Tražeći neke stvari, a vezano za kulturno naslijeđe u BiH, tačnije u Visokom koje je neosporno najveće kulturološko blago BiH i dokaz višestoljetne Bosanske državnosti, ponovo pročitah jedan tekst od 05.01.2009.godine koji je objavljen na www.pulsdemokratije.net, a indirektno je vezan i za Visoko. Ne bi bilo loše malo obnoviti gradivo uz Fedžada Fortu, novinara kompetentnog da kaže nešto vise o tome.
Fedžad Forto piše o odnosu bošnjačke političke elite prema bosanskohercegovačkom kulturnom naslijeđu, argumentirajući stav da je ovaj odnos destruktivan ne samo po državu BiH već i po sam bošnjački identitet.
Kada god neko dovede u pitanje opstojnost države Bosne i Hercegovine, jedan od najčešće korištenih protuargumenata, posebno od strane bošnjačkog establišmenta, jeste pozivanje na njen hiljadugodišnji kontinuitet. Praksa, međutim, pokazuje nešto sasvim suprotno ─ kako upravo bošnjački politički, vjerski i kulturni establišment svojim odnosom prema kulturno-historijskom naslijeđu pokazuje ne samo nemar prema ostavštini svojih predaka, nego uništavanjem ili prešutnim odobravanjem uništavanja kulturno-historijskog naslijeđa potkopava temelje državnosti Bosne i Hercegovine, kao i identiteta bošnjačkog naroda.
Rušenje Kraljevskog grada Visoki
Direktan povod za pisanje ovog teksta bilo je nedavno barbarstvo na Kraljevskom gradu Visoki, na lokalitetu brda Visočica. Poslije svega što se dešavalo na ovom brdu nakon što je arheolog amater Semir Osmanagić ustvrdio da je to najveća piramida na svijetu (čak tri puta veća od Keopsove!), da je služila za komunikaciju sa vanzemaljcima i slično, krajem prošle godine na teren je izašla ekipa Zemaljskog muzeja i počela otkrivati do sada nepoznate detalje o ovom lokalitetu iznimno značajnom za historiju srednjovjekovne bosanske države. Nedugo nakon toga uslijedio je vandalski čin u kojem je srušen dio novootkrivenih zidina. Međutim, ono što se dogodilo u noći između 6. i 7. augusta ove godine predstavlja čin nezabilježen u povijesti civiliziranog svijeta. Naime, nakon objavljivanja izvanrednih rezultata do kojih je došao tim Zemaljskog muzeja predvođen Lidijom Fekeža u ovogodišnjoj kampanji radova, kada je jedan do sada neistraženi srednjovjekovni grad bukvalno otvorio svoju utrobu nakon što su arheolozi skinuli gotovo tri metra zemlje, uslijedilo je divljačko uništavanje ovog neprocjenjivog spomenika iz perioda srednjovjekovne bosanske države.
Šteta je pričinjena na više dijelova bedema kraljevskog grada, odakle je kamenje istrgano i bačeno. Zatim je porušena sva zaštita koja čuva novootkrivene zidove, a najveća šteta je pričinjena na nedavno otkrivenoj čatrnji za vodu, kružnom objektu prečnika devet metara. Prve procjene govorile su da se dio čatrnje koji je najviše oštećen neće moći rekonstruirati, dok je bunar, otkriven unutar čatrnje, djelomično oštećen i može se rekonstruirati. Oštećen je i kombi kojim se prevoze radnici. Stručnjaci Zemaljskog muzeja smatraju da ovakvu štetu nije moglo pričiniti par ljudi, nego je morala biti angažovana veća grupa opremljena teškim alatom.
Istraga je još u toku, a policija do sada nije objavila da je naišla i na kakav trag koji bi možda ukazao na počinioce i nalogodavce, iako su se u samom Visokom već pojavile priče o tome ko stoji iza ovog barbarizma, te koliko su novca dobili izvršioci. Ne želeći ovom prilikom špekulirati o počiniocima ovog čina, važno je ukazati na to da je Osmanagićeva fondacija još davno tvrdila da od Kraljevskog grada Visoki nema ništa i da to nije mjesto vrijedno istraživanja, odnosno da je odluka o tome da se Fondaciji zabrani rad na vrhu Visočice usmjerena protiv njih. U to vrijeme (maj 2007. godine) čak su se pojavili novinski naslovi o nepostojećem gradu, a Fondacija je izdala videospot pod nazivom “Nepostojeći grad”.
