Bog je na Zemlju davno spustio život u svim oblicima. Stvorio je savršene znakove kako bi za nas taj život bio lakši. Bog je zaštitio život, svoj dar tako što je zabranio njegovo urušavanje, vrijeđanje ili ponižavanje jer samo on ima pravo da uzme život onome kome ga daje. Šta je život? Je li to samo vremenski period koji čovijek koristi samo da bi uživao u svojim strastima, da bi se osvečivao i mrzio. Ponekad razmišljam o tome kako ovo što mi nazivamo životom i nije život. Možda tek ono poslije smrti se može nazvati životom. Kada voljeni za tebe kažu da si bio hrabar i snažan. Možda je život kada netko čuva tvoju fotografiju kraj srca kao lijepu uspomenu i kada još uvijek čeka tvoj zagrljaj. Za mene život je dar. Dar od Boga. Moj otac Mehmed umro je ‘93 godine od metka u leđa. Moja majka kod kuće je čekala sa radosnom viješću da će dobiti dijete, ali njima su donijeli vijesti koje su bile suprotne onoj radosnoj. To dijete živjet će bez oca. Bez onog jakog zagrljaja koji zna biti vjetar u leđa. Sedamnaest godina poslije ja i dalje vjerujem da je život dar, ne gubim nadu i vjeru da ću dokazati onima koji su srušili Božije zakone da se sreća ne može graditi na tuđoj nesreći jer svaki šehid ima nekog kome je u srce usađeno ono što je usađeno meni. To nije mržnja, to nije osveta. To je želja za životom. To su naši najdraži koji se raduju svaki put kada mi uspijemo sa naše lijeve strane grudi. Ja ličim na svog oca. To mi je mama rekla. Crna kosa. Gusta. Plavo-zelene oči, visoka i mršava. Toliko mi je pričala o tome da sam zaista počela i da vjerujem u to i svaki put kada stanem pred ogledalo vidim njega. Mehmeda. Mog oca. Najdraži svojoj ženi. Jedini svojoj majci i tako potreban meni svojoj kćerci. Da li zamišljam ili on je zaista tu. Raduje se svakom mom uspijehu i bodri me u porazu. Pokušam da ga zagrlim, ali zagrlim sama sebe. Moj babo. Tata. Znam tu riječ na hiljadu jezika, ali iza te riječi stoji prazna očinska figura koja me prati ali je nikada ne vidim. Ljudi su mu oduzeli ovozemaljski život, ali podarili mu drugi bolji… Život u srcima triju žena nije spokojan i radostan kao u mom, moja mama i nana guše ga tugom koje osjećaju. Ja svog babu nosim u sjećanju, nosim u srcu. Nosim kao što nikada nikog nije i neće nositi onaj kukavica koji ga je ubio. Bog je stvorio život ? A šta je život ? Život je borba u kojoj možemo da se spotaknemo o tuđu nečim izazvanu mržnju ali padneš samo privremeno, a onda nastaviš da živiš ljepšim i boljim životom. Život u srcu jedne djevojčice koja sve uspijehe i pobjede niže za taj život što se raduje.
“Ali smrt nije kraj jer smrt zapravo i nema kraja smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda…” M. Dizdar
Moj otac nije umro. Nije poginuo ali milioni tuđih očeva jeste. Ja sam se na tren zadubila u dušu jedne djevojčice koja odrasta bez oca i pronašla ove osjećaje. Kada bi cijeli svijet, slušao osjećaje drugih, ne bi postojali ratovi ni oni koji plaču ili maštaju za voljenim.
” Ti ćeš živjeti i kada ti se oči sklope, živjet ćeš u svojoj djeci, u tvojoj djeci i djeci njihove djece živjet ćeš živjeti “