Prije nepunih četrdeset godina, jedna mlada ekipa rukometaša iz Visokog postala je prvak Jugoslavije u rukometu…
Šta se to dešava sa nama i našom savjesti pa stari i bolesni sportisti,ostaju neprimječeni kada iskazuju stav da se oni uglavnom ne kaju zbog stvari koje su učinili baveći se sportom, nego nevjerovatno mnogo više žale zbog svega onoga što nisu učinili. Postavlja se pitanje, da li je to kod njih, vječita sportska glad za što više postignutih sportskih pobjeda, što više uknjiženih bodova ili je nešto sasvim treće, razlog da oni u toj fazi života, kada im bolest zahtjeva da sve to pomalo zaborave ili potisnu negdje na periferiju, ipak žele da sa nezanemarljivom količinom ponosa odigraju obavezno i još jednu utakmicu, utakmicu gdje se unaprijed zna rezultat. Ali, zajedničko isforsirana-vješta gluma neizvjesnosti na kraju aktere učini koliko- toliko zadovoljnim.
Odavno nam je jasno da ovaj naš život ne bi imao smisla, kad bi sve u životu izgledalo samo onako kako se zove ili još gore izgleda. Jasno nam je da koliko god je sve pristupačno u širini i na površini, bitnije je da ga ima u dubini, tako da su neslućene skrivene mogućnosti života bezbroj puta veće od onih koje mi vidimo na površini.
Ukradimo malo vremena sami sebi, ne dozvolimo da su ti bivši majstori sportskih terena izgubljeni u našoj savjesti. Gubiti je strašno, samo tako dugo dok se ne izgubi sve. A, da li baš to trebamo čekati, da bismo samo tada osjetili lakoću ?
Zašto, za nekadašnjeg saigrača ne pokazati interesovanje, posjetiti ga u bolesničkoj sobi, ne pokazati brigu o njemu i njegovima. Zašto da ne budemo spremni da dokažemo i njemu a isebi samima da baš sada svi navijamo za njegovu pobjedu u ovoj teškoj utakmici. Apsurd je postavljati pitanje, gdje su institucije, gdje je sportski savez, šta je tu uprava kluba, ali i mi sami ne smijemo dozvoliti da sve ovo pasivno posmatramo i stalno samo mjerimo veličinu izgubljenog sportskog bratstva.
Moral u sportu je pitanje humanizma!