Najveća sramota, međutim, jeste izostanak bilo kakve reakcije vodećih predstavnika Bošnjaka i bošnjačkih kulturnih institucija. Ni slovo osude nije došlo od predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića, predsjednika najveće bošnjačke stranke, SDA Sulejmana Tihića, reisu-l-uleme Islamske zajednice Mustafe ef. Cerića, federalnog premijera Nedžada Brankovića, Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, a osim par usamljenih glasova izostala je i osuda od istaknutih bošnjačkih intelektualaca. Objašnjenje za ovakvo njihovo ponašanje dijelom se može tražiti u činjenici da su svi pobrojani svojevremeno podržavali Osmanagića i njegove tvrdnje, te direktno ili indirektno radili protiv “foteljaških” naučnika. Možda su shvatili koliko su pogriješili, pa se nisu željeli isticati?
U slučaju Harisa Silajdžića, koji bi kao član Predsjedništva BiH po definiciji trebalo da se najviše založi za odbranu simbola ove zemlje, stvari su još gore. Ne samo da nijednim svojim gestom nije osudio vandalizam na Kraljevskom gradu, već umjesto da kao aktualni predsjedavajući kolektivnog šefa države vodi strane državnike na historijska mjesta BiH, on je nedavno saudijskog princa Turkija Al-Faisala odveo Osmanagiću na noge u „Dolinu piramida“. Pritom je Osmanagićev „projekt“ nazvao čudom, a nije ni spomenuo rušenje Kraljevskog grada niti je saudijsku delegaciju pozvao da pogledaju ostatke srednjovjekovne bosanske prijestonice.
Jedini svijetli primjer prilikom oba vandalska akta bio je zamjenik ministra civilnih poslova BiH, mladi kadar SDA Senad Šepić, inače historičar po obrazovanju. Još prilikom prošlogodišnjeg vandalizma Šepić je pravilno uočio “kako je rušenje drevnih zidova nekadašnjeg kraljevskog grada Visoki još jedan znak da istinska kulturno-historijska dobra ove zemlje nekima smetaju”. I nakon posljednjeg barbarizma na Kraljevskom gradu Šepić je jedini iz bošnjačkog političkog establišmenta oštro reagirao i dao dobru dijagnozu da ovaj čin predstavlja “udar na civilizacijske vrijednosti, historiju i budućnost ove zemlje”.
Od bošnjačkih intelektualaca jedini je oštro reagirao arheolog i historičar starog vijeka prof. dr. Enver Imamović, koji je nedavno objavio rezultate svog istraživanja o srednjovjekovnoj bosanskoj kraljevskoj porodici. Imamović, inače autor dosta kontroverznih autohtonističkih teza o ilirskom porijeklu Bošnjaka, rekao je da se radi o anomaliji koja se ne može sresti nigdje u svijetu da jedan narod potire vlastiti historijski identitet. Imamović je otišao korak dalje od Šepića i otvoreno ukazao na opasnost koju ovakav čin predstavlja za BiH s obzirom na njeno negiranje. “A jedan narod potire vlastitu prošlost koju inače potiru svi njegovi protivnici. To je krajnje nepojmljivo”. Imamović je jedini imao hrabrosti da poveže ovaj vandalizam s navodnim piramidama kod Visokog. „Valjda sada, kada su u prioritetu arheološka istraživanja na kraljevskom gradu, oni koji forsiraju pseudonauku se osjećaju ugroženim. To je pomračeni um koji potpuno iracionalno uništava ono čime treba svi da se ponosimo“, rekao je prof. Imamović.
Ne želeći nikoga optuživati bez dokaza, ne možemo ipak ne ukazati na veoma mogući scenario prema kojem dio korumpirane bošnjačke elite, razočaran što najavljeni megaprojekt nije dao ni izbliza očekivane rezultate, nije mogao suzdržati svoj bijes pa je napao na temelje bosanske državnosti. Jednostavno, teško je povjerovati da u maloj sredini kakva je Visoko policija i drugi lokalni organi već dva puta ne mogu naći nikakav trag o počiniocima. Kakva je šteta počinjena po ugled zemlje, ne samo u naučnom svijetu, najbolje svjedoči to što su evropski arheolozi na svom kongresu na Malti održali posebnu radionicu o slučaju “piramida” u Visokom, ukazujući na opasnost koju predstavlja stvaranje fiktivnih prošlosti.
Ovim činom, kao i izostankom adekvatne reakcije, bošnjački establišment je, također, zabio veliki autogol u stalnoj borbi oko karaktera bosanskog srednjovjekovlja koja se vodi otkako se Srednji vijek počeo sistematski izučavati u 19. stoljeću. Potiranjem vlastite prošlosti bošnjački establišment, očigledno intelektualno i moralno nedorastao situaciji, samo je dao nove argumente onima protiv kojih se navodno bori.
