Nikada nije čuo kako zvuči kada ga neko doziva, kako zvuči glas njegovih članova porodice, majke ili prijatelja. Rođen je bez čula sluha, u tišini. Sa tišinom živi 32 godine. Nije jednostavno, postojale su i postoje prepreke i predrasude, ali je Amer odrastao s njima, borio se protiv njih. I uspio je. Danas je uposlenik Tužilaštva BiH, strastveni navijač FK Sarajevo, mladić zaljubljen u život koji nastoji disati punim plućima.
“Teško je to objasniti, jer kad se rodite bez čula sluha ne znate za drugi osjećaj nego za tišinu i ja sam to uvijek prihvatao normalno, kao da mi ništa ne nedostaje. Možda zvuči čudno, ali nikad nisam mislio da mi nešto nedostaje, uvijek sam prihvatao sve kao normalno”, kaže Amer.
Amer je član Udruženja gluhih i nagluhih osoba koje pruža podršku gluhim osobama onoliko koliko može. U Sarajevu ima blizu 500 gluhih osoba tako da ga raduje što odnedavno postoji i Udruženje “Znakovi tišine” koje nastoji dati podršku gluhim osobama, te Informativni centar za gluhe koji se trudi osigurati sve potrebne informacije osobama koje imaju oštećenja sluha.
I pored toga osobe sa ovim poteškoćama očekuju mnogo više podrške jer za razliku od BiH, mogućnosti za njih mnogo su veće u drugim evropskim zemljama. Iako je prilično samostalan Amer je i dalje oslonjen na pomoć drugih, kao i većina osoba koje ne čuju.
- Znakovni jezik
“Pa u bilo koju ustanovu da odem, dom zdravlja ili slično, potrebna mi je pomoć zbog otežane komunikacije, da bih mogao reći šta želim. Osobe koje ne čuju mogu se baviti skoro svim poslovima kao i ostali, ali se veoma teško dolazi do posla, uglavnom je ova populacija ljudi zapostavljena zbog problema komunikacije. Ako imate neko poznanstvo ili prijatelja lakše vam je doći do posla.
Ako ne, onda gluhe osobe ne mogu doći do posla ili rade neke teške fizičke poslove. Uglavnom je najveći problem to što se poslodavci rijetko odlučuju zaposliti gluhe osobe zbog problema komunikacije. Nedostaje nam tumača znakovnog jezika, a i mislim da bi se znakovni jezik mogao više koristiti kod ljudi koji čuju ili da bar ove glavne javne ustanove imaju zaposlenog po jednog tumača znakovnog jezika da bismo mi kad dođemo kod ljekara ili po neki papir u općinu mogli komunicirati. Ja uglavnom kad trebam takvo nešto obaviti tražim pomoć od mame ili sestre”, priča Amer.
Ističe kako je imao sreću da dobije posao u Tužilaštvu BiH.
“Završio sam osnovnu školu u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju, a nakon toga i srednju isto u centru i dobio zvanje knjigovesca. Počeo sam raditi u jednoj firmi koja se nakon dvije godine ugasila, a nakon toga u Tužilaštvu BiH, gdje i danas radim kao referent za umnožavanje i uvezivanje materijala. Danas je teško doći do posla bilo kome, tako da sam zadovoljan. Imam lijepu saradnju sa svim kolegama”, kaže Amer.
Ponosan je na činjenicu da ima mnogo prijatelja među gluhim, ali i osobama koje čuju.
“Uvijek se trudim da mi svaki trenutak bude ispunjen nekom aktivnošću, tako da četiri puta sedmično igram mali fudbal, vikendom idem na planinu, vozim bicikl”, priča Amer.
- Predrasude
Od djetinjstva je sanjao da postane fudbaler. Strastveni je navijač FK Sarajevo, a još kao dječak želio je trenirati fudbal, ali ga nisu željeli u školi fudbala jer ne čuje. To ga nije obeshrabrilo, nije dozvolio da se osjeća manje vrijednim.
“Uvijek sam volio da se družim s vršnjacima, imao sam uvijek puno prijatelja, istina, bilo je i onih koji su se rugali mom hendikepu, ali tek kasnije sam shvatio da je to bilo dječije neznanje jer je teško djetetu shvatiti da neko ko ima sedam ili osam godina ne može normalno da govori i ne čuje. Ljudi nisu toliko informisani o populaciji gluhih osoba, izbjegavaju stupiti s nama u kontakt, ponekad nas i čudno gledaju kad mi pričamo znakovnim jezikom, kao da smo neki čudaci. Ali ja se ne obazirem na to”, kaže Amer.
Amer je naučio živjeti u tišini koja, ma kako čudno zvučalo, ima i svoje prednosti.
“Najviše mi smeta što ljudi izbjegavaju komunikaciju jer se boje da se nećemo sporazumjeti, općenito, ljudi su malo informisani o gluhim osobama, na televiziji rijetko kad ima prevod na znakovni jezik kada su vijesti ili neke važne informacije koje i mi trebamo znati. U BiH ima malo tumača znakovnog jezika. Ono što je prednost znakovnog jezika i što mislim da me čini posebnim je to što se mi, gluhe osobe, možemo sporazumjeti i na nekoliko metara udaljenosti, jer koristimo znakovni jezik, bez galame i dovikivanja”, kaže Amer.
Kaže da bi mnogo toga promijenio u odnosu prema osobama sa oštećenim sluhom.
“Prvo bih dao mogućnost da se možemo školovati za više zanimanja, a ne samo za nekoliko njih, koliko ih trenutno ima u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju. U evropskim zemljama su prava gluhih osoba definisana i puno se radi da im se olakša život, ima puno tumača znakovnog jezika. Kod nas je to još uvijek sve oskudno”, smatra ovaj mladić.