokom od rođenja, djetinjstva, školovanja, radnog staža, i danas je u penziji, zasluženoj. Njegova porodica je nekada doselila u Visoko, davno, kada se nije gledalo ko je odakle, kada se društvo pravilo od korisnih ljudi, znanja i zanata, i nastanila se tada u veoma maloj čarsiji. Otac mu je bio stolar, rijetki slučaj stolara sa svim čitavim prstima na rukama, a majka mu je bila domaćica o čijoj piti od žare će se decenijama pričati. Porodica je brojala šest članova: otac Ibrahim, majka Nura, najstariji sin Adem, srednji sin Edhem, mladji sin Salem i najmladja sestra Hatidža. Salem je uvijek bio društveno dijete, volio se družiti sa svima, i starijim i mlađim, i bio je nekako omiljen kod svih jer je bio nenametljiv, ali uvijek i svugdje prisutan. Adem je uvijek pokazivao znake jake ličnosti, sklone militarističkom životu, volio je gimnastiku, i postao vojno lice, veoma uspješan vojnik i kasnije oficir koji se penzionisao u Zagrebu sa krajem svoje službe. Edhem je volio loptu, ona mu je bila kao glava na ramenima, nerazdvojni, i mahala je uvijek odzvanjala od njegove igre loptom. On je kasnije postao uspješan rukometaš, sportista, sklon šali i sijelima. Najmlađa kćerka i sestra bila je mnogo voljena i pažena od svih, bijele puti i smeđih očiju kao dva mala kestena ispod kojih se voljela igrati i šetati sa roditeljima i braćom. Bila je odličan đak, udala se za momka kojeg je upoznala u školi i sa njim otišla živjeti u Sarajevo jer je on dobio posao kao profesor, često je dolazila kući, donosila rahatlokuma iz Sarajeva za babu i majku, a braći je pričala kako u Sarajevu ima plahih cura za njih, uz smijeh i grljenje sa najdražim. Salemovo djetinjstvo je bilo skromno, nije se posebno isticao u nečemu posebnom, ali je zato bio prisutan u svemu sa mjerom. U školi je bio vrlo dobar đak, u mektebu redovan i zadovoljavajući, u literanoj sekciji je učestvovao u organizaciji priredbi, u gimnastici je bio solidan, u društvu je bio uspješni prosjek i imao je dobar osjećaj kako se prilagoditi promjene kroz razvoj, kroz razrede, kroz sportske aktivnosti, općenito, znao je dobro „plivati u društvu”. Otac mu je uvijek govorio da su mu braća odlučno odlučila čime će se baviti, a da on mora ili se odlučiti, ili biti dobar u svemu da ne bi ostao kratkih rukava, a Salem bi se nasmijao i rekao bi Babi da se ne brine, da je on kao vidra, dobro pliva u svakoj vodi.

Kako je vrijeme prolazilo, tako je i Salem izrastao u konkretnog mladića, završio je srednju školu – kožarski smjer, i odlučio da se nastavi školovati u tom smjeru. Svojim zalaganjem i angažmanom u školi, u Partiji, u sportu, u organizaciji akcija i druženja, privukao je pažnju bitnih ljudi na pozicijama u Komitetu, i tako je dobio priliku da se školuje u Sloveniji. Uspješno je prošao i taj dio školovanja, vratio se svom Visokom, i dobio posao u KTK. Osim što je naučio školu u Sloveniji, naučio je dosta od Slovenaca, najviše kako se organizirati u životu, poslu, zajednici, kako planirati vrijeme i finansije, i kako biti korisna ćelija društva. Salemova avlija je bila čista, cvijeće i šimšir su uvijek bili uredni, saprano i mirišljavo. Tarabe i voćke uvijek premazane zaštitom, i komšijska djeca to nisu voljela. Bio je fin, upitan komšija, nije izvirivao kroz storu da vidi šta se radi kod komšija, znao da je imaju ljudi čiji je to posao, djeca su mu bila fina, uvijek uredna i frizura na stranu, supruga mu je iz fine porodice, a fićo u njegovoj avliji je sijao od čistoće kao neki spomenik iz Narodnooslobodilacke borbe.

Babo Ibrahim je bio ponosan na njega, kao i na ostale sinove, ali je najviše od svih žalio što Salem nije bio vičan džamiji, a babo Ibrahim je bio vjernik kojem je svaka dlaka u bradi imala svoje mjesto, i pričalo zasebnu priču života. Babo Ibrahim bi znao reći sam sebi kroz molitvu: „Gospodaru, Bože dragi, daj mu vremena dovoljno da barem kada ostari vrati se Tebi, da ne umre kao nevjernik, Bože dragi daj mu hajra u vjeri kao što si mu dao hajra u njegovom životu sada, hvala ti dragi Bože što nas sve čuvaš i paziš, i daješ nam nafaku i uputu, sačuvaj nam zdravlje i sačuvaj nas iskušenja koje ne možemo izdržati, amin.” A mati Nura, kao i svaka stari mati, govorila je uvijek pozitivno i da svako ima svoje mjesto na dunjaluku u Božijoj bašti, pa tako i njena djeca. Salem je znao za babine želje, ali u rijetkim trenucima kada bi njih dvojica došli na tu temu, on bi reci babi da se ne brine, da sad nije takvo vrijeme da on ide i u Komitet i u džamiju, da ne treba svijet talasati i zbunjivati i da će doći vrijeme kada će se i on vratiti na izvor. Babo je slušao i duboko disao, i nastavio činiti dovu Uzvišenom Gospodaru. Vremena se neprekidno mijenjaju, generacije se smjenjuju, rahatluku dođe kraj, dođoše i prvi demokratski izbori u naše krajeve. Salem je razmišljao o toj situaciji sa svojim prijateljima, nekadašnjim drugovima, pomno su pratili formiranje stranaka, slušali su na televiziji i radiju ko šta govori, i znali su kako će se organizirati i za koga će glasati.

