Scena prva. Prolazi čovjek pored grupe mladića. Mladići ga pozdravljaju, kako ste gospodine, poštovanje, čovjek kulturno odgovara, i prolazi pored njih. Čovjek sa blagim osmijehom zadovoljstva odlazi, u sebi razmišlja kako je omladina fina, i kako je on vrijedan poštovanja zbog nekih svojih kvaliteta, koje eto i omladina prepoznaje, pored silnih zanimacija koje omladina ima u modernim vremenima. Kadar se vrača na omladinu, koja nakon što im čovjek okrene leđa, iskrevelje se istom, kao ono – ja gospodina i govana, ‘ta će on…
Scena druga. Uljudan, fin mladić, sa fino održavanom bradom, ide u đamiju ili iz džamije, i prolazi pored neke svoje raje, fino ih pozdravlja, i oni njega, sa selamom naravno, on prolazi, srce mu k'o munara, drago mu što mu je raja nazvala selam. Oni ga ispratiše pogledom, i kad je zamakao u drugu ulicu u mahali, konstatuju šta će on fol odjednom džamija, on kao fin nešto, a do jučer sa njima pio, dernečio, ‘ta će on…
Scena treća, ide momak ulicom, fino obućen, ima pola godine kako je završio fakultet, prosjek ocjena 9, nije 10 ali to je tu u blizu, vraća se s posla, u svom Golfu 4, zastaje na semaforu, pored njega se zaustavlja auto sa par momaka, njegova generacija, pozdravi ih on fino, oni njega isto, kako si kralju, šta ima na poslu, imal’ kakvih dobrih treba, dobra plata i neka je, škola i đubre nikad nije izdalo, ako bude šta za nas javi nam, dobar si dećko, svaka ti čast, da znaš da nam je drago da je neko sa faxom našao dobar posao, i to bez štele. Pozdrave se oni tako, odlazi momak sretan što su mu prijatelji iskreni i pozitivni, i zapamti da se raspita ako bude kakvog finog posla i za njih, da se zauzme za nekog od njih. Oni odlaze u autu, konstatujući kako je on štreber uvijek bio, vazda pegla, frizura pod konac, nikad levat nije sa časa pobjegao, fax završio kao junfer, evo ga sada radi kao hamal u nekoj firmi, a on kao šatro kancelarija i to, koga on folira, znam mu ja dajdžu u stranci jednoj, naštelio mu posao garant, ‘ta će on ba…
Scena četvrta, šetaju dvije drugarice, mlade fine djevojke, uljudne. Idu one lagano ulicom, pričaju o ispitima, o seminarima, o skriptama, i prolaze pored svojih kolegica koje sjede za prvim stolom udarne bašte u gradu. Sjede kolegice, pričaju o životnim problemima, standardna priča, momci, šminka, i tako to. Fino se pozdravljaju, kažu kolegice kako ste lafice, kako ide fax, super jel'de, neka baš nam je drago, i mi smo na ekonomiji, ali nam se profesori natovarili, evo gledamo kako da stan iznajmimo da ne moramo vozariti, vi vozarite, i sve stignete, svaka vam čast, uvijek ste bile vrijedne, eto i mi pokušavamo koliko možemo, pa valjda položimo ove ispite u roku, hajde ćao vidimo se u Sarajevu na faxu. Odlaze ove dvije i kontaju kako je super to što njihova generacija studira, što želi obrazovanje i to je sve tako super. Drago im pravo zbog njih, ova jedna ima rodicu u Sarajevu koja izdaje stan, pa će pitati za njih ako im može kako izaći u susret sa kirijom i tako. Kako njih dvije odlaze u pozitivnom elementu, kolegice diskutiraju kako su njih dvije baš čudne, vazda zajedno, možda su lezbače, sve im naki fini momci bili koji ništa ne pokušavaju, ko zna kakve su one pravo, možda su i kakve razuzdane ali prikrivene, ko zna, vazda su i školi glumile nake finjake, one kao fine ono nevinašcad, a možeš misliti kakve su to ludače kad se ne vidi, nema te finoće nigdje, kome one glume tolike godine, šta će one nama pričati, znamo mi šta se dešava i ko je kakav…
Mogao bih nabrajati scene iz svakodnevnice i dalje, ali nema potrebe, jer je suština nadam se izašla u prvi plan. Poštovanje je ludom imponovanje, kada čovjek u svom folu živi, on ne vidi realnu sliku vanjskog svijeta, jer je njegov realizam filter koji prelama slike realnosti u fine slike, a ne onakve kakve su one stvarno. Mislimo da smo nekom OK, da nas neko poštuje ono barem kakvi smo takvi smo, pogotov ako smo dobri, i ako nas javno ispoštuje, mi stvaramo pozitivnu sliku o tim ljudima. Nije to loše, kada bi ta pozitivna slika mogla nekako da se materijalizuje i prebaci u njihove glave, pa da onda malo iz guzice dođe do glave, ali pozitivnog, i da se malo stvari postave na poštovana mjesta.
