Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Krešendo političkih kriza na obzorju

Piše: Adis Arapović, politolog

Posmatrajući i barem površno analizirajući dešavanja na političkoj sceni Bosne i Hercegovine u posljednjih nekoliko sedmica, nemoguće je ne primjetiti očigledne veze između naizgled nepovezanih događaja i procesa.

S jedne strane, to su sve češći sastanci i sve usaglašeniji stavovi vrha SNSD-a i HDZ-a u vezi sa inicijativom SNSD-a za korekciju načina izbora i načina odlučivanja sudija u Ustavnom sudu BiH.

Nastranu najavljeni zahtjev ove dvije stranke za eliminacijom stranih sudija i uvođenjem prostog etničkog glasanja u Ustavnom sudu, što je malo poznata pojava u pravnoj teoriji i gotovo nepostojeća praksa igdje na planeti. Nastranu i to što je veći problem od navedenog način nominacije i izbora sudija ustavnih sudova, koji se nerijetko ili većinski popunjavaju kandidatima s više političkog, nego sudijskog iskustva, ili preciznije, kandidatima iz prvog ešalona vodećih političkih stranaka, a ne iz prvog ešalona profesionalnih krugova, koji onda lojalnost usmjeravaju matičnoj stranci, a ne zakonu i općem dobru. Nastranu dakle ovi elementarni argumenti, jer je posrijedi taktički manevar šireg obuhvata.

Šta je moguća pozadina najave zakonodavne inicijative o „reformi ustavnog sudstva“?

Prvo, čak i da se najavljena inicijativa objelodani u Parlamentu i pojavi na dnevnom redu jednog od domova, nema gotovo nikakve šanse da dobije potrebnu kvalificiranu većinu u Predstavničkom domu, tj. entitetsku većinu iz Federacije BiH (zastupnici SDA, SBB, SDP, DF, BPS, A-SDA, što je ukupno 24, tj. više od pola doma, gotovo sigurno glasali bi protiv), kao što nema gotovo nikakve šanse da dobije kvalificiranu većinu kluba Bošnjaka u Domu naroda, čime su šanse da pomenuti Zakon bude oboren, zapravo 200 posto!

Inicijator sigurno računa na startno odbijanje inicijative koja neće moći proći ni kroz Ustavno-pravnu komisiju, niti kroz Kolegij, pa je mala vjerovatnoća da se uopšte i pojavi na dnevnom redu. Ipak, ova startna faza poslužit će za zaoštravanje političkih odnosa u kojima bi SNSD (uz benevolentni stav Saveza za promjene?) i HDZ bili na jednoj, a bošnjačke i sve druge stranke na drugoj strani šahovske ploče. Zaoštravanje odnosa nužno vodi blokadi Državnog parlamenta, za početak barem Doma naroda, ovisno od pozicije Saveza za promjene, blokadom rada kolegija i nemogućnošću sazivanja sjednica i usaglašavanja dnevnih redova. Svi zakonski projekti i reforme na nivou BiH time će biti zaustavljene, a međunarodnoj zajednici bit će jasno da je na pomolu do sada najveća pravno-politička kriza.

Nametanjem krize u Parlamentu oko pitanja Ustavnog suda početkom 2017. godine ustvari se generira povoljna startna pozicija za naredne poteze koje SNSD može povući u vezi sa istom temom, a to je referendum u vezi sastava i načina odlučivanja u Ustavnom sudu, po istom obrascu kao u slučaju prvog referenduma iz septembra 2016. godine.

