Aristos, najplemenitiji Grci, bijahu duhovno distancirani od demosa. Demos se dijelio na: Homilos, vojničko mnoštvo, Ethnos, plemenska zajednica, Poloi, priprosti nomadi-stočari, Laoi, zemljoradnički puk, Plethos, masa, narod, Ohlos, neobuzdane gomile, sklone destrukciji.
Iako svaka od ovih grupa zaslužuje posebnu analizu, u ovoj prilici akcenat je na posljednjoj. Asocira na riječ ološ. Koji socio-agensi utiču na formiranje ološa? Imaju li preduvjeti za njegov nastanak i kulturološki predznak? Nisu li pri produciranju indoktriniranih anarho-jedinki, udruženih u divlje čopore, zaslužne i genetske reference? Ili je ološ posljedica raspada i degeneracije svih prethodnih grupa?
Bolji poznavaoci autentičnog tumačenja uzročno-posljedične veze darme i karme u indijskoj filosofiji, pružiće adekvatniji pristup viđenju problema, nego što je to u prilici zapadno poniranje uma u nedoumice iz kojih nema izlaza. Same nedoumice proističu iz nedoumlja. Um je duhovni organ inteligencije, njen izvršilac. Što je inteligencija na višem nivou, instrument će biti plemenitiji. Ako inteligencija nije u službi humanosti, nije u pitanju inteligencija, već instinkt horde/ološa. Vođe ološa su krunisane rezultante povijesno sedimentiranog instinkta silnika, instinkta kloniranja razdora, kao negacija moralnog poretka, kao surogat uzurpatorskog modusa progona savjesti i samosvijesti.
Plemenit, aristoi, ne gomila materijalno bogatstvo. Ali, kapital, stečen radom, na pošten i korektan način, bez zloupotreba i eksploatacije, u relacijama dopustivog, u suglasju s općim principima humanosti i ekološki razvijenom sviješću, ne mora biti prepreka duhovnom razvitku. Međutim, korektno upravljanje kapitalom nikad nije dugog vijeka. I najbolji direktor jednom mora da ode, a tada počinju poznate razmirice i moralana dekadencija. Um postaje ne-do-um, ne-um. Ne-umna ološ je uvijek potkupljiva, svirepa, bez-umna. Razularena, razvratna, gomila ništećih ništavila.
Jednoznačna negativna karakteristika pada uma u ne-um je naum.
Naum je suprotnost izumu. Izumitelj je kreator, graditelj.
Naumitelj je, ustvari, podumitelj. Svodnik, denuncijator, kapo. Pod-um je oboružan rušiteljskim energijama, prepušten sinergijskom utjecaju autodestruktivnih i destruktivnih poriva.
Ološ je gomila umrtvljenih, narkotiziranih osjetila, produžetaka pod-uma. Njeno je da bjesni, ruši, obesvećuje. Manipulativna, rulja može sve.
Ako se zanemari sam lik dekadentnog tiranina, ostaje psihoanalitička desublimacija genetskog patogenog koda u službi Thanatosa. Zlostavljanje od strane lošeg oca stvara potrebu, uslovan refleks, da se postane otac nacije, kako bi se metodama oca-mučitelja mučila i izdala najbolja djeca te nacije.
Surovost i nepovjerenje poneseni iz djetinjstva najčešće izrađaju želju za osvetom prema životu uopšte. To dopunjuje mesijanska vjera u sopstvenu karizmu, (grč. karizma – božanski dar). Autoritet (lat. auctor, od augere – širiti, uvećavati) podrazumijeva postojanje sljedbenika. Rimljani su razlikovali autoritas – automatski refleks potčinjavanja od protestas – funkcionalnog autoriteta koji identifikuje sebe sa institucijom i svaki napad na ličnost izjednačava se napadom na društveni poredak. Kada u toj identifikaciji učestvuju milioni duboko nesrećnih ljudi u želji da zadobiju i najmanju količinu životne topline od majke-države i vladara-oca, onda je to, kako se Zinovjev izrazio, neprolazni užas.
Individualna paranoja genocidnih tirana, prerasta u mosovnu histeriju mase koja se ni po čemu ne razlikuje od mase jakobinskih “revolucionara”.
