Imao sam tu sreću da odrastam u Naselju Luke. Za nas koji smo odrastali u tom dijelu Visokog ovi iz vršnih dijelova grada su voljeli reći da smo “haustorčad”, pri tome aludirajući na nešto uvredljivo. Međutim mi, mahom radnička djeca i djeca seljaka koji su preko firmi dobijali stanove naseljeni u ovom dijelu grada imali smo nešto što ostatak Visokog do danas još nije razumio. Dok su oni po svojim avlijama omeđenim ogromnim zidovima i vječito neriješenim imovinsko pravnim odnosima sa komšijom hranili ovce, kokoške i krave, mi smo uveliko gledali MTV (Headbangers'ball, Venesu Warvick), slušali tada avangardni heavy metal, amaterski igrali baseball….. Nekoliko godina kasnije i “čaršija” će dokučiti ono na čemu smo mi odrastali, i dalje će nam pokušavati nametati kompleks ruralnog, stidno prikrivajući da u svakoj mahali postoji više štala i raznoraznih domaćih životinja nego u prosječnom visočkom selu. U tom i takvom ambijentu i različitosti, od nacionalnih do bilo kojih drugih, rađale su se raznorazne urbane legende.
Jučer me zove Mirza Rajkić (jedini plejmejker sa ovih prostora koji je mogao parirati tada najvećem Draženu Petroviću) i kaže “otiđi malo na moj Facebook profil da vidiš nešto”. Znam da od takvih ljudi, koji su rijetki u današnjem vremenu, a nose duh onog starog Visokog, ne može biti nešto bezveze i odmah odem da pogledam. Kad tamo, moj komšija iz B-1 sa prvog sprata, Kenan Šečerović alijas Keno Tajo, vratar NK Bosna iz vremena dok se srcem igralo, a obrazom plaćalo. Nije sramota reći da sam kao pionir, tada FK Bosna, sa velikim zadovoljstvom išao kupovati cigare Keni kad bi me ovaj zovni sa balkona. Uvijek se pušio Marlboro i to onaj crveni, tvrdo pakovanje. I što je jako bitno, uvijek je bilo ako su cigare 10 dinara, bilo je 15 i rečenica …”kusur uzmi sebi”, zbog toga sam uvijek volio kad Keni nestane cigara. Kad bi dolazili na vrata da damo cigare, odmah nakon otvaranja istih na velikom zidu koji se nalazio u hodniku bile su dvije slike. Jedna je crno-bijela na kojoj se komšija izvio i poravnao s prečkom, a na drugoj jedna od najznačajnijih Bosninih ekipa vođena od strane Rajka Raševića uz Mirka Dubovinu, Mišu Radovića, Vejsila Ašlamu, Glamočaka, Ćađu, Gorana Bartulu, Gogu Čuluma…. Kao pionir FK Bosna maštao sam da i ja nekad u žuto – ljubičastom dresu imam sličnu sliku i okačim je na zid, ne bi mogla bit kao u komšije jer je u njega dvosoban, a u mene jednosoban Veleprometov stan, ali našlo bi se mjesta za nju.
E sad, šta je suština ovog teksta pod naslovom “Kucamo na vrata neprevaziđenih asova”?
Suština je priča vezana za tu sliku, ja sam je čuo sa prvim granatama koje su pale na Visoko, tačnije prva je i pala blizu naše B-1 zgrade odmah ispod “Kačare”. Dok smo se sklanjali u sklonište i dijelili prve špilove karata za Zing i Remi komšija Keno Tajo, bivši vratar, sa zavidnom karijerom i brojem utakmica u nogama konstatovao je …”od toliko naroda mi našli ratovat sa Srbima, znatel’ vi kakvo naoružanje oni imaju? Oni imaju snajpere mogu s njima muhu u p**** pogodit” . Tu sam shvatio da bi u skloništu moglo biti i interesantno, jer je svaka naredna minuta donosila provalu za provalom.
U pažljivo odabranom trenutku pitao sam svog komšiju za istorijat slike u kojoj se on poravnava sa prečkom. U to vrijeme nije bilo digitalnih aparata i nije bilo foliranja, što uslika Adem Bjelonja to je tako, bez nekakvih fotošopova. Kaže meni komšija…. “Ono ti je slika sa prijateljske utakmice protiv Saraj'va … izleti ti sam pred mene u šesnaestercu centarfor Jakovljević … opali je iz volea … ja se bacim … poravnam s prečkom … kad čujem neko me zove … pogledam dole … kad trener Saraj'va nešto ljut išareti ….. hajde ba Keno spusti se više, sad će mrak ….”
Zbog tih stvari volim Luke, zahvaljujem Mirzi Rajkiću koji je paradu Kenana Šećerovića učinio vječnom u digitalnom i virtualnom svijetu, kako bi bila putokaz generacijama koje dolaze.