Od 35 žrtava trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini u prošloj godini polovina su maloljetnici, što pokazuje trend rasta broja djece koja se radno eksploatišu, dok stručnjaci upozoravaju da pravosuđe preblago pristupa ovoj vrsti kriminala, piše detektor.ba.
Trgovina djecom je u porastu, upozoravaju stručnjaci, jer je BiH ranijih godina bila zemlja tranzita i odredišta za strane državljane, a danas je zemlja porijekla žrtava, uglavnom djece, koje se radno eksploatišu i primoravaju na prosjačenje.
Socijalni pedagozi i druge osobe uključene u rad sa žrtvama kažu da se u domaćem pravosuđu trgovina ljudima ne shvata ozbiljno i da su žrtve prepuštene nevladinim organizacijama. Pravosuđe je, kako kažu, presporo, kazne su blage, a žrtve imaju poteškoće s ponovnim uključivanjem u zajednicu zbog stigmatizacije.
Jedna maloljetna žrtva je, putem izjave dostavljene Balkanskoj istraživačkoj mreži Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), kazala kako je tretirana kao rob i svakodnevno seksualno zlostavljana.
“Dešavalo se da u jednoj noći promijenim i na desetine muškaraca, koji su od mene radili ono što su oni htjeli. Nisam se mnogo odupirala, jer nisam smjela. Svako odupiranje je mučenje više, jedan šamar više i jedan muškarac više”, navodi ova žrtva.
Problematika trgovine maloljetnicima i djecom u fokusu je javnosti posljednjih mjesec dana, nakon prijava više slučajeva pokušaja otmice djece, kao i nakon velike akcije Državnog tužilaštva u kojoj je nekoliko osoba uhapšeno zbog, između ostalog, međunarodnog vrbovanja radi prostitucije.
Prema izvještaju državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima, u prošloj godini je u BiH evidentirano 35 žrtava, od čega 17 maloljetnih osoba. Međutim, iz Ureda državnog koordinatora naglašavaju da je brojka sigurno i veća s ozbirom da se svi slučajevi ne otkriju.
Prisilno prosjačenje djece
Od 2013. do kraja prošle godine u BiH je doneseno 65 presuda protiv 142 osobe za trgovinu ljudima i djela u vezi s trgovinom. Najveći broj presuda je uslovnih – njih 26, a 24 su zatvorske kazne. Sedam presuda je oslobađajućih, a u šest slučajeva je izrečena novčana kazna.
Trend rasta broja predmeta zabilježen je prošle godine, kada su tužilaštva u BiH vodila 20 istraga protiv 30 lica, a podignuto je devet optužnica protiv ukupno 15 osoba.
Prema izvještajima Federalne uprave policije, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i Policije Brčko Distrikta, od 2010. godine do danas evidentirano je 56 krivičnih djela trgovine djecom i maloljetnim licima.
Samir Rizvo, državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima, smatra da su istražne i pravosudne institucije u BiH u stanju da se nose sa ovim složenim predmetima.
“Trgovina ljudima je ozbiljna vrsta kriminala gdje se stiču enormne količine ilegalne dobiti, i drago mi je da su naše institucije u stanju i takve stvari da dovedu do kraja”, ističe Rizvo.
Međutim, s Rizvom se ne slaže direktorica Međunarodnog foruma solidarnosti (MFS) EMMAUS Amela Efendić, koja kaže da se slučajevi trgovine ljudima u BiH rješavaju presporo.
“Trgovina ljudima kod nas nije shvaćena kao druga krivična djela. Kazne su propisane, ali su daleko od implementacije. Izriču se puno manje kazne od onih propisanih zakonom… Vi kad imate dijete koje ste trgovali, seksualno zlostavljali, koje ste snimali i čiji ste pornografski sadržaj dijelili, koje ste tjerali u radnoj eksploataciji da radi za vas, koje ste iskorištavali na razne načine – mučili ga, zlostavljali, tukli ga – vi ste njemu uništili život”, smatra Efendić.
EMMAUS je BIRN-u BiH ustupio izjavu žrtve koju je porodica eksploatisala u svrhu prosjačenja.
“Najstariji brat nas je redovno tjerao da prosimo i donosimo 20 maraka svaki dan kući. U suprotnom bi nas tukao jer mu je tako naredio otac. Majka je bila na mojoj strani, ali nije mogla pomoći… Brat me je tukao tako što me zaveže i objesi za kuku od goveda, a dok visim, skinuli bi mi garderobu i udarali me mokrim šlaufom”, ispričala je ova djevojčica, jedna od 50 maloljetnih žrtava koje su u posljednjih pet godina utočište pronašle u “sigurnoj kući” EMMAUS-a u BiH.
