U Zetri koncert ovog nekog Ace Pejovića, kažu da su mu pjesme dobre, čovjek se može fino opustiti, ispjevati, isplesati, popiti malo da se svakodnevnica zaboravi. Taj Pejović kažu ima bend, kao gitare, bubnjeve i to, ja poslušah iz zanimacije, a pjevač zavija kad pjeva kao da je nastao iz braka nekog geđe iz Šumadije i neke hamše iz Kalesije.
Vidim da se opet muzički radnici žale, kritikuju, i to oni koji predstavljaju pravu muziku, a ne ovo što se kod nas sluša. Te ne valja šta se pušta na radiju, na televiziji, kakvi se koncerti organiziraju na teferičima, koridama, kafanama, Zetri, te ne valja ovo, te ne valja ono.
Svaka stvar, posebno u zabavi, ima svoju publiku. Muziku možeš zavoliti emotivno, insipirativno, ekonomično, i ona je nepisani dio tvog karaktera. Na primjer emotivnog, ja sam kao malo dijete slušao sevdalinke, i to sa tranzistora koji je uvijek bio naštiman na tu radio stanicu, kod mog dede u garaži, dok je on popravljao automobile. Inače je bio automehaničar, tako da kad ja počnem pričati o sevdalinki, niko mi ne može reči:“ i dedo ti je slušao sevdalinku“, kad jest! I tako sam ja zavolio sevdalinku, ne samo tekstove, več i muziku. Srećom i zahvaljujući kvalitetu sevdalinke, i kasnije sam birao kvalitetnu muziku, a muzika može čovjeku upropastiti ili poboljšati život, jedan je od bitnih faktora, to se mora priznati.
Nije tačna konstatacija da je naš svijet počeo slušati užasnu muziku od pojave turbo folka, i prije je bilo loše muzike, u onom sistemu, bile su emisije tipa želja i čestitka, i tu se znalo svašta čuti, ali nije bilo tekstova kao sada, tada se ipak vodilo računa o količini šunda i bezobrazluka koji se opjevava u tekstu. Tada su bili srceparajući tekstovi sa ograničenim varijantama izražaja, i pjesme o rodnom kraju i grudi, onako lokalpatriotski. Interesantno je bilo slušati kako jetrva pozdravlja zaovu i čestita joj rođendan, uz neku zajedničku im pjesmu, a žive jedna od druge u daljini od dvije kuće niz ulicu, i u isto vrijeme slušaju tu istu emisiju.
Recimo, ja se sječam tih jugo teksova, i to je bilo u folu rastanaka, ljubavi bez mogućnosti uspjeha iste, neumorne ljubavi, i tada nije bilo brutalnih tekstova, kao naprimjer jedan koji sam baš neki dan čuo šaltajući stanice u autu, i to kakav:“Da Bod da umro na njoj“.
Mislim, nije kriva pjevačica, nije kriv autor teksta, nije kriv izdavač, ko je kriv?
Publika je kriva, ali jebe se publici kao i za sve ostalo. Narod koji to sluša, je narod iz kojeg se crpi inspiracija za te tekstove, jer se to prodaje, isto kao i Poli salama, svi znamo da se pravi od svega i svačega, i da kad se neko podrigne smrdi na kilometre, čak se znalo desiti da satelit izgubi putanju u zemljinoj orbiti od tog smrada, ali je narod ipak kupuje i jede. Ali sada čak imaju i jeftinije i gore salame od Poli. Tako isto sada imamo i muziku koja je gora od turbo folka, jer je folk narod, a turbo je izraz za turbinu koja u mašini auta pod pritiskom ubrizgava gorivo, pa onda auto ide kao brže. To narod govori, u situacijama kada neka šatro treba vidi svog bivšeg šatro frajera, sa nekom novom kao šatro trebom. A jedna druga pjeva kako će joj neko tu noć napraviti sina. Svašta. A onaj pjeva o viskiju i coca-coli, i puno žena oko njegovog stola, drugi mu se dive i zavide jer ne znaju da žive, a onoj se sviđa nova djevojka svog bivšeg momka. Znaći nemoral, blud, zavist, mislim da ne treba dodatni faktor pored ovih tri, da društvo krene u propast.
