Nije lako biti dosljedan bilo čemu osim samome sebi. Ipak svi indoktrinirani stavovi, sve naučene “istine”, svi usmjereni odgovori i fakti su veliko, olovno breme na leđima sopstvene ličnosti. Sve “tuđe” i “naučeno” koje uzimaš pod svoje konstantno moraš da braniš, a sve svoje lično moraš jedino da slijediš.
Međutim, ponekad je kolektivni imperativ morala i normi jači od tvoga vlastitoga. Ponekad, ili bolje reći u današnje vrijeme, biti vladar sopstvene je strašno manje vrijedno na prijekom sudu javnosti, nego što je biti rob kolektivne svijesti. I koliko god ja, u trenutku dok ovo pišem, imam neopisivo silnu želju da tematiku ovog teksta obradim čisto kroz političku prizmu, glupost manifestovana u slijepom pokoravanju volji i svijesti kolektiviteta naših naroda mi to ne dozvoljava.
Odavno smo kročili u eru kolektivizma kao glavne oznake identifikacije u ovom svijetu i to tačno pred nosom naše tzv. “demokratije”. Nije to ništa strano niti toliko senzacionalno. Sasvim je jasno da svoj identitet tražimo kroz pripadnost nekoj grupi, dok svoje lične istine, otkrića i spoznaje, ali i mane i karakteristike upotrebljavamo tek kao ukrasni, dekorativni detalj koji će eto, ponekad nasmijati raju za stolom ili biti zanimljiv fejsbuk profil.
I sasvim je lako ovu temu obrazložiti jednostavnom dedukcijom, zatim analizom partikulisanih djelova kroz aspekt političke situacije u BiH. Ipak, karta kolektivizma koja se kod nas ispoljava kroz “brigu za etničku grupu” pokazala se kao sigurna za dolazak na vlast još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, puno je intrigantnije pitanje zašto i čemu toliki nemar pojedinca prema svom neodvojivom individualizmu kao socijalnom fenomenu ?
Svi mi svijet vidimo drugačije, no zašto insistiramo na prihvatanju “tuđeg” viđenja svijeta tako robovski lojalno ?
Bilo da smo poklonici filozofije ili religije, slobodna volja je potporni stub oba svjetonazora. Ona je oličenje naše intelektualne i moralne neovisnosti i neodvojivi dio naše svijesti.
Ali danas, zahvaljujući jednoj od najmudrijih prevara ideologije, izgleda da je u rasuđivanju moralnih izazova puno važnije “šta će komšije, vjerske grupe ili narod reći” nego šta je moralno i etički ispravnije. Taj mahalaški kompleks, od kojeg očito ne pate samo stanovnici kasaba, postao je izgleda glavni pokretački motor svake naše socijalne akcije. Jer, ne daj Bože, da naša djela ne dobiju afirmaciju komšija i naroda, bez obzira koliko ista bila ispravna, mudra ili civilizacijski prikladna.
Ovaj tekst bi se još mogao i nazvati – ” Spisak pravila čijim pridržavanjem osiguravaš status poželjnog u BiH”. Razlog tome jeste što je iz svega napisanog jasno da našu sopstvenu svijest podređujemo kolektivnoj kako bismo bili prihvaćeni od strane javnosti. A opet, javnošću upravljaju komšije, tj. grupe, odnosno kolektivizmi. I zato je bolje igrati po komšijskim pravilima nego biti anatemsian kao “nacionalista”, “komunjara” ili ne daj Bože “luđak”. I tako se glavni kolektivizmi, tj. narodi ( Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali ) dijele na milione partikularnih grupa koje imaju svoja pravila ( bogate-siromašne, građane-seljake, turbofolkere-rokere, narkomane-alkoholičare, vjernike i prave vjernike, istočnjake i zapadnjake, papke i raju ). Ipak osnovna i “ustavna” pravila su ona od osnovne grupe – nacionalne, mada valja paziti i na pravila ovih partikularnih.
A ta pravila su uvreda i za inteligenciju kromanjonca, ali ipak o tome ja, kao pojedinac, ne smijem da sudim. Baš kao što su socijalisti prihvatali sud samo svoje partije, tako i komšije prihvataju samo svoj sud, a lajanje pojedinaca koji eto, nisu evoulirali na nivo bezumnih dodvoravača i srdačnih prodavača svoga ja shvata se kao napad od strane nekog drugog kolektivizma. Zašto?
Jer u svijetu grupa pojedinac ne postoji. U svijetu Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih, Bosanac, agnostik, socijaldemokrat ne postoji. Stoga kada krtikuje grupu jedan agnostik to se na jezik kretenskih kolektiviteta prevodi da je “islamofob” ili “nacionalista” ili “komunjara”.
