Poletjela, onomad, golubica sa Baščaršije… kud se uputila, koga je tačno tražila, ostaje nepoznanica. Pjesma kaže, ukoliko me sjećanje ne vara, da se nikad nije vratila. Par decenija kasnije, u tom istom opjevanom Sarajevu, novo lansiranje golubice.
Ovaj put, kažu mediji, u svom kljunu nosiće „poruku mira i ljubavi“ za gospođu Hillary Clinton, predsjedničku kandidatkinju sa američkom adresom stanovanja. Kako bi olakšali put pomenutoj sarajevskoj golubici (koju nikako ne treba miješati sa onom hercegovačkom što ju je svojevremeno, naočigled brojnih Sarajlija, pustio papa Franjo), organizatori su skup pomjerili sa Baščaršije na trg ispred Katedrale.
Pretpostavlja se da je razlog u činjenici da okamenjeni pogled preminulog pape obilježava tačno mjesto gdje počinje opština Centar, a što neminovno dovodi do zaključka da golub koji poleti iz te opštine vrijedi kao deset drugih golubova, pa su mu, tom logikom, i deset puta veće šanse da sretno doleti do američkog kontinenta.
Bosna je dijete rastavljenih roditelja
Sa danom kašnjenja, što sarajevskoj golubici daje veliku prednost, sa prostora Republike Srpske biće odaslana „poruka podrške“ Donaldu Trumpu. Do zadnjeg trenutka organizatori ne otkrivaju način isporuke, ali se na bosanskohercegovačkim portalima vodi burna diskusija da li je za Srbe primjerenije koristiti golubice ili pak orlove, jastrebove… Golubice su, ruku na srce, nekako gay pismonoše, zar ne?
Okupljanje je obavijeno velom tajni (ako je veo i pokrivanje prikladno spominjati u istoj rečenici sa Republikom Srpskom), zna se tek podatak da će skup biti održan u Parku Gavrila Principa. U tome, valja priznati, ima neke draži, smisla i skrivene pravde. Ubijao je Gavrilo i pristojnije strance od Trumpa, pa mu ne može naškoditi „mirno okupljanje“ kakva tradicionalno upražnjavamo na ovim prostorima. Možda Donald, jednog dana, kada dođe u zvaničnu posjetu Istočnom Sarajevu, na jeziku domaćina da zapjeva bar prve stihove himne – „Ne može nam niko ništa…“
Da je drugo vrijeme, i da sam ja drugi pisac, možda bih napisao (anti)ratnu monodramu kakve su svojevremeno bile u modi. Tačno znam koji glumac bi je igrao (on i niti jedan drugi), jasno ga vidim kako razdrljenih grudi, pod reflektorom koji otkriva njegovu patnju, žalosno uzvikuje – „Bosna je dijete rastavljenih roditelja!“ (U didaskaliji bi stajalo neminovno pojašnjenje da krik uznemiri jato golobuva. Čuje se lepet krila.)
I baš kad mi se svidjela ta slika, kad sam osjetio drhtaj hrabre sarajevske publike, koja voli provokativne i hrabre predstave, otkrijem dramaturško-roditeljsku grešku. Bosna nije jedno dijete, već troje, najmanje. Tata i mama su otišli, žive sa drugima, imaju nove porodice, a napuštena djeca traže i prepoznaju roditeljske figure u raznim osobama. Juče su to bile domaće vođe, pa Erdogan i Putin, sutra Donald i Hillary.
Ista ‘hrabra’ publika
Očuh i maćeha koje valja odobrovoljiti, a pritom samodopadno uživati u vlastitoj veličini jer – ovaj put ne bavimo se „lokalnim“, već „globalnim“ problemima. Dio smo svijeta, važan točkić u pokvarenom motoru istorije. Uzvraćanje „prijateljstva“, kako ovim skupovima tepaju organizatori „podrške“, jeste naivna vjera Liliputanaca da ih Guliver može prepoznati kao sebi ravne, kao pametne i mudre, kao hrabre i pravedne. Ali, treba pažljivo čitati.
U knjizi Guliverova putovanja opisan je i strašni požar koji je zahvatio selo Liliputanaca. Uplašeni mještani, onako sićušni i nemoćni, pogled upiru ka nebu, ka svom prijatelju gorostasu. On se uspravlja, bez razmišljanja staje na branik nove mu otadžbine, širi noge i otkopčava šlic. Izvrši malu nuždu po glavama svojih prijatelja i po krovovima njihovih kuća, ugasi požar, te ih tako spasi…i vječno zaduži. Sarajlije, kako one ‘istočne’, tako i ove druge, naviknute su na slična dobročinstva.
‘Sarajevo votes Clinton’, ime je kampanje u gradu čiji stanovnici ne izlaze na izbore, isto je to „glasačko tijelo“ koje se pri glasanju okreće ka opštini Centar, ista je to raja koja na ramenima nosi umrlog ratnog kriminalca, ista ona hrabra publika, razapeta između ljubavi prema Siriji i bh. Leviju kojeg povremeno nerviraju muslimani, a drugim danima – svi ostali.
Birati između Hillary Clinton i Donalda Trumpa jeste, usudiću se reći, kao birati između doktora Jekylla i gospodina Hydea. Dijelovi su to jednog te istog, oboljelog tijela.
Ta riječ me, ne znam kako i zašto, vraća decenijama unazad, na čas istorije u sarajevskoj Prvoj gimnaziji. Našu nepažnju, lijenost, neznanje i nezainteresovanost, posvećena profesorica pokušava kazniti rečenicom: „U vašim godinama Gavrila su, iz ovih istih klupa, žandari odvodili sa nastave!“.
Ne znam šta je htjela postići, niti znam kako je Princip pravdao brojne izostanke, ali slutim da nikad nije nadoknadio propušteno gradivo.
Hillary Clinton i Donald Trump, vjerujem, nikad nisu odvođeni sa časova, ali se ne mogu zakleti da će njihovi žandari biti pravedniji i nježniji od svojih prethodnika.
P.S. Za golubicu koja leti preko oceana, na putu ka Americi, sumnjam da će daleko dogurati, ali sam, nažalost, gotovo stopostotno siguran da bi isti kalibar ptice, usmjeren ka Republici Srpskoj, pao već nakon opštine Centar. Miljama daleko od Istočnog Sarajeva… gdje god to bilo.
(visoko.ba/aljazeera.net/balkans)