Poštovanje pada kao snijeg sa krova, kada se nešto pročuje, i onda je več kasno, nije bitno je li istina ili ne, ode poštovanje u šaht, pa u kanalizaciju, pa u rijeku, u more, u zrak, u kišu, i onda opet padne na nas sve, a mi ništa. Ako čovjek ne pije, a da mu je, eto ono sa rajom malo da je mahne, a dođe alkoholičar neki, pa mu kaže nemoj dećko, ne valja to, kad već nisi do sad, nemoj ni od sad. Poštuj tog čovjeka, kakav god da je, jer ti kaže iz prve ruke, a nemoj govoriti šta će mi on davati savjete, vidi ga kakav je nikakav, alkos smetljar. Ispoštuj ga, iako si pod uticajima raznim, jer iz prve ruke je najbolji savjet.
Kako prepoznati poštovanje, ono pravo, i kako ga cijeniti i održavati. Treba dobro paziti, jer kad se poštovanje, i to uzjamamno izgubi, teško se vraća, jer treba puno stvari da se ponovo vrate na ispravna mjesta, a sve što je fundamentalno i ispadne iz svog ležišta, puno je teže da se vrati poslije. Iskrenost je poštovanje, kako sebe tako i ostalih, jer samo iskren čovjek može nešto poštovati, neiskren čovjek ima uvijek neki prostor između poštovanja i koristi, i ako nema koristi, onda ne poštuje nikako, a ako ima, onda poštuje lažno, pretjerano. Poštovanje se gradi, i zasluži, a isto tako se izgubi, i sruši, i to glavu onome ko je ili izgubio, ili mu je potporne stubove oborio. Ima ona izreka da ko ne poštuje sebe, ne može znati kako poštovati ostale. Što je dobra ova izreka samo, i što se samo može lako kod nas aplicirati, pravo.
Sebe možeš poštovati samo ako si svjestan svoje nafake, i ako si zadovoljan sa njom, pa to poštuješ i zahvalan si, a ako nisi svjestan, ako ti je vazda malo, ako ti sve smeta, nezadovoljan si, kako ćeš onda poštovati nekog drugog, i to posebno ako je milion tih drugih tako isto zbunjeno sa samim sobom. Niko nije načisto sa sobom da li je zadovoljan, i da li poštuje sebe u svemu ovome.
Po cijeli dan režiramo filmove, pravimo scenarija, po danu je akcija, a uvečer je priprema, živimo filmove koji nam se sviđaju, glavni smo glumci u svojim filmovima, ono i oni koji nam ne odgovaraju u filmu, mi od njih napravimo negativce kada god hoćemo, nije problem, za sekundu se priča napravi, i mi smo uvijek pozitivni, ispravni. Ima onaj izraz, za nekoga ko ima svoju furku, svoj stil života, svoje nešto zasebno, kaže se da je u svom filmu.