Lejla Heremić, socijalni pedagog iz “Medice” Zenica, organizacije koja je još 1998. primila u sklonište prvu žrtvu trgovine ljudima, kaže da je priča ove djevojčice samo jedna od priča brojnih osoba koje se primoravaju da prose.
“Ranije su to bile žrtve seksualne eksploatacije, a danas su to djeca – žrtve trgovine u svrhu prosjačenja i prisilnog rada”, kaže Heremić.
Efendić napominje da se na ulicama u BiH, osim naših državljana, nerijetko nalaze i djeca iz zemalja regije – Makedonije, Srbije, Albanije i Kosova.
“Posebno posljednjih nekoliko godina, mi uglavnom vidimo djecu kao žrtve trgovine ljudima. Od ukupnog broja – a EMMAUS je u BiH do danas pružio direktnu asistenciju za nekih 300 žrtava – preko 60 posto su djeca. U zadnje dvije-tri godine taj postotak je i veći”, navodi Efendić.
Koordinator Rizvo ističe da je razlog to jer su djeca posebno ranjiva kategorija.
“To je opšti trend, i globalno i regionalno i u BiH. Trgovina ljudima je takav oblik kriminala da upravo traži takve ranjive grupe koje nisu sposobne da se brinu o sebi. To posebno dolazi do izražaja ako su djeca koja su uključena u takve aktivnosti mimo roditeljske kontrole, mimo socijalne kontrole, i možemo se složiti da dječija trgovina jeste u porastu”, govori Rizvo.
On dodaje da su u posljednjih nekoliko godina rašireni slučajevi radne eksploatacije i prisilnog prosjačenja, gdje su djeca najzastupljenije žrtve.
Lejla Heremić iz “Medice” Zenica kaže da svakodnevno od štićenica čuje kako ne mogu da shvate zašto suđenja traju tako dugo i zašto se izriču male kazne.
“Nažalost, kada su u pitanju žrtve prosjačenja, uviđamo i da se dešava da se takva djela najčešće preimenuju u neka druga djela i onda ta djeca ne dočekaju pravdu”, govori Heremić.
Manjkavosti sudskog sistema
Heremić i Efendić tvrde da je veliki problem što se nakon okončanja sudskih postupaka žrtve moraju vratiti u svoju okolinu, a zbog nefunkcionisanja sistema socijalne zaštite, bivaju prepuštene same sebi ili donacijama.
“Program zaštite svjedoka ne funkcioniše. Obično se na ovaj ili onaj način sazna o kome se radi i kako da vi onda žrtvu resocijalizirate… Teško je u državi kakva jeste, toj žrtvi naći neki vid egzistencije… Povratak je otežan i zbog stigmatizacije, neimaštine”, poručuje Efendić.
Dodatni problem, kako navode Efendić i Heremić, jeste što žrtve trgovine koje prođu kroz sudski proces ne dobivaju obeštećenja, odnosno upućuju se na parnične postupke, koji traju veoma dugo.
“Mi sada radimo na nacrtu zakona koji će obezbijediti da praksa bude takva da se sve riješi u okviru krivičnog postupka i da se žrtvi obezbijedi novac iz fonda za kompenzaciju žrtvama trgovine, a od sredstava koja su tokom postupka zaplijenjena od počinilaca”, kaže Efendić.
U Sarajevu, Livnu i Zenici su u zadnjih mjesec dana roditelji prijavljivali slučajeve pokušaja otmice njihove djece, što su potvrdile i lokalne policije, ali su na sastanku početkom ovog mjeseca predstavnici svih ministarstava unutrašnjih poslova rekli da nije bilo otmica.
Andrea Žeravčić, direktorica “Save the Children” u BiH, ističe da ne treba minimizirati ovakve slučajeve i da ih treba ozbiljno shvatiti.
“Neophodno je raditi prevenciju koja je usmjerena na širu javnost i ka djeci koja dolaze iz različitih slojeva našeg društva. Posebnu pažnju treba usmjeriti na rad s visokorizičnim kategorijama… To su djeca koja dolaze iz siromašnih i disfunkcionalnih porodica i najčešće su ona meta trgovaca djecom”, poručuje Žeravčić.
Djevojka kojom je trgovano, koja je seksualno eksploatisana s 15 godina, i koja je dobila pomoć “Medice”, kaže da želi poručiti svoj djeci i omladini “da se dobro paze i čuvaju”.
“Bez obzira koliko teško živjela, nijedne pare meni ne mogu nadoknaditi strah i bol koji sam preživjela. Ni odjeća, ni pokloni, ni to da budem najsređenija cura, nije vrijedno da prihvatim nesigurne poslove. Kada to shvatite, kasno je, jer se ne možete odatle vratiti”, poručuje ona.
visoko.ba/Birn