Veliki visočki praznik drugog avgusta, narodni teferič Aliđun, u narodu poznatiji kao Alđun, i ove kao i svake godine, obilježava završetak «Visočkog ljeta». To je veliki narodni teferič ili dernek, kojeg obilježava muslimansko-bošnjačko stanovništvo, istodobno, kada hrišćani, po novom kalendaru, proslavljaju Ilindan. Po predanju starih ljudi, do prije stotinu godina, Aliđun i Ilindan, Muslimani-Bošnjaci i hrišćani su zajedno proslavljali. U visočkom kraju Aliđun se proslavljao velikim narodnim okupljanjem u prirodi i pored rijeke Bosne. Ti veliki skupovi starog i mladog svijeta bili su ispunjeni pjesmom, muzikom i kolom i predstavljali su pravu, istinsku svetkovinu, radost, uživanje, ašikovanje i druženje, jednom riječju pravi narodni teferič, kakvih je danas veoma malo. Na drugi avgust, uvijek se govorilo: «Do podne Ilija, od podne Alija».
U Visokom se, nekada, Aliđun proslavljao na više mjesta. Za krajeve uzvodno od ove bosanske čaršije najvažnije mjesto bilo je selo Trtorići, a nizvodno uz Bosnu Ada kod Kaknja i Roge. Od najstarijih vremena do drugog svjetskog rata u Visokom se Aliđun slavio u Arnautovićima, odnosno na Brodu, mjestu gdje se rijeka Bosna mogla pregaziti u toplim ljetnim danima. Nekada je tu bila prostrana ledina, ničija zemlja, meraja, a mnogobrojni narod je šetao od utoka gračaničke rijeke Goruše u Bosnu, kroz bašću Hamidovića, pa Brodom, desnom obalom rijeke Bosne sve do Visokog. Danas je u Arnatovićima ostala samo jedna stara bosanska kuća familije Babić, koja svjedoči o starim vremenima obilježavanja Aliđuna. Visočki Bošnjaci proslavljali su Aliđun na Hadžijinoj Vodi, koja je tada bila kraj grada. Slavilo bi se po tri dana, u Arnautovićima, pa u Buzićima, i trećeg dana na Rogama ili Vrutcima. Visočani su na Aliđun konjima išli i u Kiseljak gdje su se susretali i ogledali u igri, a nekada i na Velike nože sa Sarajlijama. Iz Kiseljaka bi se vraćalo preko Liješeve, pregazila bi se Bosna i došlo u Arnautoviće, odatle poljem u Ozrakoviće, pa opet na Gaz i na kraju bi se stiglo i na Hadžijinu Vodu. Za Aliđun bi se pazilo na običaje. Tri dana prije i tri poslije nisu se prale haljine, a ti dani su nazivani Kresovi, jer bi se haljine mogle iskresali zbog tvrde vode. U tim danima nije se izgovarala riječ lješnik, jer bi odmah moglo da zagrmi, a ako se to desi neće biti lješnika. U tim danima nije se radilo, a naročito se nije smjelo koliti u kolje, odnosno, u plastove stavljati pšenicu. Na zadnji utorak učila bi se dova na Crvenoj stijeni i kod Turbeta u Podvincima. Na teferič bi se dolazilo pješke, kolima, arabom i na konjima. Mladi koji su se dugo spremali za taj dan, lijepo obučeni, najviše su šetali duž obale i igrali kolo, a momci bi se takmičili u bacanju kamena s ramena i hrvanju. To je bilo vrijeme gledanja i zagledanja, dan velikih nadanja, čežnji, ali i ljubavnih jada i teških sukoba zbog djevojke ili samo jednog pogleda, zapisao je prof. Ibrahim Krzović. Djeca su se «motala» kroz svijet, nosili su i prodavali vodu u brdacima točeni na tada jedinoj česmi pored meraje u Arnautovićcima. Prodavalo se šerbe u surahijama, Arnauti su prodavali šećerke, havlu i orašnice… Kažu stari ljudi u Arnautovićcima da se jednom zapamtilo kako se nekoliko djece najelo vruće halve i nisu se dobro proveli. Od tada se prenosi u narodui da se halva obavezno jede hladna. Najtraženije je bilo pečeno meso. Malo stariji porodičcni svijet zauzeo bi mjesto pored Bosne, naložila bi se vatra, s merakom pekla kafa. Pjesma bi se čula po cijeli dan.