I stvarno je fascinanatan taj svijet devolucije i uniženja ljudske vrste – svijet komšijskog suda i inteligencije. Tu vladaju pravila koja su empirijska blasfemija svemu za što se deklarativno predstavljamo kao država i društvo. Nedavno čuh kako ne valja biti viđen kako sam šetaš gradom, to je kako kaže dijagnoza komšijske medicine, znak ludila i preduslov da budeš osuđen kao društveno nepoželjan. Postoji i čitav spisak mjesta, gradova i objekata za koje komšijska mudrost upozorava da ih ne treba posjećivati. Ali postoji i sistem vrednovanja svakog člana komšijske grupe, pa tako ukoliko si dovoljno velik u u očima komšijske mudrosti imaš pravo i da redovito kršiš pravila. Dovoljno je široka komšijska pamet da savjetuje i o politici, pa tako izričito tvrdi da “treba glasati samo za naše” dok su ovi ostali sve sami kjafiri i lažovi. A kako čujem, ne valja se mnogo ni pitati ni razmišljati, a ni pametovati, već komšijska mudrost savjetuje upravo obrnuto – šuti, ništa ne pitaj, ne sumnjaj i radi kako smo rekli.
Čudi me kako se uopše može opstati u svijetu koji je tako tvrdo podjeljen na “naše” i “njihove”, na “građane” i “seljake” itd. bez da ikad posumnjaš u logičnost, ispravnost i na kraju krajeva ljudskost takve percepcije.
Ipak, najgenijalnija obmana čovjeka jeste kada mu nametnute stvari predstaviš kao proizvod njegovog ličnog izbora. No kad pogledam zapadne poliarhije, zemlje koje se punih usta diče svojim liberalnim sistemima demokratije i koji u nebo zakivaju instituciju pojedinca, vidim neke sličnosti sa našim kromanjonskim socijalnim režimom. Slobodna volja je uvijek bila prijetnja onima koji žele da upravljaju, i zato nije ni čudno koliki se napori ulažu u manipulaciju istom. Nedavno pročitah zanimljiv podatak: naime, američke konzervativce je jako uznemirila činjenica da je predsjednik Obama potpisao jednu UN konvenciju o pravima djeteta, koja između ostalih obezbjeđuje pravo svakog djeteta na vlastiti svjetonazor. I koliko god ja shvatao da pomenuta konvencija uzdrmava temelje Republikanaca koji svoju ideologiju grade na kršćanskoj naciji, opet je poražavajuće da su prije Amerike, koja je samoprozvano glavna sila demokratije na svjetskoj sceni, tu konvenciju potpisale sve zemlje svijeta osim Somalije. Dakle, Somalija i USA su do nedavno imale nešto zajedničko.
Pa tako i mi imamo mnogo zajedničkog sa ostatkom svijeta, no po nekom nepisanom pravilu mi smo nacija ekstremista i svaku pojavu, fenomen i materiju izguramo do njihove krajnosti.
To je ona davno opisana samodestruktivna karakteristika Bosne, da iz Zapada crpimo samo ono što ne valja i toga se primimo tako grčevito i čvrsto. Nismo mi izmislili nacionalizam, manipulaciju kolektivnom sviješću, segregaciju i ostale gnusne ideologije. Ne, mi smo jedino izabrali da ih bezpogovorno slijedimo. Svu gnjilost Zapada dočekujemo sa radošću, dok nam prave vrijednosti i tekovine zapadnih demokratija ostaju nepoznanica. I ono što na zapadu predstavljaju kao bolest pluralizma ili malfunkciju slobode kod nas je tvoridbena materija našeg društva. I na kraju krajeva, sve to transformišemo u najveću krajnost i tako umjesto desnice imamo ultra desnicu, umjesto religije imamo fundamentalizam a umjesto lične i kolektivne svijesti imamo samo onu drugu.
I nije više ni bitno šta će biti sutra. Hoće li naša domovina biti jedinstvena, federalna ili konfederalna država, hoćemo li graničiti samo sa jednom državom – Evroposkom Unijom? To je sve irelevantno, jer to nećemo ni shvatati, razumjeti suštinu ili osjetiti patriotizam. Zašto ?
Zato što ćemo uvijek osjećati i misliti onako kako komšijska mudrost kaže, a takva mudrost rijetko kad poznaje patriotizam.
Proći će još vremena dok ne namirišemo stvarnu aromu komšijske mudrosti i propagande, i vjerujem da ćemo se jako iznenaditi kvalitetom iste.
Prilažem jedan video kao ilustraciju šoka koji će mnogi doživjeti kada konačno osjete pravi miris kolektivističke pameti.
Uživajte.
http://www.youtube.com/watch?v=7hqq3bIJEhA