Na jednom sijelu se povela tema o izborima i Salem nekako malo isporoviciran reče da će glasati za SDA. Jedan dio sijela klimnu potvrdno glavom, a drugi dio sijela se iznenadi, otkud SDA, poslije Partije. Salem im jednostavno odgovori da je dosta bilo razmišljanja koje se sputava, da mi moramo braniti svoj identitet i u državi i u vjeri.
Babo Ibrahim je već bio preselio na ahiret, smilovao mu se Gospodar da ne doživi nova vremena. Sijelo se poslje toga dana više nije sastajalo u tom formatu, a Salem je postao jedan od vodećih ljudi u SDA u Visokom, u organizaciji raznih aktivnosti, sekcija, ogranaka i aktivno se ukljucio u rad IVZ-a, jer je imao veoma dobre organizacijske spoosobnosti i znao je svakog čovjeka u Visokom u mikron. Često je znao reći: „Znam te puško kad si pištolj bila”.

Kada bi mu neko od familije, prijatelja, poznanika, ili komšija rekao i upitao odakle sada on u tim vodama, on bi samo rekao da su vode iste, samo se ljudi mijenjaju. I još bi dodao da ako se čovjek ne zna prilagoditi vremenu, zgazit će ga i vrijeme i ljudi koji se sa njim mijenjaju. Sa izborima dođe i agresija na našu zemlju, i sa agresijom dođe i rat. Salem je svojim angažmanom u organizaciji rada Partije, Komiteta, sportskog saveza, školskih sekcija, organizacije kombinata, stranke, automatski izabran za jednog od glavnih logisticara u TO BiH, a kasnije i u ARBiH, i vodio je brigu o svemu što je proticalo u putevima logistike, kako u vojnom sektoru tako i u civilnom sektoru i merhametu. Ništa nije moglo promaći budnom i oštrom oku Salemovom, a njegov tefter je sve bilježio, poput Broja 1 u grupi TNT.

Vremenom je Salem toliko dobro radio svoj posao da su mu se za pomoć i savjet obraćali svi, ljudi iz stranke, iz drugih stranaka, iz sporta, iz firmi, iz IVZa, a on je pomagao koliko je mogao, mudro razmatrajući ljude i njihove zahtjeve. Kako se rat završio, tako se i Salem penzionisao u KTK, sa malom penzijom i pomoći djece koja su radila na finim mjestima, on je mogao sa svojom suprugom odahnuti od brzog i zahtjevnog života, posvetiti se supruzi, bašti, unucima, prijateljima, i džamiji.
Spontano je postao stalni džematlija, predsjednik mjesne zajednice, i kao sva druga zaduženja, i ova je obavljao savjesno i efikasno. Njegova mahala je uvijek bila asfaltirana, a džemat je bio na zavidnom nivou. Kao vrijedni džematlija, pomogao je da se džamija obnovi, da se stvari modernizuju po pitanju vode, grijanja, i ostalih zastarjelih detalja, uveo je članarine za džematlije o kojima je on vodio evidenciju, i svaka marka je našla svoj put u korisno. Nekad je bio i mujezin, kada bi stalni mujezin odsutvovao, a u toj džamiji nije bilo nestašluka za teravih-namaze.

Redovno je išao babi i materi na mezare, učio dove, sjećao se babinih želja i svojih odgovora babi na te želje, a mezari su bili uredniji od Titinog na Dedinju.
Često je šetao pored rijeke, razmišljao o svom životnom putu koji je bio kao mali potok koji se ulijevao u veći, i tako dalje sve preko rječica, pritoka, rijeka, do okeana, i nije žalio ni za čim jer je otplivao kako treba po svom skromnom mišljenju i uvjerenju. U bašti je imao zasađen suncokret koji je uspio i redovno rastao. Gledajući suncokret, Salem je razmišljao o svom životu, i naumpadalo mu je kako bi mu babo Ibrahim znao reći da svaki čovjek trazi svoju nafaku, a ona je na jednom mjestu, dolazi sa jednog mjesta, tim mjestom i samom nafakom gospodari samo jedan Gospodar, i da čovjek mora tražiti nafaku iskrenim i čistim putem. Salem je bio uvjeren da je čitav život tražio nafaku okrećući se kao suncokret prema izvoru energije i života, da se poput vode prelivao iz jednog toka u drugi, ali da je na tom putu radio ispravne stvari, za dobro ljudi i za dobro svoje porodice.
Išao bi polako ulicom, nazivao i odazivao se na selame, i osjećao se smirenim, jer je selam želja za mirom, gledao bi ulice, kuće, stubove rasvjeta, tarabe, ljude, sve se promijenilo vremenom, ali je zadržalo suštinske svrhe, poput njega.

A voda i dalje teče i preljeva se, a suncokret se i dalje okreće prema suncu na nebu.

By E.H / foto: Adem Bjelonja

Proudly powered by WordPress