Drugo, ista ta startna pozicija pogoduje i SNSD-u i HDZ-u u slučaju da pod stranim pritiskom na dnevni red bude stavljeno pitanje provedbe presude Sejdić i Finci, kroz ustavne i reforme izbornog zakonodavstva. Podrška koju će SNSD od HDZ-a dobiti za pitanje Ustavnog suda, bila bi uzvraćena podrškom SNSD-a HDZ-u da se preko ustavnih i reformi Izbornog zakona HDZ-u pomogne u formalizaciji „hrvatskog izbornog pitanja“, pa bi bošnjačka strana bila izolirana i po ovom pitanju. U slučaju suprotstavljanja Saveza za promjene SNSD-ovoj inicijativi, propagandistički bi ih se proglasilo veleizdajnicima i tražilo njihovo odstupanje iz državne vlasti, te uvlačenje SNSD-a, uz svesrdnu podršku HDZ-a. To neće biti izvodljivo bez bošnjačkih glasova, pa se može očekivati eskalacija krize i prijetnja paralizom svih funkcija države, blokadom zakonodavne vlasti i mehanizma koordinacije, u periodu izrade odgovora na upitnik EU sve dok bošnjačka strana ne popusti i SNSD uđe u Vijeće ministara.

Dok traje ova fabricirana kriza na nivou BiH, čiji je jedan od ciljeva kreiranje ambijenta za raspisivanje novog referenduma, javne finansije u entitetu Republika Srpska su pod neizdrživim pritiskom. Javni dug na kraju 2016. probit će crveni plafon od 60 posto BDP-a, s tendencijom rapidnog rasta u kojem će 1. januara 2017. svaki građanin RS sa per capita dugom od  preko 4.500 KM biti skoro duplo zaduženiji od građanina Federacije BiH.

Finansijski kolaps RS-a, bez MMF-ove tranše koja neće uskoro stići i bez mogućnosti unutrašnjeg zaduživanja, jer banke klize ka izolacionizmu, bit će moguće usporiti samo rapidnim rezovima na rashodovnoj strani budžeta, tj. dramatičnim kresanjem plata, socijalnih davanja i budžetskih transfera poljoprivredi, javnim preduzećima, penzionim i zdravstvenim fondovima itd. Ove mjere nužno proizvode revolt i socijalno nezadovoljstvo koje raste paralelno s vještačkom političkom krizom na nivou BiH. Vlasti RS-a time ustvari ciljaju na upravljanje suprotstavljenim rizicima, gdje će podizanjem političkih tenzija, ustvari dirigirano upravljati finansijsko-socijalnom krizom u entitetu držeći istu pod kontrolom podizanjem presije političke krize, pa bi socijalni bunt trebao biti preduprijeđen formiranjem ultimativne političke krize i najveće prijetnje po opstanak RS, što režim svakako može indoktrinirati naglašavajući prijetnju od OHR-a, terorista, NATO-a, itd. Ovo će biti politički ultimatum i stranim akterima da se po svaku cijenu omogući finansiranje izvana, jer u suprotnom proces teče ka neupitnom socijalnom, a potom i etničkom konfliktu!

S druge strane, u Federaciji BiH, politički odnosi koalicionih partnera SDA, SBB i HDZ nikada nisu bili na nižem nivou, što je primarno generirano vlastitim osjećajem inferiornosti tzv. „bošnjačkog jedinstva“. S jedne strane SDA od objave rezultata lokalnih izbora proživljava tektonske unutrašnje lomove, koji prijete implozijom stranke, slabljenjem političke moći i gubitkom formalnih parlamentarnih većina. S druge strane, SBB još uvijek žvaće gorki list izbornog debakla zbog nedorečenog zajedničkog nastupa sa SDA na lokalnim izborima, dok njegov lider prolazi pravosudnu golgotu sa svim elementima političke farse. I jednoj i drugoj strani, zarad zauzdavanja centrifugalnih sila u vlastitim redovima vitalno je potreban vanjski neprijatelj, pa ga pronalaze u sebi najbližem političkom savezniku, SDA u SBB-u, a SBB u SDA-u. Time samoproklamirano „bošnjačko jedinstvo“ sada, pored nikada postojećeg sadržaja, gubi i samu formu jedinstvenog političkog projekta,  a Federacija BiH na polovini aktuelnog mandata sve više klizi ka ekonomskom i socijalnom pobačaju s kobnim posljedicama.