Slučaj Tašlihan – Šta je nama Turska?
Da novokomponovani bošnjački establišment privatne dobitke pretpostavlja očuvanju kulturno-historijskog naslijeđa potvrđuje i slučaj Gazi Husrev-begovog Tašlihana u Sarajevu. Sjetimo se slučaja kada je pred opće izbore 2006. godine reisu-l-ulema Cerić uputio poziv Harisu Silajdžiću: “Imaš podršku da napišeš ustav po kojem će te se sjećati generacije, kao što se sjećamo sultana Fatiha i Gazi Husrev-bega1“. Koliko god ove reisove riječi bile sporne iz raznih razloga, moglo bi se barem očekivati da će značiti da će se veliko naslijeđe koje je za sobom ostavio Gazi Husrev-beg ispravno čuvati. Tim prije što za razliku od vremena obje bivše Jugoslavije, kada je osmanski period prikazivan isključivo u tamnim bojama kao period okupacije koji je doveo propasti naših područja, dolazi do revizije takve jednostrane interpretacije i ukazivanja i na pozitivne strane osmanske vladavine.
U tom kontekstu je posebno značajan period Gazi Husrev-bega, upravitelja Bosne od 1521. do 1541. godine, koji je jedan od najzaslužnijih za razvoj Sarajeva. Gazi Husrev-beg se smatra jednim od najzaslužnijih za pobjedu Osmanlija protiv udruženih kršćanskih snaga u Mohačkoj bitki 1526. godine, a prilikom osvajanja dijelova Ugarske stekao je veliko bogatstvo. U tom periodu velikog razvoja grada ključna finansijska institucija bila je dobrotvorna zadužbina ─ vakuf, kojim su osiguravana sredstva za djelovanje vjerskih, kulturnih i ekonomskih ustanova. Gazi Husrev-beg je posebno ostao zapamćen kao osnivač, putem vakufa, nekih institucija koje i danas nose njegovo ime – džamija, medresa i biblioteka. Medresa koju je osnovao, zajedno sa hanikahom (školom za obrazovanje derviša) spada među najznačajnije i arhitektonski najznamenitije koje su Osmanlije podigle na području bivše Jugoslavije.
Međutim, čini se da ni to nije dovoljno bošnjačkom establišmentu da zaštiti i sačuva za buduće generacije djelo Gazi Husrev-bega. Koliko god zvučalo paradoksalno, čini se da je tom establišmentu važnija izgradnja jedne garaže. Naime, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH upozorila je 27. novembra prošle godine na uznemirujuće informacije o oštećenju ostataka najznačanijeg sarajevskog hana, Tašlihana kod Bezistana na Baščaršiji, usljed izgradnje garaže na tom području. Članica Komisije Azra Hadžimuhamedović navela je tada da su ostaci Tašlihana u velikoj mjeri već oštećeni izlijevanjem betonskih temelja te dubokim iskopima, a radovima je posebno ugrožen i Bezistan, koji je proglašen nacionalnim spomenikom.
Izvšilac radova je najavio izmještanje ostataka hana te njihovo naknadno vraćanje na prvobitno mjesto po završetku izgradnje garaže, što je protivno svim režimima i mjerama zaštite iznimno vrijednih kulturno-historijskih spomenika. Takav je proces Hadžimuhamedović ocijenila skandaloznim, posebno u trenutku kada se ulazi u proces nominiranja područja Baščaršije za Listu svjetske baštine UNESCO-a.
Vapaji Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika nisu dali nikakve rezultate. Dva mjeseca kasnije Hadžimuhamedović je samo mogla nemoćno konstatirati da slučaj Tašlihan u Sarajevu pokazuje jasan nedostatak sredstava za zaštitu kulturnog naslijeđa, pri čemu nije mislila na finansijska sredstva. “Nedvojbeno je da nova gradnja ugrožava jedan od najstarijih hanova, jedan od najstarijih objekata u Gazi Husrev-begovoj zadužbini, jedan od temelja urbane strukture Sarajeva“, upozorila je, te konstatirala da izmještanje Tašlihana, pogotovo u vrijeme kada su temperature bile duboko ispod nule, predstavlja ne samo besprimjerno ugrožavanje nego i uništavanje spomenika najviše vrijednosti. U slučaju Tašlihana, što je najgore, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika utvrdila je da su formalnopravna pitanja korištena kao opravdanje za uništenje spomenika.
