Baš neki dan ja idem čaršijom i „igrom slučaja“ na ulici „naletim“ na poznanika, koji je uzgred bio i moj komšija, a ujedno i bivši robijaš zbog krađa i nekih sličnih kriminalnih radnji. Da ne bude zabune, poznanik mi je zato što je komšija, a ne zato što smo zajedno „valirali“. I pitam ja njega šta ima, jel odradio napokon svoje, dokle mu je u trudnoći trudna supruga i tako nekoliko uljudnih pitanja. I dok je on meni uljudno odgovarao, meni naumpade pitanje (kao što mi inače uvijek naumpadaju neke stvari stalno), i to pitanje je glasilo: “Boga ti, reci ti meni, ali iskreno i konkretno, da li je bolje u ovoj državi biti na slobodi ili u muriji?“. Nadam se da će čitaoci shvatiti da je pitanje postavljeno čovjeku koji je nekoliko godina proveo u raznim zatvorima naše zemlje ponosne, a ne običnom građaninu.
Ono što mi je on u narednih pola sata na cesti ispričao, je automatski postala kolumna, koju sam morao napisati, da prenesem svoj doživljaj iste. Uz sve informacije koje mi je saopštio, želio bih da se u kolumni svi zapitamo, šta se dešava pa je nekako čudno bolje biti kriminalac i u zatvoru u ovakvoj državi, za dosta ljudi kod nas, kako u snovima, tako i u zbilji. Ako nije bolje, onda je jednako dobro, jer država nema sistem uspješnog rukovođenja normalnim ljudima, kao i sa odsluženim kriminalcima. Pažljivo čitajte kolumnu, da ne biste pali u zamku, jer se može misliti da nagovaram i ohrabrujem kriminal, što mi nije ni na kraj pameti, već da stvari postavljam u jednu maštovitu dimenziju, u kojoj je sigurna sloboda opstanka u zatvoru, a teška surova i nesigurna realnost na slobodi.
Pa da otvorimo tu čudnu dimenziju, tu zemlju čuda, ali ne Alisinu, već našu Bošnjačku zemlju čuda, u kojoj je sve moguće, pa čak i to da je u zatvoru bolje nego na slobodi.
Kaže čovjek odmah da je bolje u zatvoru, nego na slobodi. Kako? Ako gledamo osnovne životne potrepštine, hrana, odjeća, higijena, grijanje, sve imaš u zatvoru, a račun ne dolazi na tvoju adresu, ne moraš se brinuti za to. Sve je redovno, drugi misle za tebe, tvoje je samo da mirno provodiš to vrijeme sa poznanicima, ljudima slične kriminalne orijentacije, uglavnom relaksacija po zasluženom razlogu, na račun poreskih obveznika, preko gospodina Buđeta. Imaš tople vode, sobe fino ugrijane, imaš se baviti i sportom ako hoćeš, možeš nešto raditi i naučiti ako hoćeš, ništa ne plaćaš, nema potrebe za štelama i mitima, sve je all inclusive. Fino se odmoriš, nabildaš ako hoćeš, izađeš kao Vin Diesel iz tvorza, isto da si bio na nekim kvalitetnim pripremama sa nekim dobrim fitness klubom.
Odnosi među ljudima su sasvim normalni, mirni, niko ne stvara probleme, nema tuča, nema ništa organizirano od strane zatvorenika, osim ako neko ne baci kost i to sa namjerom. Da me neko ne bi prozivao zbog slijedećih informacija, moram se ograditi sa izjavom da sam informacije dobio od čovjeka koji je robijao, i koji je valjda iz prve ruke ove stvari iskusio, vidio, doživio i kao takve ih meni prenio, a ako su kompromitirajuće za drugu stranu zatvora, to je njihov problem da te stvari otresu sa sebe.