Ipak, i jednima i drugima podizanje temperature međusobnih odnosa itekako pogoduje jer i Federaciju BiH u narednim mjesecima čekaju vrlo bolni rezovi zbog jednako loše budžetske situacije u kojoj preko 55 posto budžetskih prihoda odlazi na otplatu duga, pri čemu zaduživanje ne prestaje ni dok ovo čitamo, prije svega zato što nema očekivanog novca od MMF-a pa je budžetska rupa na početku 2017. nekoliko desetina miliona KM.

U vrijeme kada Vlada Federacije BiH više ne može da proda ni trezorske zapise komercijalnim bankama, nužno slijede rapidni rezovi na rashodovnoj strani budžeta, kresanjem plata u javnom sektoru, umanjivanjem socijalnih transfera, kako ratnim, tako i neratnim kategorijama, te redukcijom svih drugih vladinih transfera. Istovremeno, zbog nepopravljivog deficita Fonda PIO, isplata penzija postat će, poslije ispate duga, drugi budžetski prioritet, penzije će se isplaćivati iz budžeta, što će dodatno suziti prostor za manevar raspoloživim budžetskim novcem. Ovo će na koncu proizvesti ogromno nezadovoljstvo budžetskih i vandužetskih korisnika, prvo onih trećeg reda, poput civilnih invalida, poljoprivrednika, rudara i drugih zaposlenih u posrnulim javnim preduzećima, potom onih drugog reda poput javne administracije, zdravstva i policije, te na kraju i penzionera. Ispod stola, vjerovatno će biti ubrzane aktivnosti na prodaji BH Telecoma i preostalih javnih preduzeća sve do Elektroprivrede, kako bi se garantirala otplata duga i barem privremena konsolidacija javnih finansija.

Ipak, fabricirana politička kriza u vezi Ustavnog suda, potencijalnog referenduma, paralize državnih funkcija i blokade evropskog puta, poslužit će da se socijalno nezadovoljstvo kanališe ka etničkoj homogenizaciji i artikulaciji političke krize kao dominantne prijetnje za državne (SDA), nacionalne (HDZ, SNSD, SDA) i entitetske (SNSD) interese. Time će i iz Federacije biti odaslan signal da strani faktor treba finansirati smirivanje tenzija i zaleđivanje krize novim tranšama kredita.

U ovoj velikoj igri, nemoguće je očekivati pasivnu ulogu prvo susjednih država, a potom i OHR-a, EU i SAD, ali i Rusije i Turske. Shodno zakonitostima „teorije igre“ ishod je u takvoj konstelaciji nemoguće predvidjeti, ali je očigledno da je državotvorni faktor u defanzivi, da se politička moć iz institucija dominantno prelila u dvije nedržavotvorne stranke, da su finansijski resursi oba entiteta iscrpljeni, da će prenapuhani balon javnog sektora i potrošnje ili pući ili početi nekontrolirano ispuhivati, i da će to proizvesti mnoge projicirane i neočekivane krize, lomove i nemire na svim nivoima.

Možda će to biti prelomna tačka naše tranzicije iz koje možemo izaći ili kao neuspjela država (faild state) na putu disolucije ili kao konsolidirana konsocijacija i složeni, ali funkcionirajući politički habitat unutar Evropske unije i NATO-a.

Ipak, za ovo potonje, nužan preduslov će biti konsolidacija političke scene koju trenutni akteri naprosto neće i ne mogu konsolidirati, to je suprotno svim njihovim interesima, pa će kolosalni sraz nastupiti u sukobu interesa mastodonta u obliku velikih političkih stranaka i nadirućeg nezadovoljstva većine građana BiH izrevoltiranih klasnim raslojavanjem, korupcijom, neimaštinom, nejakim institucijama, hendikepiranim pravnim poretkom i odmetnutom političkom kastom. Dugo nova godina nije donosila više zebnje i više nade, istovremeno.

Proudly powered by WordPress