Što se tiče onoga što se naziva „fundamentalizmom“ njegova je ranija forma, kakva se nalazi u Saudijskoj Arabiji, postala na mnogo načina preobražena. Sa 1960 – tim godinama postojala je opća depresija u islamskom svijetu, prouzrokovana prostim oponašanjem Zapada koji, prema njegovim vodećim misliocima, nisu znali kuda sam Zapad ide.
Mnogi ljudi, čak među moderniziranim klasama, okrenuli su se islamu da bi našli rješenja, za egzistencijalne probleme koje postavlja sam život i, posebno, za probleme stvarnog stanja muslimana.
Želja većine stanovništva bila je da ih se ostavi same da riješe probleme islamskog svijeta, da sačuvaju vjeru islam, uključujući obnovu Šerijata, i da iznova izgrade civilizaciju, ali dominantna civilizacija Zapada nipošto nije dopustila da se takvo što dogodi.
Mnoge su organizacije, ipak, utemeljene da bi slijedile svoje ciljeve mirnim sredstvima, a glavna među njima je bila al-Ikhwan al-Muslimun, ili Muslimanska braća, koju je osnovao Hassan al Banna u Egiptu tokom 1920 – tih godina, i Džema'at – i – Islami koju je osnovao Mawlana Mawdudi 1941. godine.
Obje ove organizacije ostale su snažne do današnjeg dana.
Tokom proteklih nekoliko desetljeća ova želja da se sačuva vjera, reislamizira islamsko društvo, rekonstruira islamska civilizacija privukla je veliki spektar ljudi u svoje područje, od kojih su svi na Zapadu sada, bez razlike žigosani kao „fundamentalisti“. Ali postoje također oni koji pribjegavaju nasilnom djelovanju, skoro uvijek kada pokušavaju da odbrane svoju domovinu, kao što je slučaj u Palestini, Čečeniji, Kašmiru, Kosovu, ili južnim Filipinima, ili ponekad u ogorčenju, da odbrane svoju vjeru i tradicionalne kulturne vrijednosti, što se vidi u povremenim nasilnim erupcijama u Indoneziji, Pakistanu i drugdje. Ali postupati islamski znači postupati islamski i u odbrani. Oni koji nanose i čine zlo nevinim ljudima, bez obzira kako opravdan njihov razlog mogao biti, idu protiv jasnih učenja Kur'ana i Šerijata koja se odnose na mir i rat. U svakom slučaju, nesretna upotreba termina ”fundamentalizam”, koji prvotno vuče porijeklo iz američkog protestantizma, na islam sada se ne može izbjeći, ali je od najveće važnosti shvatiti da on obuhvata vrlo različite fenomene i da se ne smije brkati sa demonizirajućom upotrebom tog termina u zapadnim medijima. Nezadovoljstvo među muslimanima iskazano spram nepostojanja istinske slobode nakon zadobijanja političke slobode poslije Drugog svjetskog rata, također je dovelo do novog vala mehdizma, kakav se vidi u dolasku ajatulaha Homeinija na vlast u Iranu u vrijeme Iranske revolucije 1979.godine (koja je bila važan događaj u modernoj povijesti i koja je nedvojbeno posjedovala eshatološke prizvuke) zatim u zauzimanju Velike džamije u Meki 1980. godine i pojavi mehdijolikih ličnosti u Nigeriji tokom dva potonja desetljeća. Nema sumnje da opet postoji prisustvo mehdizma u zraku širom islamskog svijeta, kao što postoje i milenaristička očekivanja među jevrejima i kršćanima danas.
Kad je posrijedi tradicionalni islam, za razliku od prve faze susreta sa Zapadom, od 1960-tih godina naovamo tradicionalni se islam počeo manifestirati na javnoj intelektualnoj areni i suprotstavljati kako modernistima tako i takozvanim fundamentalistima.
Učenjaci duboko upućeni u islamsku tradiciju, ali također upoznati sa Zapadom, počeli su braniti cjelovitu islamsku tradiciju, tariqat kao i Šerijat, intelektualne discipline kao i tradicionalne umjetnosti. U isto vrijeme oni su započeli s dubokom kritikom, ne kršćanstva i judaizma, već sekularističkog modernizma, koji je prvo inkubiran i uzgojen na Zapadu, ali se kasnije proširio na druge kontinente. Takvi učenjaci sebe utemeljuju na univerzalnosti objave saopćene u Kur'anu, i nastoje odbaciti nadomještaj ”kraljevstva čovjekova” za ”Kraljevstvo Božije” ,nadomještaj koji je pretpostavljen od strane modernog sekularizma. Njihova kritika modernog svijeta uveliko je crpila od zapadnih kritičara modernizma, racionalizma i scijentizma, uključujući ne samo tradicionaliste kao što su: Rene Guenon, Frithjof Schuon, Titus Burckhardt i Martin Lings, već također i dobro poznate evropske i američke kritičare modernističkog projekta, uključujući nauku i tehnologiju, kao što su Jacques Ellul, Ivan Illich i Theodor Roszak.Tradicionalni islamski odgovor započeo je sa ljudima obrazovanim na prosvjetnim ustanovama zapadnog stila, tokom protekle dvije dekade počeo je također uključivati ličnosti između klase vjerskih učenjaka, ili ‘uleme,i tradicionalnih sufija.
