Festivali su kao boce sa porukom koje plivaju morem. Ima ih mnogo, jako mnogo i svi nose neku poruku upućenu nekome. Oblik boce je različit od festivala do festivala i to je onaj vanjski dio koji karakteriše festival na prvu. Poruka koja je napisana je nešto potpuno drugo i ona se mora pročitati. A da bi se poruka pročitala potrebno je uzeti bocu, otvoriti je, a zatim izvaditi papirić i pročitati. To je proces i to zahtjeva vrijeme. Postoje jako lijepe boce, ukusno dizajnirane, ekstravagantne, providne ili u boji, ali njihov vanjski izgled ne garantuje da je i poruka u skladu sa njim. Pored poruke i boce ono što je jako važno i možda najvažnije od svega jeste zrak koji bocu održava na površini mora. Zrak koji omogućava plutanje i dolazak do krajnjeg korisnika koji će uzeti bocu i pročitati poruku. Taj zrak je esencijalan i na njega teško da možemo uticati. On odražava pravu prirodu festivala i pokazuje koliko života ima u boci. Ambalaža kao forma i poruka kao suština, opstaju na osnovu nevidljive materije neophodne za život. Ova analogija festivala i poruke u boci je održiva samo ukoliko festival shvatimo kao vid slanja poruke, a ne kao događaj koji je dovoljan sam sebi i koji nakon završetka prestaje da postoji i funkcioniše. Isto tako ova analogija ne nailazi na plodno tlo ukoliko festival shvatamo kao izvor zarade, odnosno način kako što jednostavnije, a pod krinkom kulture, doći do neoporezovanih sredstava i pritom izbjeći PDV. Ni u tom slučaju poruka u boci sa pričom o festivalu ne pije vode.
Festival umjetnosti i kreacije se bori da zaobiđe obje gore navedene varijante. Niti želi biti dovoljan sam sebi niti želi postojati zbog materijalne koristi. Kada govorimo o materijalnoj koristi tu ulazimo u jako osjetljivu zonu, jer rijetki ljudi će prihvatiti da neko nešto radi bez da je „dobar“ od toga. Vremena su došla kada je potpuno neprihvatljiva činjenica da neko radi nešto zbog radi društvene koristi. U posljednjih dvadest godina je došlo do devalvacije morala i potpunog zaokreta od svega onoga što se dešavalo prije tih dvadest godina. I taj zaokret se izvršio u svim sferama. Kako u onim koje su zaista bile loše tako i u onim koje nisu. Po primitivnoj logici anatemiziranja „onog tamo“, ljudi su nesvjesno prihvatili taj model, pa je logično bilo da im je i društveno korisni rad bio prihvatljiv samo kao kazna. Kada se kaže društveno koristan rad automatski se prisjetimo radnih akcija, a po logici stvari ne možemo da se ne sjetimo komunizma. Tako dođemo do zaključka da je taj „šatro“ rad u stvari komunistička prevara i da je „neko“ drugi zarađivao na tom DKR (društveno korisnom radu). Ko je zarađivao i ko je imao koristi od toga nikada nije tačno otkriveno, ali se sumnjalo na mnoge, prvenstveno na kompletnu državu uključujući sve njene stanovnike koji su koristili željezničke pruge i ceste koje su napravljene, uz pokoju školu i bolnicu. To anatemiziranje DKR-a je mnogim mahalskim miševima omogućilo divnu amnestiju za vlastitu ljenost i letargiju koja nas je i dovela u trenutnu situaciju na globalnom, a posebno lokalnom (državnom) nivou.
Sve ovo govorim da pokušam odvojiti jedan sistem od jedne filozofije. Društveno koristan rad nije vezan za političku ideogiju, dogmu, niti stranku, on je vezan za tri riječi koje se nalaze u njegovom nazivu. DRUŠTVO-KORIST-RAD. To je ono što smo pokušali uraditi kroz festival umjetnosti i kreacije, to je bio onaj zrak koji je održao bocu sa porukom na površini, jer bez njega bi potonula i boca i poruka na dno. Naša najveća pobjeda je što smo dokazali da mladi ljudi vjeruju da nije sve u novcu i da ima jako mnogo ljepših i interesantnijih stvari. Nismo mi preveliki idealisti niti sanjari i svjesni smo važnosti materijalnih sredstava, ali ne želimo dopustiti da postanu prioritet i religija kao što je slučaj posljednjih dvadesetak godina.
To je naš zrak, a naša boca je jedna zapuštena hala u kompleksu fabrike KTK Visoko. Hala na kraju tog kompleksa koja je puna kontradiktornosti koje se očitavaju u grubosti i prašnjavosti prostora sa njegovom zelenom okolinom i dvjema rijekama koje ga okružuju. Taj kontrapunkt proizvodi pomiješana osjećanja koja asociraju na pomiješanost raznih umjetnosti i vještina koje festival želi da spoji i prikaže. Ta naša boca izgleda dosta grubo, ali šarmantno i zbog toga privlači pažnju na sebe. Možda joj je mali problem mjesto odakle poruka dolazi, jer ovakvi događaji se večinom prave u glavnim gradovima, ali nama je taj mali problem samo podstrek da pokažemo kako svako pravilo ima izuzetak. Mi ćemo biti izuzetak kao što smo pokazali u našem prvom izdanju. Postavit ćemo velike ciljeve, pa možda čak i megalomanske. Iskoristit ćemo vrijeme u kojem svi trče za novcem kojeg nema i dok trče za tom prazninom mi ćemo stvarati MMS, koji će Visoko staviti na mapu evropskih kulturnih događaja. To je naša forma i naš cilj.
Poruka koja se nalazi unutar boce je naš logo, a to su spajalice. Tri spajalice koje spajaju sve umjetnosti na jedno mjesto i pokušavaju od umjetnosti napraviti show sa više ljudi. Naša poruka je jasna, ona je kontradiktorna razdvajanju, odvajanju, odcjepljenju, separaciji, dijeljenju. Mi spajamo i ne bavimo se toliko formom koliko suštinom. Naša vanjština, odnosno boca je malo gruba i zapuštena, ali naša unutrašnjost i poruka su jako nježni i suptilni i radit ćemo sve da naša boca stigne što dalje i donese glas o jednom kraljevskom gradu koji se nalazi na ušću dviju rijeka budućoj prijestolnici kulture Bosne i Hercegovine.