Svaki film ima svoju ideju, ima svoju priču, svoju scenografiju, likove, ima svoj tok, pa tako i život, svakog od nas. Zna se ko je glavni i uzvišeni režiser, a mi smo samo sudionici, koji uzimamo sebi za pravo da remetimo odnose koji su stvoreni u najljepšem balansu. Čovjek je glumac, u svom filmu, i najvažnije je da shvati to ka realnost, i da bude pozitivac, jer pozitivizmom se realnost ugleda lijepom očima, i fina bude slika. Lakše je biti negativac, jer odstraniš savjest iz razuma, i radiš kako hoćeš, šta te briga, vidiš kakva je situacija, nedam da me iko handri, vidiš da su sve đubrad oko nas, mora čovjek biti govno da uspije u ovom sranju, dosta je meni bilo šatro finjaka, sad ću i ja malo biti govno, neće niko od mene praviti budalu, nedam nikom ispred sebe.
Pozitivnost treba širiti postepeno, jer ne valja ništa stihijski raditi, može se napraviti greška u procesu, pa je onda kasnije nemoguće ispraviti, jer se mora sve vratiti unazad, a to više niko nije spreman raditi, jer svi gledaju samo naprijed, iz tunela ka maloj tačkici svjetlosti, za koju se ne zna da li je izlaz, ili neka nova navlakuša.
Upoznajmo svoje negativnosti, trasirajmo puteve kojim negativnosti u nama se granaju, i kako rastu izvan nas u loše plodove, i tako zagađuju našu životnu sredinu. Upoznaj sebe, očisti sebe, poštuj sebe, tako ćete jedni prihvatiti i poštovati istinski, a drugi će te mrziti i tačno ćeš znati ko su oni, da ih se držiš na distanci, da se osiguraš na vrijeme. Kada naučiš poštovati sebe u obliku kakav stvarno jesi, i postaneš bolji čovjek, onda ti je lakše to isto prepoznati kod drugih, i poštovati ih po dobrom, a izbjegavati po lošem.
Zadnja scena, čovjek ustaje ujutro, u dobrom raspoloženju, zrake sunca mu kroz prozor griju lice i ta toplina mu otvara oči koje su do tada bile snene. Ustaje lagano, zahvali se Bogu dragom na svemu. Gleda se u ogledalo, i vidi sebe, gleda u sebe, ne gleda više u glumca, koji je svaki dan glumio nekog drugog, da bi na sceni sa ostalim glumcima u društvu, ispao dobar glumac, ispao nepovrediv, ispao lafčina. Sada je ispao iz tog lažnog svijeta, i sada je po prvi put ispao pravi lafčina, jer je postao ono što jeste. Postao je čovjek, vratio se sebi, vratio se istini, nestale su laži, i sada vidi svijet onakav kakav je, ne kreira nešto drugo u svojoj glavi kako njemu odgovara, vidi sve kako jeste.
Vidi sebe kako normalno diše, gleda, hoda, priča, radi, živi, a da nije u grču nesigurnosti od ostalih dešavanja u lažnom filmu života. Osjeća se napokon slobodan, napustio je film, tu nakaradnu i lažnu sapunicu, trakavicu, u kojoj se gubi ljudskost, a oboli od kompleksa koji uništavaju čovjeka postepeno, dio po dio karaktera, sve dok čovjek ne postane ono što nije, i tako izgubi svoj identitet.
Čovjek je spoznajom svega ovoga, vratio se sebi, ne glumi više ništa, lakše diše, ponovo se rodio. Rodiš se kako beba, odrastaš u vuka, lisicu, svinju, medvjeda, hijenu, ili odrasteš u čovjeka, jer si se rodio kao čovjek. Iskočiš sa scene, kroz filmsko platno, mahneš gledaocima za kraj, i vratiš se sebi, svom originalu, i više nisi naštancana kopija laži i strasti.
Poštovanje istine je put do povratka u čovjeka.
(Autor teksta: E.H/Foto: Almin Tabak)