Naime, kost navodno baca vlast u zatvoru, da bi situaciju u ustanovi držala pod kontrolom, u smislu opravdanosti ustanove i troškova koje ona nosi, pa tako da bi recimo 100 zatvorenika držala u sebi i opravdala svoju namjenu, te osobe ili moraju biti mirne ili moraju se nekad pomarisat, iz nekih razloga koji su specifični za tu situaciju. Previše mira nije dobro, jer onda ispade da su ljudi u zatvoru normalni, mirni, pred socijalizaciju spremni i tako ustanova indirektno opravdava svoju svrhu, ali u drugu ruku, ustanova gubi dodatna sredstva za održavanje tih odnosa u normalnim mjerama. Ako je ovaj odnos vođenja ustanove zamršen, to je zato što je kod nas sve zamršeno, jer dok je zamršeno, može se i održavati onako kako vođama ustanove odgovara, jer mogu manipulirati sa zatvorenicima, sa troškovima, ulaganjima, opravdanostima istih, i tako dalje, jer sve dok imamo nestabilnu državu, imat ćemo i sve segmente nje nestabilne i porozne za razne malverzacije.
Interesantno je to, apsolutna kontrola ustanove daje mogućnost da imaš ili apsolutni red i mir ili da se isti narušava sa vremena na vrijeme i tako ustanova uvijek ima posla i održava se njen buđet na željeni način. Ako su zatvorenici mirni u zatvoru, nema sukoba, onda se isti mogu i pustiti na uslovnu slobodu, jer se time oslobađaju kapaciteti za one osobe koje nisu normalne ni na slobodi ni u zatvoru, pa se mogu bolje kontrolisati, a ako se sa vremena na vrijeme desi neki izgred, to znači da ipak nisu baš oni za uslovne i treba to dodatno kontrolisati, a to iziskuje dodatna ulaganja.
Moja primarna namjera je da prenesem impresije dugogodišnjeg zatvorenika, koji je vidio stanja u raznim zatvorima širom BiH i da pokušam prenijeti tu čudnu situaciju, u kojoj je ljudima bolje i sigurnije biti u zatvoru nego na slobodi. Još kada mi je rekao da zna oko 20 ljudi imenom i prezimenom, koji naprave djelo prije zime, da odu u zatvor preko zime, da se ne brinu ni za šta, pa da onda izađu na proljeće ili na ljeto, jer su manji troškovi života ljeti, to je bilo dovoljno da shvatim da ovo što se događa sa kriminalcima, se slično događa i nama normalnim ljudima, uslovno rečeno. Međutim, u ovim uslovima u kojim živimo, već godinama i u kojim ne vidimo na horizontu nikakvu nadu, ni rješenje, stanja u kojem je država veliki potrošač i nametnik, koja ne daje ništa građanima za uzvrat, osim da odu u zatvor i tu normalno iskoriste sva buđetska prava. Nikom ne pada na pamet da ostavi sve ljepote slobode, ali one osnovne, znači da se kreče slobodno, da spava kod kuće svoje, da psuje i nervira se, da pada u zabrinutost u depresiju, da ga tuga i neimaština slama svaki dan, da se brine iz dana u dan, to su naše fundamentalne slobode koje imamo.
U zatvoru imamo to sve, ali smo fizički ograničeni u prostoru i nemamo troškova života, a kada si unutra, onda manje razmišljaš kako je vani, a kada si vani, uopšte ne razmišljaš kako je unutra, zar nije tako?!
Nevjerovatno ali istinito, jer ti ljudi kada izađu na slobodu, odmah osjete surovost slobode, koju mi živimo, troškovi, nema posla, nema sistema socijalizacije jer nema posla ni za ljubitelje zakona, nema smisla biti pošten u ovim uslovima, ali eto ipak imamo i poštenih ljudi, koji su na granicama psihičkih bolesti. Neki dan gledam jedan video klip, u kojem čovjek u zatvoru, zatvorenik, odmilja robijaš, kaže da nam treba više zatvora. Znači čovjek u zatvoru već, traži više zatvora, a ja mislio da samo ljudi sa slobode, koji su ugroženi raznim kriminalom svaki dan, da samo mi želimo više zatvora, ali ne i oni iza rešetaka žele više zatvora, sa raznim kategorijama istih, nešto poput hotela zatvorenog tipa. I još taj čovjek reče da nam treba više zatvora, nego džamija!!! Na žalost, ova izjava je opasno istinita.
