Ponovo sam se osjećala poput djeteta, koje nikako ne želim pustiti, a koje moram smiriti u ovom dosadnom svijetu ozbiljnih i namrgođenih likova. Boli me kada idem gradom žureći negdje, boli kad se sjetim da sam nekada tim istim gradom šetala sretno i smireno. Tad sam pogledom osvajala svijet i svoje nebo. Moje nebo je sada tmurno i ljuto na mene jer sam zaboravila na njeg. Nekad sam činila sve da osvojim sebe, sada sam natjerana da činim sve kako bih osvojila druge, zadovoljila tuđa očekivanja. Gušim se u obavezama. On je ličio na tako složenu ličnost koja pored drugih izgleda komplikovano. Njegova jedina tajna je ta što je i dalje nastavio osvajati sebe, svoje dijete u sebi. Ne znam koliko je bio svjestan veličine svoga duha, ali ja sam vidjela ono što drugi nisu, i što možda ni on nije vidio. Pomislila sam da bi u njegovom okrilju mogla ponovo naći sebe koju sam počela polako gubiti. Dum spiro spero. Nadat ću mu se. Ne doslovno njemu, nadat ću se osobi koja će mi pomagati da održim sebe. Zaista, ako ne budem našla ili ako me ne nađe neko takav, moj duh će vječno ostati zarobljen u svijetu koji su kreirali i naslikali drugi, ne ja. Mogla bih slikati sama svoj svijet, ali to je isuviše monotono i dosadno. Postala bih još usamljenija. Uvijek će mi faliti neka boja, neka posebna nijansa ljubavi i sreće. Te nijanse se teško sreću i zanimljivo je što prva uvijek povlaći drugu. Obostrana ljubav istinsku sreću :)!