Danas kad svi govore o jedinstvu bošnjačkog naroda, taj narod nikad više nije bio razjedinjen kao danas i to u svim sferama života. To je još jedan u nizu problem koji tište bošnjački narod i svakako onemogućava njegov napredak i progres.
Mnogo je uzroka koji su doveli do razjedinjenosti Bošnjaka, ali kao najveće uzroke razjedinjenosti vidim u političkim partijama i njihovim vođama, koji su sevepom naroda dobili legitimitet da ga zastupaju i vode ka dobru i napretku, a ne stagnaciji i propadanju, zatim u našoj vjerskoj ulemi, te akademskoj zajednici.
Niko od navedenih se ne može i ne smije amnestirati od odgovornosti za trenutno stanje. Svi snose svoj dio odgovornosti.
Zajednički propust svih leži u činjenici da su zaboravili na svoju osnovnu svrhu i zadaću, a to je promovisanje i zaštita hiljadugodišnje bošnjačke državanosti, neovisnosti, očuvanje teritorijalnog suvereniteta i integriteta, jezika, kulture, tradicije, i običaja, a nikako lična promocija i promocija ličnih interesa. Ovi i slični postupci su nas doveli u izuzetno nezavidan i težak položaj. Mnogi se slažu da je ovo najteži period za Bošnjake od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Bošnjački dušmani koristeći razjedinjenost Bošnjaka svakodnevno na vrlo perfidan način, prema unaprijed utvrđenom i razrađenom planu, razgrađuju bošnjačko nacionalno biće, dok se bošnjački političari koji sami sebe tako nazivaju, koristeći taj pridjev bošnjački isključivu kako bi lakše osvojili glasove na izborima, odnosno osvojili neku od pozicija sa koje bi mogli da „štite” bošnjačke interese, a pri tome još nikada nisu zvanično utvrdili koji su to bošnjački interesi, kao i pravce djelovanja i mehanizme koje je potrebno koristiti u cilju ostvarivanja tih interesa.
Čisto sumnjam da današnji bošnjački politički establišment u BiH uopće zna šta je interes njihovog naroda, sa čijih leđa godinama udobno živi, bez stresa i sekirancije, a što je s druge strane svakodnevnica kod njihovog naroda. Njihovo zalaganje za Bošnjake samo je deklarativnog karaktera, što nam svakodnevno dokazuju svojim postupcima i djelima.
Glavni interes bošnjačkog naroda jeste borba za opstojnost na ovom trusnom balkanskom gruntu. Pobjeda u borbi za opstojnost se jedino može postići zajedničkim djelovanjem kroz izgradnju jake i stabilne države, koja jedina može bošnjačkom narodu garantovati sigurnost i postojanost.
Bahato i neodgovorno ponašanje naših političara prema državi i narodu nažalost nije uspjela spriječiti ni naša ulema, naravno kroz instituciju Islamske zajednice kao jedne od najdugotrajnih i postojanih institucija oko koje se okupljaju Bošnjaci bez obzira na njihovo političko opredjeljenje.
Bošnjaci su očekivali od Islamske zajednice i njene uleme da javno upozore naše vođe na pogubnost njihovih političkih poteza kojim nas stavljaju dželatima na cjepalo, očekivali su Bošnjaci od uleme da ukaže našim vođama da su država i narod svetinje s kojima nema manipulacija, posebno ne zarad ličnih sujeta i interesa.
Ne smijemo zaboraviti svijetle ulemanske primjere koji su pokušavali da se bore za interese bošnjačkog naroda i njegov historijski cilj – državu, te u toj borbi ukazivali na pogubnost bošnjačke politike koju su provodili pojedinci.
Takvi su često bili ostavljeni na vjetrometini onih koji su samo gledali sebe i svoje interese i koji su nažalost uvijek bili u većini.
Islamska zajednica nije na pravi način iskoristila svoj neosporni autoritet kod naroda da se nametne kao jedan korektivni i kritički faktor prema djelovanjima različitih političkih prevaranata i opcijakoji su iskorištavajući bošnjački narod došli do postizanja i zadovoljavanja svojih bolesnih ambicija.
Nije to ulema zajedno sa svojom institucijom uspjela zato što se nije izdigla iznad dnevno-političkih trvljenja, nego je nasuprot navedenom, svjesno ili ne, ušla u svakodnevna trvljenja, koja proizvode naši političari i na taj se način svrstavala na ovu ili onu političku stranu, što je dovelo do konstantnog slabljenja autoriteta kako same institucije Islamske zajednice tako i uleme pojedinačno.
