Osnovno obrazovanje završio je u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu gdje otkriva svoj talenat i ljubav prema umjetnosti i likovnom stvaralaštvu.
Abdulkerim Ljevaković (24) jedan je od rijetkih, a uspješnih studenata sa slušnim oštećenjem koji ne odustaje od svojih ciljeva. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti, a nakon toga i magistrirao. Unatoč tome što nije imamo asistenta-prevodioca, Abdulkerim je dobitnik Srebrene značke Univerziteta u Sarajevu kao jedan od najuspješnijih studenata. Osnovno obrazovanje završio je u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu gdje otkriva svoj talenat i ljubav prema umjetnosti i likovnom stvaralaštvu.
Nakon toga odlučuje pohađati redovnu nastavu i da prvi put bude na nastavi s djecom koja čuju. O preprekama, poteškoćama, ali i upornosti govorio je za Anadolu Agency (AA) u svom domu u Sarajevu.
Miran i staložen mladić, pun entuzijazma i vjere u uspjeh ne skida osmijeh s lica. Tu je i majka Mejrema kao podrška. Pratila ga je, kao i otac i dva starija brata, na svakom njegovom putu prema uspjehu, a bilo ih je mnogo. Uspjeh je njegov zaštitni znak.
Lijepo crta
“Završio sam redovnu Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Na početku je bilo jako teško, ali puno sam učio tako da je vremenom postajalo lakše. Bilo je teško, jer sam bio jedina gluha osoba sa čujućim učenicima”, kazao je Abdulkerim na znakovnom jeziku, dok prevodi majka Mejrema.
Za ovu školu se odlučio jer je jako lijepo crtao. Tokom osnovnog obrazovanja dobio je i nagradu za najbolji crtež osnovnih škola od petog do osmog razreda u Kantonu Sarajevo. Nakon završene srednje škole odlučio je upisati i Akademiju likovnih umjetnosti.
“Veći strah je bio upisati Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, jer sam se prvi put uključio sa čujućim osobama na nastavi. Nakon toga je bilo lakše upisati fakultet jer sam već imao iskustva u tome”, prisjetio se ovaj hrabri mladić perioda kada je donosio jako važne životne odluke.
Problema na fakultetu je, kako je kazao, bilo, što je i normalno, ali je bilo lakše nego u srednjoj školi.
“Na fakultetu sam pismeno polagao ispite. Uglavnom su bili pismeni ispiti, međutim, ukoliko bi bio i usmeni, ja sam polagao pismeni. S profesorima sam komunicirao pismenim putem i nije bilo problema. Većina profesora nije smatrala problemom ovu vrstu komunikacije”, pojasnio je Abdulkerim.
Najveći problem osoba s oštećenjem sluha je komunikacija. Zbog toga je tokom nekih predavanja imao podršku i majke Mejreme koja je zajedno s njim prisustvovala predavanjima i zapisivala ono što profesor priča, a Abdulkerim je čitao s monitora laptopa.
“Mama je mnogo puta bila sa mnom na predavanjima i zapisivala na laptop, a ja sam u isto vrijeme čitao”, kazao je Abdulkerim. Unatoč svim poteškoćama uspio je biti među najboljim studentima i na fakultetu i na postdiplomskim studijima.
“Osjećam se ponosnim zbog toga. Međutim, važnije mi je što sam mnogo naučio. Ostvario sam svoj cilj. Kao dječak sam maštao da završim fakultet, to mi se ostvarilo. Sada sam upisao još jedan master, odabrao sam industrijski dizajn”, ispriča Abdulkerim.
Nakon što završi i drugi master planira tražiti posao.
“Volim raditi s drvetom, a šta će biti sa zaposlenjem ne znam”, poručio je Abdulkerim, koji je član različitih evropskih udruženja mladih s oštećenim sluhom.
Na taj način mnogo putuje, ima seminare u različitim evropskim zemljama na kojima učestvuju osobe s oštećenjem sluha te na taj način razmjenjuju iskustva, ali i probleme s kojima se susreću u svojim sredinama.
“Omladina s oštećenim sluhom u drugim evropskim zemljama ima puno bolje uslova, mnogo više tumača znakovnog jezika. U BiH nema tako puno udruženje tumača znakovnog jezika. Ovdje je teško naći kvalitetnog tumača znakovnog jezika”, pojasnio je Abdulkerim.
Prema njegovim riječima, u Evropi ne postoji posebna visokoškolska ustanova za osobe sa oštećenjem sluha. Ustanove takvog tipa postoje samo u Americi. Međutim, nakon što je razgovarao s ostalim osobama s oštećenim sluhom u Evropi shvatio je da oni, iako nemaju posebnu ustanovu, imaju mnogo bolje uslove nego što su u BiH.
“Imaju tumače, bolju podršku vlasti i države”, poručio je Abdulkerim.
Za majku Mejremu je jako važno što Abdulkerim puno čita, što ima jako puno informacija iz mnogo oblasti.
“Maksimalno je iskoristio brata koji poznaje vjeru kao i brata koji poznaje druge oblasti. Inače je on uspješan u mnogim oblastima, dobro poznaje engleski, vrijedan je i uporan i osoba kojoj treba govoriti da smanji tempo”, ispričala je Mejrema.
S njim se, prema njenim riječima, može razgovarati o različitim temama.
“Voli putovati i interesuje ga sve ono što interesuje sve mlade osobe. Sposoban je da sam putuje u bilo koji evropski grad, sam se snalazi i ne paniči kada se pojavi neki problem”, istakla je Mejrema.
Podrška okruženja
Ona radi u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu, a, kako je kazala, gluhoća ne ometa razvoj ličnosti nego komunikacija.
“Da bi neka gluha osoba bila uspješna, ona mora imati veliku podršku okruženja. Abdulkerim je imao sreću da je imao dva starija brata, a i mi kao roditelji smo davali neumornu podršku i uvijek smo njemu prilagođavali komunikaciju. Njemu su bile dostupne sve informacije. I druga bi djeca bila uspješna, ali je samo problem okruženje, koliko su roditelji spremni da prilagode svoju komunikaciju, smanje svoje obaveze kako bi se više posvetili djeci. Ključ je porodica”, naglasila je Mejrema.
Tokom njegovog obrazovanja ona je prisustvovala i nekim predavanjima na kojima je zapisivala ono što profesori pričaju, a on bi čitao s monitora laptopa. Na taj način mu je olakšavala školovanje na fakultetu.
“Putovao je po Evropi i upoznavao studente s istim poteškoćama. Kada je vidio da i oni imaju asistente, da i njima drugi daju podršku, shvatio je da nije sramota da neko ide s njim i prevodi mu predavanje. Prihvatio je da idem s njima iako nije popularno da mame idu sa sinom na fakultet”, pojasnila je Mejrema.
Bila je sretna da mu može pomoći na ovaj način. Izrazila je sreću i ponos što je Abdulkerim, prije svega, osoba s divnim osobinama i vjernik.
visoko.ba/AA