“Onaj ko je izmjestio Tašlihan, koji planira da ga stavi između garaža i novog hotela, uništio je spomenik najviše vrijednosti i ugrozio je Bezistan“, kazala je tada Hadžimuhamedović, navodeći na istoj konferenciji za novinare još jedan primjer kako su interesi pojedinaca bošnjačkom establišmentu važniji od očuvanja kulturne baštine. Radi se o slučaju iz Ilijaša, gdje je izgradnjom kuće za lokalnog imama ugrožena nekropola stećaka. Usljed toga došlo je do dislokacije jednog broja stećaka na nekropoli, a cijeli preostali dio nekropole je potpuno ugrožen.
Ono što je zajedničko za destrukciju Kraljevskog grada Visoki i Tašlihana jeste stavljanje privatnih interesa iznad očuvanja spomenika neprocjenjive kulturno historijske, a u kontekstu bošnjačkog naroda i aktualnog trenutka ugroženosti opstanka BiH, i iznimne političke vrijednosti. Dok se u slučaju Visokog čulo bar nešto glasova osude, uništenje Tašlihana prošlo je bez ikakvih reakcija. Ni činjenica da su ovim, vjerovatno, pokopane sve nade da bi se i sarajevska Baščaršija mogla nekad naći na listi UNESCO-a nije dotakla nikoga.
U slučaju Tašlihana posebno je razočaravajuća i zabrinjavajuća šutnja Islamske zajednice s obzirom na značaj institucija koje je osnovao Gazi Husrev-beg. Da li je to Islamska zajednica digla ruke od vlastitog identiteta i historije? Riječi da je nama „Turska mati“, navijanje za tursku fudbalsku reprezentaciju i slično, ma koliko takve stvari bile sporne, samo su prazne fraze kada treba učiniti nešto konkretno na zaštiti kulturnog naslijeđa iz osmanskog perioda. A jedina dva spomenika koja BiH trenutno ima na UNESCO-voj Listi svjetske baštine su iz osmanskog perioda.
Šutnja lokalnih zajednica
Veoma zabrinjava i šutnja lokalnih zajednica u odnosu na ove i druge slučajeve uništenja kulturno-historijskog naslijeđa. Umjesto da lokalne zajednice budu te koje će najviše brinuti za naslijeđe koje im je ostalo, navedeni slučajevi pokazuju da je dio njihove elite direktno ili indirektno umiješan u njihovo uništenje, a gotovo nijedan glas osude se ne može čuti. U tome od pomoći nisu ni bh. mediji, koji uglavnom lamentiraju nad ugroženošću kulturno-historijskog naslijeđa, pozivaju nadležne da što prije kazne počinioce i slično, ali se po pravilu nikad ne potrude da temeljito istraže uzroke koji dovode do ovakvih pojava. Porazno je i to da se na lokalnom nivou nađu pojedinci, kao u slučaju Visokog, koji će odgovornost prebacivati na arheologe ili izmišljati priče o “vremenskim neprilikama”, premda u danima pred barbarizam na Kraljevskom gradu nije pala ni kap kiše.
U objavljivanju takvih izmišljotina u Visokom su učestvovali direktor Zavičajnog muzeja Visoko Senad Hodović, nekada član Osmanagićeve Fondacije, koju je iz nekih razloga napustio prošle godine, inžinjer Goran Čakić, saradnik Fondacije, novinar Siniša Subotić i još neki. Ni načelnik Općine Visoko Munib Alibegović, koji je nedavno javno priznao da je projekt “piramida” olakšao općinski budžet za 150.000 KM a da je povrat sredstava ravan nuli, nije našao za shodno da barem jednom riječju osudi vandalizam ili podrži istraživanja. Oglasila se samo njegova stranka, Općinski odbor SDA Visoko, jednim nemuštim saopćenjem za javnost. Da li su u OOSDA Visoko uopće svjesni šta su rekli kada su pozvali stručnjake Zemaljskog muzeja da “preduzmu sve mjere na obezbjeđenju lokaliteta adekvatnom ogradom ili čuvarskom službom”?
Otkad je to postavljanje naoružanih stražara zadatak jednog muzeja? Zar nije bilo bolje postaviti pitanje kakvo je to društvo koje onemogućava istraživanja kapitalnih spomenika svoje prošlosti? Ipak, u OOSDA Visoko sjetili su se da spomenu da “napori i rezultati koje ste postigli u otkrivanju kraljevskog grada Visoki … doprinose potvrdi bosanske državnosti”.