Dodatni problem Islamske zajednice su međusobna neslaganja i podjele koje postoje, kako između pojedinaca unutar same zajednice tako i između Islamske zajednice kao institucije s vjerskim visokoobrazovnim ustanovama, poslije, neizostavno dolazi do svakodnevnog međusobnog omalovažavanja između samih vjerskih obrazovnih ustanova, njihovih uposlenika i tako u nedogled.
Posljedice nevedenog se u krajnjoj instanci reflektuju na sam narod, što dodatno utiče na njegovu dezorjentisanost i nepovjerenje i prema institucijama i pojedincima od kojih se očekuje da budu perjanice razvoja države i naroda. Vjerska ulema koja nas često upućuje kako i šta da radimo i kako da se ponašamo kao da zaboravlja na Hadis koji glasi:„Zajednica (jedinstvo) je rahmet (Allahova milost), a razjedinjenost je azab (Allahova kazna).”
Da bi se drugi upućivali, red bi bio da makar pokušamo ispravljati svoje greške i nedostatke, pa da svojim primjerom potvrđujemo ono što govorimo.
Dalje, akademska zajednica Bošnjaka je također zakazala u ovom vrlo teškom i historijski bitnom trenutku za Bošnjake a koji se tiče samog opstanaka Bošnjaka na ovim prostorima. Možda je ova konstatacija preteška, ali ako uzmemo našu brojnost te konstantan pad nataliteta, onda ova konstatacija postaje realna.
Akademska zajednica bi trebala biti jedan od vrlo važnih generatora u uspostavljanju društva i društvenih institucija. Ona bi trebala iskoristiti intelektualni kapacitet koji posjeduje u pravcu davanja uputa i smjernica ka izgrađivanju jednog modernog društvenog sistema.
Zajednica bi trebala da svoja istraživanja i otkrića na polju uspostavljanja funkcionalnijeg društvenog sistema više objavljuje i prezentuje, te da od svih aktera društveno-političke scene u BiH traži primjenu tih novih vrijednosti koje su istražene i potvrđene kako bi se uspostavio funkcionalni sistem.
Da bi jedna akademska zajednica mogla odgovoriti u cijelosti svojoj funkciji ista bi trebala biti neovisna od vlastodržaca, što danas nije slučaj. Mnogi intelektualci su otišli pod skute različitih političkih vođa kako bi ostvarili neke svoje privatne ambicije, a s druge strane polupismenim vođama intelektualci trebaju samo radi promocije i slikanja. Danas su rijetkost intelektualci koji neovisno kritički djeluju, odnosno upozoravaju na greške političara koji nas vode u ambis.
Kritičko djelovanje, pogotovo u našoj državi, ne vodi nekom ugodnom i lagodnom životu. Taj način djelovanja u društvima bez izgrađene svijesti o prihvatanju dobronamjerne kritike nosi sa sobom dosta žrtve i neugodnosti. Ako akademska zajednica i njeni članovi žele biti generator razvoja, ona mora postati duhovna zajednica slobodnih i odgovornih ljudi, njeni članovi ne smiju biti sluge sitnih interesa i pojedinaca, zajednica mora svoju snagu usmjeriti ka višim ciljevima, protažiranju vječitih vrijednosti morala, opće-društvenog interesa, nasuprot ličnom, pravičnosti i istine, nasuprot lažima, prevarama i sl., koje su kratkog daha.
Da bi se ovo stanje promijenilo potrebno je da svi prethodno navedeni pokrenu kampanju razgovora i govora (od Grka se svijet učio razgovoru a od Rimljana govoru) putem koje će se početi graditi mostovi koji će spajati suprotne strane. To je način na koji se svi problemi mogu riješti, a ne prevarama i lažima. Svi akteri društveno-političke scene u BiH moraju svoje lične antagonizme i sujete koje imaju jedni prema drugima staviti u drugi plan, a u korist općeg interesa bošnjčkog naroda, u suprotnom ćemo svi zajedno nastaviti propadati.
Svi oni koji preuzimaju breme vođenja i predstavljanje Bošnjaka moraju da konačno izrade platformu u kojoj će biti definisani temljni interesi i ciljevi Bošnjaka, sa jasno utvrđenim pravcima djelovanja za ostvarenje tih ciljeva ispod kojih kompromisa nema.
G.L.