Znala sam da je teško bolestan. Mislim, nisam to znala kada smo prije tri godine počeli izlaziti, ali mi je nakon mjesec dana ozbiljnije veze rekao o čemu se radi. Htio je da znam na čemu sam, na čemu smo mi. Rekao je da se radi o teškom zatajenju bubrega i da je u toj fazi da više nema pomoći. Pokušao je pronaći donatora, ali je rijetke krvne grupe i gotovo je nemoguće. Jednom su čak i obavili transplataciju, ali bezuspješno. Rekao mi je i da ga napustim. Da ne patim sebe, a i njega koji bi se osjećao kao teret. Rekla sam mu da je lud. Doktori su mu predvidjeli još tri mjeseca života. Njihova tri mjeseca pretvorila su se u naše tri godine. Tri predivne godine. Imala sam osjećaj da mu naša ljubav daje snagu da ustane svaki novi dan. Meni je davala. Čovjek koji se nahrani ljubavlju nikada nije gladan. Istina, bilo je teških trenutaka. Ima ih i danas. Svakodnevno gledanje njega priključenog na aparate, kako se muči, stisne one usne koje toliko volim, grize ih dok krv ne poteče, a suzama ne dopušta da teku…
Ja sam u početku mnogo plakala. Poslije nisam htjela, zbog njega, zbog nas. Nekad bih, samo kad sam uvjerena da čvrsto spava, u polumraku pušila cigaretu za cigaretom i tiho plakala. On je nastojao da bude najnormalniji, kao da je sve uredu. Često je govorio i da mogu otići kad god poželim, da nisam ja kriva što sam naletjela na nekog bolesnika… A znao je da neću otići. Ne sada, kad sam ga konačno našla. On je sve što volim, sve što sam ikada voljela sakupljeno u jednom biću, najdražoj osobi… Slušamo istu muziku, dijelimo slična mišljenja, volimo istu hranu, iste priče, filmove… A najdraža su mi ona naša sitna svađanja, slatka svađanja zbog banalnih stvari. Počnemo da se prepucavamo bez razloga i tad, u naletu osjećaja, ne znam da li bih ga radije udarila ili poljubila.
Uslijedilo je ono čega smo se bojali. Stanje se pogoršalo. Počeli su mu otkazivati i drugi organi, naglo je počeo mršaviti, čas je imao vrućicu, čas groznicu, bio vječito blijed i u bunilu. U trenucima potpune svijesti govorio bi koliko me voli i kako ovo nisam zaslužila, kako bi volio da smo mogli biti skupa zauvijek. Tad sam plakala bez prestanka i Boga molila nemoguće, da čudom vrati u život jedinu osobu koju volim…
Dane i noći sam provodila na stolici pokraj njegovog bolničkog kreveta. Rijetko kad bih otišla po cigarete, kad ne bih imala koga poslati po njih.
Jedno jutro sam se probudila i prvo što sam vidjela bile su njegove oči. Širom otvorene, bistre… Bio je pri svijesti i bila sam tako radosna. Dok su doktori vršili kontrolu, izašla sam po hranu i cigarete. Na visokom stablu pored bolnice bilo je veliko jato čudnih ptica. Poznavala sam prirodu i životinje, ali ova vrsta mi je bila nepoznata… Neka starica je primijetila da ih promatram. Sa klupe na kojoj je odmarala, dobacila mi je :
„Selice su, neobično za njih da su u ovo doba godine tu…“
Izgledala je kao dobronamjerna, zanimljiva ženica, pa sam sjela kraj nje.
„Vidjela sam ove ptice samo jednom u životu, prije nekoliko godina…“-nastavila je.
Mnogo sam voljela životinje, pa sam pomislila kako se vjerovatno radi o nekoj rijetkoj vrsti i priča me zaintrigirala. Starica me prenula iz razmišljanja:
„Posljednji put sam ih vidjela na prozoru svoje kuće. Oglašavale su se nekako tužno i umirujuće, u isti čas…“
Prvi put otkako je bolestan moj najvoljeniji, bila sam uistinu voljna slušati nekoga. Ta žena se činila interesantnom.
„Tog jutra, kad sam čula pjev ptica, preminuo je moj muž…“
Svijet se okrenuo oko mene. Ne, ne, ne, ne želim je više slušati! Nisam praznovjerna, ali u njenoj priči ima nešto jezivo. Nastavila je da priča, nešto o muževoj bolesti, nešto o grobu, o smrti, pticama… Ne, dosta je, nisam mogla slušati toliko o smrti, sad kad vreba sa svih strana.
„Boriseee!“, povikala sam i potrčala u njegovu sobu. Bio je živ, nasmijan, od uha do uha. Vidio je da nisam dobro i u pitao me što mi je.
„Samo praznovjerna klepetanja neke stare žene“, odgovorila sam uz kratki osmijeh.
Nisam željela da nam pokvarim zajedničke trenutke, a i njega zabrinjavati stvarima u koje ni sama nisam vjerovala. Dan nam je bio, pa i više nego savršen. Opet čuti njegov smijeh, njegov glas, pričati s njim, slatko se prepucavati, odmah miriti, osjetiti da je živ-neprocjenjivo. Kada je pao mrak i kada su u bolnici ugasili svjetla, pokazao je na mjesto pored sebe i tiho šapnuo:
„Dođi.“
Došunjala sam se do bolničke postelje i tiho privukla tik do njega. Riječi više nisu bile potrebne. Obgrlio me oko struka, poljubio u vrat i milovao kosu. Tako smo ostali do jutra. Tihi, sami, zaljubljeni. U nekom trenutku sam se trznula iz kratkog sna. Još uvijek sam bila u njegovom krevetu. Zora je tek počela lukavo puštati svjetlucave zrake kroz prozorska okna. Odjednom, čula sam neki pjev. Pjev ptice, u isto vrijeme tako kratak ,a tako dug, tako tih, a tako glasan, tako miran, a tako bolan… Vidjela sam onu pticu u ćošku prozora. Nisam se morala okrenuti. Znala sam da je mrtav.