Ovi učenjaci i lideri nastoje sačuvati ritam tradicionalnog islamskog života kao i njegove intelektualne i duhovne tradicije, i pronaći prirodne saveznike u judaizmu i kršćanstvu u suprotstavljanju izazovima modernog sekularizma i globalizacije.
Velika većina muslimana danas još uvijek pripada tradicionalnoj kategoriji i nju se mora razlikovati kako od sekularističkih modernizatora tako i od ”fundamentalista”, kako se potonji termin sada koristi u zapadnim medijima.Zapravo, bila bi najveća greška da se propusti razlika između tradicionalista i ”fundamentalista”, i da se svako onaj ko želi sačuvati tradicionalni islamski način života i mišljenja uključi u ”fundamentalističku” kategoriju. To bi bilo isto kao kad bi u savremenom katolicizmu neki nazvali Padre Pia ili Majku Terezu ”fundamentalistima” zato što su oni insistirali na očuvanju tradicionalnih katoličkih učenja.
Od bitne je važnosti shvatiti da pojam ekstremizma podrazumijeva središte, ili prosjek, spektra. Neki se fenomen prosuđuje ”ekstremnim” prema njegovoj udaljenosti sa svake strane od ovog označenog središta. Na nesreću, u zapadnim medijima danas, to je središte obično određeno kao modernizirajući element u islamskom društvu, a zaboravljeno je da je sam modernizam jedan od najfanatičnijih, najdogmatskijih i najekstremnijih ideologija koje je povijest ikad vidjela. Modernizam nastoji srušiti svako drugo stanovište i u cijelosti je netolerantan prema bilo kojem pogledu na svijet (Weltanschauung) koji mu se suprotstavlja, bilo da je to pogled domorodačkih Amerikanaca, čije cijeli svijet bio silom srušen modernizmom, ili to bio hinduizam, budizam ili islam, ili, kada smo kod toga, tradicionalno kršćanstvo ili judaizam.
Ortodoksni jevreji imaju isto toliko poteškoća u odupiranju konstantnom jurišu modernog sekularizma na njihov pogled na svijet i vjersku praksu, koliko i muslimani ili hindusi.Ako će govoriti o ”fundamentalizmu” u religijama, onda se mora uključiti i ”sekularni fundamentalizam”,koji nije manje pakosno prozelitizirajući i manje agresivan prema bilo čemu što mu stoji na putu kao i glavnina fanatičnog oblika religijskog ”fundamentalizma”.
U slučaju islama, postoje danas zasigurno vjerski ekstremisti različitih vrsta, ali oni ne određuju glavni tok, ili središte, islama.To središte pripada tradicionalnom islamu. I to je središte ono spram čega se treba sagledavati fanatični vjerski ekstremizam, na jednoj strani, i bjesni sekularistički modernizam koji se nalazi u većini islamskih zemalja, ali posebno u mjestima kao što su: Turska, Tunis i Alžir, na drugoj strani. Tradicionalni islam nije suprotstavljen onom što zapad želi raditi unutar svojih vlastitih granica, ali se suprotstavlja korozivnim utjecajima koji proizlaze iz moderne i postmoderne kulture, sada udružene sada sa glavninom onoga što se naziva globalizacijom, koji su opasnost po islamske vrijednosti, baš kao što prijete i kršćanskim i jevrejskim vrijednostima na samom Zapadu.Međutim filozofija odbrane tradicionalnog islama uvijek je bila da se ostane unutar granica islamskih učenja.
Njezin metod pobijanja bio je i ostao primarno intelektualni i duhovni, a kada je bila prisiljena da pribjegne fizičkoj akciji u formi odbrane svoje kuće i staništa, njezini su uzori uvijek bili Amir ‘Abd al-Qadiri i Imami Šamili,a ne vladavina terora Francuske revolucije ili domaći modeli Če Gevare.
Seyyed Hossein Nasr