Situacija u Sarajevu sa uništavanjem Tašlihana još je gora. Koliko nam je poznato, nijedna institucija Kantona, Grada, Općine, nijedna kulturna ustanova, nisu javno digle glas protesta niti se našao barem jedan pojedinac da osudi ovo uništavanje temelja Sarajeva zarad dobrobiti nove elite. Posebno je žalosno što nije došlo ni do kakve reakcije iz Općine Stari grad, na čijoj se teritoriji nalazi Tašlihan. Ova općina sigurno je jedna od kulturnim naslijeđem najbogatijih u BiH. Izostanak reakcije može se objasniti činjenicom da je na čelu općine bio Mustafa Resić, čovjek koji je dopuštao da na Vijećnici još nema nijednog prozora, ali je u više navrata trošio novac poreskih obveznika na Osmanagićeva „istraživanja“ u Visokom i njegovu promociju.
I gradonačelnici Sarajeva Semihi Borovac nije bilo teško da u nekoliko navrata javno podrži Osmanagićev projekt i za njega izdvoji pare iz gradskog budžeta, dok stvarno kulturno naslijeđe u Sarajevu propada. Ovakvo postupanje gradonačelnice Borovac nije ostalo nezapaženo u svijetu i naišlo je na osudu u stručnim krugovima čak i u Sjedinjenim Državama.
Šta je uzrok ovako pasivnog stava lokalnih zajednica prema kulturnom naslijeđu najviše vrijednosti? Visoko tu predstavlja poseban slučaj; u njemu se ogleda općenito veoma loše obrazovanje javnosti o kulturno-historijskom naslijeđu i njegovom značaju, intelektualno siromaštvo i provincijska želja da se konačno izađe na svjetla velike pozornice. Dio odgovora na ovo pitanje može se dobiti kod grupe anonimnih blogera koji već treću godinu sistematski prate događaje u Visokom, i ne samo da otkrivaju razne aspekte prevare, već detaljno analiziraju okolnosti koje vladaju u Visokom.
Naši pokušaji da stupimo s njima u direktan kontakt, međutim, nisu urodili plodom. Činjenica da neka očigledno inteligentna i obrazovana osoba mora insistirati na anonimnosti iz straha od osvete dovoljno govori o situaciji u kojoj se nalazi Visoko, ali i BiH u cjelini2. No, Sarajevo povodom uništenja Tašlihana nije dalo ni toliko. Sarajevo još čeka čak i na anonimne blogere.
Zaključna razmatranja
Nema sumnje da bi neka uništavanja spomenika kulturno-historijske baštine naše zemlje na teritorijama na kojima su Bošnjaci u manjini izazvala lavinu osuda, reakcija, pozivanja na neuništivost hiljadugodišnje bosanskohercegovačke prošlosti i slično. No, činjenica je da su se u posljednje vrijeme najgora uništavanja kulturno-historijskih spomenika dešavala upravo na teritorijama gdje su Bošnjaci većina, pa postaje očito da iza njih stoje dijelovi nove bošnjačke elite, te da je bilo kakva značajnija akcija ili osuda javnosti izostala. Na posljedice se neće čekati predugo. Kao što je već spomenuto, na kongresu evropskih arheologa na Malti raspravljalo se o slučaju Visoko.
Dalje, protivnicima očuvanja BiH i onima koji negiraju bošnjačku posebnost dati su novi argumenti, ovaj put od samih Bošnjaka. Na raznim Internet forumima na kojima su se mogle komentirati ove vijesti moglo se već čuti mnogo zlonamjernih opaski o tome kako se Bošnjaci boje Srednjeg vijeka jer će se utvrditi da su kraljevi tog doba bili katolici, da su današnji Bošnjaci potomci onih koji su uzeli vjeru osvajača i tako izdali svoju domovinu… itd. Uništenje Tašlihana pokazuje da bošnjačkom establišmentu nije stalo ni do osmanskog naslijeđa, i to upravo onog iz najsvjetlijeg perioda osmanske vladavine. Pa ako destruiraju čak i Srednji vijek, odnosno osmanski period, šta ti Bošnjaci, a naročito njihova elita, zapravo, hoće? Ko su i šta su oni u stvari?
Ne bi nas iznenadilo da se ovakva pitanja uskoro postave i na mjestima mnogo ozbiljnijim od Internet foruma. Samo što onda krivca ne treba tražiti u akademicima SANU niti u njihovim hrvatskim kolegama, već u najvažnijim bošnjačkim političkim, vjerskim i kulturnim institucijama.