Rambo Amadeus je došao prvi na ideju ovog izraza turbo folk, i u taj izraz ne spada samo muzika, već kompletno društvo sa svojim karakteristikama. Znači, turbo folk je narod koji se kroz svoje strasti i želje pod pritiskom manifestuje u društvu, i onda to društvo tako pod pritiskom ne liči ni na šta. Maloprije idem ulicom, neki papan me ugleda da prelazim na pješačkom, papan je naravno u nakinđurenom Golfu 2, a veoma je interesantno da izgled i oblik auta, nekako izgleda isto kao i glava od vozača, i njegov siromašni karakter. Dakle, ugleda mene ta herava glava sa špicastom frizurom, u nakinđurenom tabutu od auta, kako kao normalni čovjek, pješak, prelazim na određenom mjestu na cesti, tu istu cestu, i on ubrzava da ja njemu stanem, da on prije mene prođe. Naravno, ja mu stanem, ali na sred trake, i on ne može proći nikako sada, i mora stati. Kad je stao, ja čujem kako turira svoj mega močni dizelski agregat od VWa, a iz auta mu dopiru zvuci neke pjevačice, koja mu pjeva da je on đubre, ali da ga ona voli, i da želi da sa njim radi prljave stvari!!!
Pređem ja cestu, pustim sohara da prođe, i kontam koliko sam sretan, što nisam onakav, a onda skontam koliko sam nesretan, jer je takvih večina u našoj BeiHa. I kontam kako je Halid Bešlić u stvari neka vrsta ozbilje muzike, u odnosu šta naš puki svijet sluša, odnosno kakve živote živi, jer je ta muzika u stvari odraz njihovih želja i stvarnosti, i neko im uzima pare na njihove živote, kroz muziku. Oni su ta publika, i za njih se pravi ta muzika, organiziraju koncerti svuda, organiziraju takmičenja u talentima, snimaju spotovi sa gologuzim ženama i muškarcima. Kad smo već kod spotova, sjećam se nekih provokativnih spotova Madone, koje tada nisu puštali u po’ bijela dana na muzičkim kanalima, već kasno uvečer, a evo sada imamo na tim kanalima golotinju u po’ dana, a na balkanskim kanalima još veću golotinju također, da nije muzike i pjevanja, pomislio bi čovjek da je to neka uvertira za porno film.
Sociolozi sve gledaju kroz društvo, kroz ljude, ne gledaju kroz muziku, jer nije muzika sama od sebe nastala, neko je iz naroda uzeo insipiraciju, i napravio im muziku da ih takve dalje održava, a ne da ih mijenja, jer naš se narod teško, odnosno nikako ne mijenja. Interesantno je da na koncertima ovih modernih balkanskih pjevača i grupa dolazi publika sa parama i bez para, i sve se nalaze u istom ambijentu i stihovima. Svi oni vole da slušaju nešto narodno, sama riječ kaže narodno, znači iz naroda, narodu, sam sebi. I ponašaju se prirodno, sami sebi.
Sjećam se koncerta U2 u Sarajevu, imao sam priliku dan ranije da sa Jašom odem na Koševo da vidim kako to ljudi rade sa tom ogromnom opremom, i bio sam fasciniran, a na koncertu sam bio fasciniran kvalitetom zvuka i scenskom izvedbom, o kvaliteti muzike ove grupe ne treba trošiti riječi, to su svjetski giganti. U jednoj raspravi, kada mi je jedan pobornik turbo folka, rekao da Seka Aleksić ima para, da radi koncerte svuda i uvijek su puni kao šibica, ja ga saslušam i kažem mu da onda kada Seka bude imala svjetsku turneju, u najvećim gradovima, na najvećim stadionima i dvoranama, i kad bude pjevala na našem jeziku, a posjetioci budu pjevali isto na našem, jer su naučili koliko je recimo to dobro sve, onda mi može doći i pričati o nekom uspjehu, i kvalitetu tog smeća.