Maurice Merleau-Ponty u djelu “Humanizam i teror” detaljno se upušta u analizu slučaja “Buharin”, s namjerom da na primjeru Koestlerovog djela “Pomračenje o podne” kroz sudbinu Rubashova, demistificira suštinu revolucionarnog terora i nasilja. Laž i krv stvaraju istoriju pobjednika.
“U istoriji postoji jedna vrsta prokletstva; ona pobuđuje ljude, dovodi ih u iskušenje, vjeruju da idu u istom smjeru kao i ona, a ona se odjednom povlači, zbivanje se mijenja, pokazuje se da je bilo moguće drugo. Ljudi koje ona napušta i koji su mislili da su samo njeni saučesnici, iznenada se pokazuju kao podstrekači zločina kojim ih je ona inspirisala. I oni ne mogu tražiti oproštaj, niti se osloboditi jednog dijela odgovornosti…”
Wilhelm Reich u “Masovnoj psihologiji fašizma” bavi se analizom uzroka regimentiranja metafizičkog idealizma političke reakcije u moćan agregat državnog militantnog organizma, koji u određenom momentu koristi zamah revolucionarnog socijalnog bunta obespravljenih masa, da bi u drugom momentu oslobođena energija tih masa okrenula se protiv njih samih.
Kada se susretnu iracionalnost mase, vremena i vođe, politička igra straha može da počne. Srednji stalež u Njemačkoj bio je identičan trećem staležu u Francuskoj, a upravo taj stalež je bio najizloženiji ideji prevrata.
W. Reich pokazuje ulogu države u profiliranju porodice u čemu najaktivniju ulogu ima crkva, preko koje se uspostavlja i zaokružuje ideologija naslijeđa, časti i obaveze. Njemačka žena ako bi se udala za ne-Nijemca gubila je pravo na nasljedstvo. Na tom jednostavnom principu temeljena je ideologija krvi i tla. Ideolozi fašizma (Ratzel, de Gobineau, Chemberlain) stekli su za kratko vrijeme bezbroj sljedbenika, a njihov se broj neprekidno i do danas uvećava širom svijeta. Katastrofalne posljedice ratova kao da ništa nisu promijenile. Rasne i nacionalne teorije, podupirane megatehničkom rimo-vavilonskom ideologijom, mefistofelovsku zabludu o “čistoti” i “superiornosti”, “demokratiji” i “novom poretku” održavaju još uvijek u životu, dok naivni puk ni poslije bolnog buđenja iz košmarnog sna ne razaznaje prave krivce i istinske uzroke svoje nesreće.
Gustave le Bon u “Psihologiji gomila” govori o predstojećem dobu kao dobu gomila. Era iracionalnih destruktivnih masa, istina, započela je davno, ali je le Bon u pravu (80 god. nakon njegove smrti) kada kaže da mase nisu podobne da mudruju, ali su vrlo podesne za akciju, bilo kog tipa.
“Gomila je igračka u rukama svih vanjskih podražaja, pod kojima se na njoj odražavaju neprestane promjene. Ona je rob impulsa koje prima. Izolirani pojedinac može biti podvrgnut istim podražajima kao i čovjek u gomili, no čim mu mozak predoči neugodnosti koje bi mogle nastati ako im se preda, on im se ne predaje. To bi se fiziološki moglo izraziti tako da se kaže da izolirani pojedinac posjeduje podobnost da vlada svojim refleksima, dok je gomila ne posjeduje. Gomila vrlo lako postaje krvnikom, no jednako lako postaje i mučenikom.
U istom trenutku prelaze iz najbješnjeg divljaštva u najapsolutniju velikodušnost ili heroizam.
One su nalik na lišće što ga uzvitla oluja, skupi, pa rasprši na sve strane, i pobaca po zemlji”.
Psihologijom mase bavili su se i Gilles Deleuze i Felix Guattari, ali sa stanovišta “želeće mašine”, u djelu pod nazivom “Anti – Edip; kapitalizam i šizofrenija”. U osavremenjenom psihoanalitičkom stilu, čak postmodernom, autori ovog djela govore o čovjeku – želećoj mašini. U izuzetno složenoj, ali i zanimljivoj građi djela, sadržane su brojne reference i dometi Reichove psihoanalize. Novi Edip je apsolutno inkarnirao u svim sekvencama života savremenog čovjeka.
