Kako podaci pokazuju, našu zemlju je za samo dvije godine napustilo oko 80 hiljada ljudi. BiH masovno napuštaju i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati. Odlazak nije više pojedinačan, nego se za takav poduhvat odlučuju cijele porodice. Primjer za to je i priča Emira Hadžiđulbića.
“Prije dvije i pol godine sam došao sa suprugom u Njemačku. Naknadno smo doveli djecu.Postoji sasvim regularan način da se dođe. Ja sam naprimjer došao na osnovu školovanja. Dobio sam vizu na tri godine i nakona tog školovanja dobiću boravak i radnu dozvolu. Našli smo školu, mjesto gdje ćemo raditi, i sa ta dva ugovora otišli po vizu, koju smo dobili na tri godine, koliko traje školovanje. Nakon školovanja, s poslodavcem produžavaš ugovor, i dobijaš vizu koliko ti dugo traje ugovor o radu”, kaže za Source Emir Hadžiđulbić.
S obzirom da se mnogi pitaju kako je moguć odlazak, pa čak i cijelih porodica, kada se u mnogim zemljama ta politika posljednjih godina znatno pooštrila, Hadžiđulbić potvrđuje da je moguć.
“Sada je to u Njemačkoj čak i olakšano. Naši ljudi stalno dolaze. Prijavili su se za posao, dobili ugovor, zatim otišli u ambasadu u Sarajevu, gdje su dobili termin za vizu, predali papirologiju, i došli su tu da rade sasvim normalno. Dakle, najbitnije je naći poslodavca ovdje. Ima firmi koje traže radnike, za koje oni nemaju svoje radnike. Najbitnije je da stupite u konakt direktno s firmom, od koje dobiješ termin, zatim imaš razgovor s njima, pa ako prođeš dobiješ ugovor. Onda s tim ugovorom ideš u ambasadu u Sarajevu i regularno završavaš vizu”, kaže Hadžiđulbić.
Ipak, kaže da nije uvijek jednostavno. Ako nemate nekoga ko će vas uputiti, ne poznajete jezik, često i ne bude uvijek kako ste planirali. Zato ima onih koji nisu uspjeli i vratili se. Njemu je naprimjer, poznavanje jezika bila olakšica.
“Ima dosta “divljaka”, obeća im se svašta. Na znaju jezik, nisu upućeni u administrativne stvari. Naravno da će naići na poteškoće. Ja i supruga smo naprimjer došli sami ovamo, bez djece. Morali smo ih ostaviti kod mojih roditelja tri mjeseca, dok nismo stekli uslove da ih dovedemo. Morate obezbjediti stan, imati određenu kvadraturu stana, da bi zahtjev za djecu predao. Svaki proces ima svoje uvjete. No nije teško prevesti cijelu porodicu, posebno djecu. Kod njih se djeca obavezano spajaju s roditeljima, ali morate imati uslove za djecu. Malo je teže kada muž sam dođe i hoće da povuče ženu i djecu. On mora pokazati kvadraturu stana, koliko zarađuje i slično, mora imati para. On mora dokazati da može izdržavati svoju porodicu u Njemačkoj”, kaže Hadžiđulbić.
Bez obzira što okolnosti nekad znaju biti malo komplikovane, za papire i pravo na život u toj zemlji, u svakom slučaju se isplati boriti, kaže Emir.
“Ja sam završio za tehničara elektroenergetike, pa mi nije pomoglo, jer nije traženo. I ja i supruga moramo ponovo polagati neku školu da bi dobili uslove i papire. U budućnosti se isplati svakako. U svojoj fudbalskoj karijeri sam prilično lijepo zarađivao, uradio sam kuću, ali smo sve ostavili i ovdje smo došli zbog djece. U BiH nema napretka. Ovdje smo djeci obezbjedili fenomenalne uslove. Treniraju i idu u školu. Škola im je odmah dala njemačke kurseve, bez plaćanja. Našli smo trosoban stan, opremili sve, djeca sada perfektno pričaju jezik, osiguran si, ljudi cijene ono što radiš, može li bolje”, navodi Hadžiđulbić.
Upisao je školu za medicinsku njegu staraca. To je sada jako tražen posao kaže. Kada završi, dobija certifikat da radi u bilo kojoj bolnici ili bilo kojem domu staraca u Njemačkoj. Siguran je da ga čekao dobar posao.
“Igrao sam nogomet, svaki klub ti obeća svašta, pola isplati, pola ne isplati, tako da je nepouzdana cifra koju sam zarađivao. Ovdje kroz ovaj posao se može zaraditi oko 2.500 do 3.000 eura, tako da su to sasvim solidna primanja. Hrana je jeftinija nego u BiH, posebno ulje, šećer, brašno. Država ti svaki mjesec za dijete daje 180 eura, tako da ja za dvoje dobijam 360 eura mjesečno. 800 eura je stan, struje 50 eura, auto osiguranje nekih 300 eura. Dakle, neka 1200, 1300 eura mjesečno daješ na sve, a imaš partnera koji isto zarađuje, pa sračunajte onda. Isplati se. Normalno da je dobro, sve je uređeno. Svaki mjesec na vrijeme dobiješ platu, ne razmišljaš hoće li kasniti. Može se i poslati roditeljima. Imaš više atrakcija i zanimacija. Jedino je problem vrijeme, ali sve se može organizirati. U BiH imaš najviše vremena, ali nemaš ništa drugo”, kaže bivši golman.
Nekadašnji golman Oberhausena, Čelika, Travnika, Modriče, Zvijezde Gradačac, Veleža, kaže da mu tolike godine u nogometu nisu donijele mnogo, kada je u pitanju radni staž.
“U Doboju sam bio otvorio školu golmana i lijepo je radila, ali sam ipak odlučio se na odlazak. Dvadeset godina sam profesionalno igrao nogomet, a plaćenog radnog staža imam samo dvije godine, i to dok sam bio u Bundesligi. Ni dana više. Želio bih zaista podržati Sindikat fudbalera, preko Aldina Džinića, to je jako dobra ideja da se neke stvari poslože u sportu BiH. Žao mi je kad vidim šta se dešava sa Čelikom, Veležom. Tu se svašta dešava, tu se po pet, šest mjeseci ne dobije plata, tako je i meni bilo ponekad”, kaže Emir.
Kao što se ni u kom kontekstu ne može porediti život u Njemačkoj i BiH, tako je i sa nogometom. To su kaže dva potpuno različita svijeta.
“Ja sam u gradu gdje ima 48 hiljada ljudi, gdje imaju tri malo bolja kluba, neka peta liga. Međutim, oni imaju stadione koji primaju deset hiljada ljudi. Mimo toga imaju pomoćne terene sa umjetnom travom. Ovdje ljudi treniraju nevečer pod refelektorima, amateri, a kod nas kad neko napravi reflektor, kao da je izmislio Ameriku. Dva ogromna svijeta, nažalost”, govori bivši golman.
Ne nedostaje mu ništa iz BiH kaže. Kad poželi najmilije, onda i dođe. Otišao je da živi normalnim životom. Možda se vrati kada bude u penziji kaže, ali ako se stanje u BiH ne promijeni, neće ni tada.
Visoko.co.b/Source.ba