Bosna i Hercegovina, u kojoj sudeći po svemu što nam se događalo i događa ove dvije postratne decenije je „ničija i svačija zemlja“.
Svako ko dođe i prođe može raditi šta hoće, izjavljivati šta hoće i ponašati se kao da je ovo njegova prćija.
Na ovu jadnu i napaćenu Bosnu i Hercegovinu „svoje prste“ svako malo stavljaju naizmjenično i Beograd i Zagreb.
I istočni i zapadni susjed poručuju da se neće miješati u unutrašnje stvari u našoj zemlji.
PORUČUJU!
Ali kada je riječ o konkretnim stvarima, e tu više nema poruka.
ONDA DJELUJU!
Dolazak Bože Petrova i Mire Kovača u Stolac, u trenutku kada se na lokalnim izborima u ovom hercegovačkom gradiću prelama sudbina ne samo Hercegovine, već i opstanka unutrašnje cjelovitosti jedne nam i jedine domovine, nije nimalo bezazlen politički potez.
Radi se o iznimno opasnoj posjeti.
Zašto baš sada? Koliko sjećanje seže ( a ima tu i Google da se provjeri) nisu visoki zvaničnici susjedne nam Hrvatske za ovih 21 poslijeratnu godinu bili baš pohitni da obiđu grad na Bregavi.
Njihova glavna destinacija uvijek je bila Mostar. Podršku „ravnopravnosti Hrvata“ redovno su pružali u ovom, Čovićevom kako ga on voli zvati „hrvatskom stolnom gradu“. Iz njega su slali poruke da su došli podržati Hrvate, ali da se neće miješati u unutrašnje stvari BiH.
Petrov i Kovač, baš kao i svi drugi hrvatski zvaničnici koji su defilovali uglavnom kroz Mostar, nisu se obreli u Stocu radi podrške.
Došli su da bi na indirektan način izvršili pritisak na Bošnjake uz poruku ili da šute i prihvate politiku hrvatske dominacije ili da za njih tu nema mjesta, da izvrše pritisak na zvanične državne institucije i organe pred ponovljene lokalne izbore, te da demonstriraju kako je Mostar za njih završeno pitanje, a da je na redu Stolac.
Kada su to i gdje Hrvati bili diskriminirani i to više godina, a konstitutivni bili samo na papiru, kako je to poručio Petrov. Ne bi se baš reklo da je tako u praksi.
Odakle pravo Draganu Čoviću koji je 1993. godine kao direktor Sokola između ostalih i Bošnjake Stoca, logoraše iskorištavao kao radnu snagu, da kaže kako će Stolac uvijek doživljavati kao hrvatski prostor? Ima li kod lidera HDZ BiH imalo grižnje savjesti kada dođe u Stolac ili bilo koji drugi hercegovački gradić čije je stanovnike Bošnjake kao logoraše iskorištavao?
Amneziju je Čović doživio pa zaboravio da je bio saučesnik udruženog zločinačkog poduhvata HZHB.
Bilo je planirano udruženim zločinačkim poduhvatom za koji Prlić i ekipa u Hagu čekaju pravosnažnu presudu da Stolac bude etnički čist.
Ali, želja i hrabrost Bošnjaka da se vrate na svoja ognjišta, da 2. oktobra 2016. godine na lokalnim izborima pokažu da će nakon 26 godina vratiti u ovaj grad normalan život, da će Stolac biti bosanskohercegovački, a ne ekskluzivno hrvatski prostor, poremetila je Čovićeve planove da finalizira i opečati zločinačku HZHB.
Zato je i izrežiran incident u Stocu na dan izbora. Zato su sedam dana poslije stigli Petrov i Kovač, da na licu mjesta pokažu da se politika Pantovčaka od Tuđmanovih do Kolindinih dana nije promijenila ni za milimetar.
Evo, recimo da ne pratimo detaljno politička zbivanja. Ali, onako usput, zapitat ćemo se kako to da protekle dvije decenije niko od zvaničnika iz Hrvatske nije došao u Stolac pa da vidi kako su diskriminirani Bošnjaci koji su 1993. godine ubijani, protjerivani iz svojih domova?
Zar ne bi bilo u cilju održanja i građenja dobrosusjedskih odnosa da se Zagreb napokon, ne samo deklarativno, već i praktično odrekne osvajačke tuđmanovske politike, te da priznaju svojim dolaskom da su u gradu na Bregavi počinjeni zločini nad Bošnjacima.
Nisu Petrov i Kovač došli na svoju ruku u Stolac, eto pozvao ih Čović jer su prijatelji.
Dovoljno je oko baciti na funkcije koje obavljaju pa da bude jasno da se radi o zvaničnoj politici Zagreba, te da bez obzira ko bio na vlasti u „europskoj Hrvatskoj“, pretenzije na dio naše zemlje nikada nisu ni prestale.
I kako to Kovač i Petrov, odnosno službeni Zagreb misle zaštititi Hrvate u Stocu a da se ne miješaju u unutrašnje stvari BiH?
Draganu Čoviću dato je sve što predstavlja ekonomsko-materijalnu osnovu i sve resurse na teritoriji tzv. Herceg Bosne.
Sada ovo što imamo na sceni, a uz zdušnu podršku službenog Zagreba, jesu čisti politički zahtjevi čiji je cilj da HZHB administrativno i institucionalno zaokruže.
Taman kada je sve završio za Mostar, Stolac se ispriječio kao „kost u grlu“. Kovač i Petrov došli su da je vade.