Nakon razgovora sa dotičnim susjedom, odlazim na biciklu lagano, zapanjen informacijama, lagano ih slažući u glavi, razmišljajući da svako ima svoje mjesto, i djelovanje, i ništa nije bez razloga i smisla. Zatvor ima svoju funkciju, da kriminalca stavi izvan slobodnog društva, da ga kazni zbog nedjela, da ga odstrani i slobodno društvo oslobodi od njegovog štetnog uticaja. Slobodno društvo ostaje sa svim svojim problemima, a u zatvoru se nastavlja sloboda od opterečenja komplikovanog društva sa skupim troškovima slobodnog života. Kakvu mi to slobodu imamo u ovom našem društvu, kada imamo kredite, nesigurnost, finansijski kolaps, ne vidimo nikakvu izglednu nadu u bolje sutra, nepravdu na svakom koraku, pesimizam svugdje i u svakome, ludilo na sve strane.
Kakva je to sloboda, koja je ugrožena od fino upakovanih kriminalaca, koji su iskoristili sve slabosti naše slobode, da je zarobe u kapitalizam i ljudske slobode, koje možeš ostvariti samo ako se oslobodiš od njih. Osloboditi se od kapitalističkih sloboda je izgleda jedini izlaz iz ove situacije. Neko se oslobodi tako što se odrekne te slobode za zatvor, a neko na drugi način, što se odrekne svih prohtjeva te slobode.
Kada neki radnik (čitaj, hamal u BiH), dođe u kritiču fazu na poslu, kada mu dođe da poludi od svega, neke osobe odu na bolovanje zbog stomačnih tegoba, neko sam sebi slomi neku kost slučajno, neko zbog psihičkih problema, uglavnom odu na bolovanje. Druga sorta ljudi, kada dođu u kritičnu fazu na slobodi, koja je preskupa za život, odu u zatvor na robovanje. Bolovanje i robovanje i jedni i drugi bježe od navodne slobode u kojoj živimo.
Kakav apsurd samo, odricanjem jedne nametnute slobode i mogućnosti u njoj, postaješ stvarno slobodan, ali treba se znati odreći ove kapitalističke demokratske slobode, u tome leži izlaz. Kada je čovjek satjeran u ćošak, tada se vidi njegovo stvarno stanje karaktera, ličnosti, njegovih moralnih kvaliteta, a također i kada mu daš novac ili vlast, te instrumente moći, onda vidiš koliko vrijedi njegov moral, da li je vertikalan gore ili dolje ili je horizontalan, ravno ili brdovito ili pak krivudavo.
Ja sam ljubitelj slobode i to slobode u kojoj se ljudi uvažavaju, cijene, poštuju, lijepo ukazuju jedni drugim na mane, sakrivaju mane, a ističu kvalitete, sloboda koja je ograničena moralnim kvalitetama, a ne moralnim sunovratima u kojem zajedno sa nama i sloboda propada u crnilo lošeg stanja.
Sloboda je nešto vrijedno, nešto što moramo znati pravilno iskoristiti, inače se ona pretvori u nešto loše, nešto što je gore od pravog zatvora sa rešetkama i ćelijama. Zatvaramo se u sebe i ne znamo se nositi sa okolinom, kakva god bila, ona je uvijek slobodna, a mi je konstantno u ograde i zidove stavljamo, u glavama i međuljudskim odnosima. Sloboda je slobodna, mi smo zatvoreni u njoj.
(Autor teksta: E.H)