“U pitanju su sve sile društvene proizvodnje, reprodukcije i represije. To je stoga što su potrebne uistinu mnogo moćnije sile da bi se pobijedile sile želje, da bi se navele na rezignaciju i da bi se posvuda ono što je bilo aktivno, agresivno, umjetničko, produktivno i osvajačko u samom nesvjesnom zamijenilo reakcijama tipa tata-mama. U tom smislu je Edip svojevrsna primjena, a porodica delegirani agens. A djetetu je čak i kad se potrudi, mučno, teško da sebe doživljava kao jedan ugao porodice:
To dijete,
ono nije tu,
ono je samo jedan ugao,
jedan budući ugao,
a ugla nema….
A upravo je ovaj svijet oca-majke
ono što mora da nestane,
ovaj udvostručeni-dvostruki svijet,
u stanju stalne razjedinjenosti,
u stalnoj težnji ka sjedinjenju…
Oko koga se vrti cijeli sistem ovog svijeta
kog zloćudno podržava najmračnija organizacija.
(Antonin Artaud; Ainsi donc la question…”, Tel Quel, 1967; 30.)
Znamo da su Edip i “najmračnija organizacija” simbolički izrazi megatehničke civilizacije.
Edipovsko-narcistička mašina sve dopušta, ali čovjeka dovodi do autizma, tijelo ostaje bez cjeline, organi bez funkcionalne povezanosti u jedan koordiniran sistem. Potresno djeluju stihovi lamenta “O majko, zbogom…”, koji potpuno realno odražavaju jad Novog Edipa (anti-Edipa), koji je zaista u još bezizlaznijem položaju nego njegov praotac koji ispašta i sam posljedice Istočnog grijeha.
Linija uzmicanja od katastrofe ne uspijeva izbjeći životu Nove Sfinge, “plave linije”…
Anti-Edip je sastavni dio civilizacijske paranoje, istorijskog kaosa. Dimenzije socijalnog habitusa niti se zatvaraju, niti se na nešto svode. Šizo-analiza poznaje samo poredak proizvodnje kaosa. Prust i Kafka su samo njegovi prvi izdanci i prve žrtve.
Refleksi šizoidne megalomanske opsesije idejom vođe suštinska je odrednica 20. stoljeća, ali se njena kob prenijela i na Treći milenijum. Hitler postaje brend. U Berlinu mu se posvećuje izložba. Nacistička ikonografija preplavlja Europu. 11. septembar postaje startnim pucnjem i počekom anti-islamske histerije. Uporedo s unutarnjom krizom samog islama, slama se os lažnog Euro-jedinstva. Krivica se pokušava prebaciti na burke. Zauzvrat, Turska se približava Iranu.
Kako kriza uzima maha, i globalistička grupa “G” uvećava svoj sastav. Pakistan protestuje protiv ideje da se Indija uvrsti u Vijeće sigurnosti UN. Za to vrijeme, gomile se uvećavaju: Atina, Pariz… kolijevke europske kulture. Naravno, u redove nezadovoljnih građana se vješto i planirano infiltrira ološ.
Ološ, da ne bi bilo iluzija, ne rađa anti-heroje. On uvijek ostaje ološ. Njegov negativitet samo se može uvećavati. Planeti Zemlji je objavljen rat. U pozadini su igre upravljača političkim i ekonomskim krizama. Ostarjeli, ali moćni. S mnogo silnih posilnih.
Oni ne vjeruju u mir, jer ga ne žele. Da su htjeli sačuvati Bosnu, mogli su. No, tada ne bi mogli ostati na tragu sna Otta von Bismarcka o povezivanju Baltika i Jadrana. Oni ne žele ni dvojnu državu Palestina/Izrael, jer bi tada pristali na tužan kraj priče o trojanskom konju katoličke crkve. Oni ne žele zaustaviti Ahmadinajada dok u samoubilačkom pohodu naivno sudjeluje u piru kockara, jer im je potreban do trenutka “omega”.