Naravno, to se nikada sigurno neće desiti, a Seka će i daje uzimati pare od svijeta koji se identificira sa njom, ili sa njenim pjesmama i tekstovima. Većina tih pjevača se čak i ne unose toliko u to sve u privatnom životu, jer ljudi imaju svoje živote, i tako samo zarađuju, isto kao i rudar, on kad izađe gdje u kafanu, ne nosi sa sobom krampu, i ne priča o poslu, već se opušta kao civil, normalno u svom privatnom obliku. Primjeri, Dona Ares na klaviru otpjeva pjesmu od Tine Turner da se čovjek usere koliko je to dobro, ali ona pjeva zna se kakvu narodnu muziku tom svom narodu, prirodno. A Šekib Mujanović otpjeva pjesmu od Joksimovića da bi i sam Joksimović mu čestitao na izvedbi, ali Šekib se ponaša prirodno, i pjeva narodu narodno.
Identificiranje sa nekom muzikom, kao i sa bilo kojom drugom društvenom pojavom, je ono što večina ljudi želi, jer kada si u masi onda si nekako sigurniji, i ne ističu se tvoje manjkavosti, a masa te čini večim, ako je masa velika. Taj uzajamni odnos, identifikacije i inspiracije, je svugdje prisutan, ali u nekim drugim zemljama, gdje ima više stanovnika, i gdje je standard života bolji, nije problem imati svoj društveni smjer, jer je širok spektar publike za svašta.
Nije samo muzika u pitanju, sjećam se da sam jednom prilikom radeći za izbore za OSCE, na nekoliko biračkih mjesta, imao situacije gdje su nane i dede došli da glasaju za Aliju, a Alija u penziji već bio, ali nema veze, samo za Aliju, što znači za SDA, i to je to, veoma jednostavno. Nane i Dede se identificirale sa Alijom, i vozdra. Neki su se identificirali sa Titom, neki sa Staljinom, neki sa Antom a neki sa Dražom. Isto tako, neki su se našli sa Halidom, neki sa Bonom, neki sa Coxom, neki sa Cecom, neki sa Acom, neki sa Metalikom, i to je to. Ali u poslijednje vrijeme sam vidi jedan čudni trend, gdje se publika miješa, pa možete vidjeti neke pristalice Coxa, Metalike i Halida, sa ljubiteljima Ace, kako se zanose sa Cecinim tekstovima. To je ta mješavina, ta turbo mješavina na koju se ovo naše turbo društvo pokreće.
Nekad se znalo gdje ko ide, i šta se tu sluša, a sada se može desiti da se to na jednom mjestu sve spoji. Ako sam ja rastao na nekim drugim muzičkim pravcima, pa se kroz taj rast i te pravce formirao u neku ličnost, šta očekivati od ove omladine sada, koja odrasta na tekstovima koji odražavaju njihove karaktere, i to tekstove u kojima se spominje prevara, sex u troje, želja za parama da se drugima nabije kompleks i zavist, silikon, kletve, alkohol, droga, mafija, i razni bezobrazluci i promiskuiteti u raznim oblicima i primjerima.
Turbo narod, turbo društvo, turbe od društva. Društvo je umrlo, nema ga, ima samo jedan zombi koji se hrani kamatom, kladionicom, alkoholom, drogom, bahilukom, pohlepom, lopovlukom, opscenom muzikom, gologuzom omladinom, i baulja po ovom dijelu Balkana, a niko da tog zombija ne opali krampom po glavi i sahrani ga za sva vremena. Društvene promjene nose svoje poslijedice, i treba se znati nositi sa njima, zato Johny Štulić ne želi da ima išta sa Balkanom, jer je Balkan krvava glava zombija, koji sluša DJ Krmka, Acu i Cecu.
Aca i Ceca, to su pravi par, drogirali se i krali, nikad nisu pali, svih ih vole i svih slušaju, i svi bi voljeli da kao oni imaju, da je nama da nas oni znaju, da nas zovnu u svoju slavnu raju, da nam Aca kaže kako je to biti drogeraš a slavan, a Ceca da nam kaže kako je to biti ružna a popularna, da nam kažu kako jadni Bošnjo sluša pjesme te, a Arkan im pobio pola familije i komšije njihove sve.
(autor teksta: E.H)
{youtube}Hq35mAuTlvE{/youtube}