Svi već znamo o 27.000 nuklearnih bojevih projektila. Manji broj promatrača upućen je u stanje na satu apokalipse. Naučnici koji se bave perspektivama nuklearne energije, 17. januara 2007. godine, pomjerili su kazaljke sata koji simbolično pokazuje koliko je vremena ostalo do apokalipse, čime su upozorili na sve veću prijetnju čovječanstvu. Kazaljke su pomjerene sa 7 na 5 minuta do Ponoći, koja simbolično označava katastrofu svjetskih razmjera. Prema riječima Kenneth Benedict, direktorice biltena naučnika koji se bave atomskom energijom, odluka da se pomjere kazaljke donijeta je zbog povećanja nuklearnih prijetnji i prijetnji koje sa sobom donosi zagrijavanje planete. Taj simbolični atomski sat stvorili su 1947. godine naučnici iz Chikaga koji su učestvovali u projektu “Manhattan”. Projektom pod nazivom “Manhattan” stvorena je atomska bomba bačena na Hiroshimu. Novo pomjeranje sata odražava sve veću zabrinutost zbog nuklearnih ambicije Irana i Sjeverne Koreje, nedovoljno zaštićenog fisionog materijala i njegova neizvjesna budućnost u nesigurnim rukama. Prijetnju ne predstavlja samo eskalacija terorizma već i planovi da se, zbog zagrijavanja atmosfere, sagradi još više nuklearnih centrala za proizvodnju električne energije, budući da te centrale ispuštaju manje gasova s efektom staklene bašte.
Koliko je minuta do Ponoći sada, na izmaku 2010?
Na mikro-planu, potpomognute i ohrabrene, djeluju mini-bande, horde zla. Ološ dobija podsticaj da u ruho demokratije odjene protuprirodnost.
Sankcionira se homofobičnost, a ne prevenira glad.
Ujedinjeni slojevi ološa, visokopozicioniranog i sofisticiranog, oslanjanju se na Mayom zaslijepljene jurišnike, pred kojima uzmiče sve što je dobro, časno i pošteno. Anti-um komprimira i detonira svoju zlotvornu moć.
U žrvnju su bili svi značajni okeanski i kontinentalni punktovi. U bivšoj Jugoslaviji Vukovar, Srebrenica, Sarajevo, Mostar, Dubrovnik, na strategijskoj rasjelini od Finskog zaliva do Jadrana. Svuda reinkarnira kukasti krst, na fudbalskim stadionima, čak i na spomeniku kralja romske muzike, Šabana Šaulića, kao jasna poruka Romima. Romi ne sumnjaju u teoriju zavjere. Njih je nemoguće obmanuti. Problem je samo, ko bi se o njihove pjesme više otimao, ako zamru im trube i violine.
Neomiljen, ili grandomanski svojatan, Martin Heidegger napisa:
“Bliži se ponoć svjetske noći, kada se gasi svaki trag zavičajne blizine čovjeka Bitku, a zlopatničko vrijeme ne može iskusiti čak ni svoju oskudnost, pa oskudnost Oskudnog dospijeva u Mračno, oskudno vremena.”
Ne može se ostati ravnodušan prema zloslutnom proročanstvu izrečenom u vrijeme pregrupisavanja i okupljanja nacista.
S religijama krvi, pogonskim gorivom anti-života, ološ je jeftini transporter ideologije straha i užasa:
Teo-monarhistički koncept jednoumlja+nacistička ideologija=pripremljeno tlo za genocid.
A kad zavladaju nacisti-demono-krati, počinje globalna duhovna recesija. Plemeniti moraju sići u blatnjavi rov. Da inteligentno, smrti u oči zagledani, predaju joj rukoveti ljiljana, zagrljni, pjevajući “Odu radosti”.
Znaju gubiti, vječiti gubitnici. Ali, znaju i šta zgubidani gube, gubeći njih kao svoje marionete-gladijatore.
Gubeći, plemeniti i nemaju baš puno izgubiti. Ovaj svijet i nije nešto posebno bio njihov.
Znaju Dobri. Ako prežive, zar će ih neki Soroši, razlikovati od – ološi?