Dragi Bosanci i Hercegovci, prijatelji Republike Bosne i Hercegovine!
Kao potpisnik ovih redova pozivam sve poznanike, rođake, prijatelje, bivše đake i studente kojima sam govorio o humanizmu, slobodarstvu i asketskom viteštvu, Bosance, Bošnjane i Bošnjake, simpatizare Bosne, zaslužne umirovljenike, učesnike NOR-a, patriote i borce Armije BiH, umjetnike, boeme, sportiste, suradnike, suborce, istomišljenike, radnike, domaćice, privrednike, nezaposlene, sugrađane i sunarodnike u dijaspori, da pristupe reviziji svih antiustavnih akata i da ispolje svoje patriotsko raspoloženje i stupe u svaki legitimni oblik borbe za očuvanje poretka koji proklamuje predratni Ustav RBiH. Također, nije vrijeme za međusobne nesloge, djetinjaste zavisti i nesuvisla osporavanja. Pozivam sve svoje drage prijatelje da se ujedine i prevladaju subjektivnost i nepotrebne minornosti.
Svi zainteresirani mogu se prijaviti na elektronsku adresu u Facebooku:
http://www.petitiononline.com/mod_perl/signed.cgi?001bosna&1
Bosna je na raskrsnici, odlučuje se o njenoj i našoj sudbini. Pozivam da se pridružite Peticiji koja je u toku za povratak ranijem Ustavu, koji je na prevaru potisnut dokumentom iz Daytona. Riječ je o veleizdaji, na koju se nije pristalo ni spontano, ni slučajno.
Vrijeme je da se oglasimo i da djelima pokažemo da li nam je i koliko stalo do Bosne (neka mi je oprošteno što u narednom tekstu našu zemlju kraće zovem samo Bosnom, naravno da mislim i na Hercegovinu, ali oni koji malo bolje poznaju povijest znaju da je i taj naziv Bosna i Hercegovina bio uperen protiv integriteta Bosne. Zato i probosanskim Hercegovcima predlažem da što češće i upornije koriste za svoju domovinu samo stari naziv – Bosna).
Odgovorni smo pred licem Pravde i humanih tekovina civilizacije. U ime svjetlije budućnosti naše djece moramo shvatiti da sve što činimo, ili ne činimo, ima svoju eksponencijalnu vrijednost, egzistencijalistički smisao, kulturološke implikacije, socio-ekonomske i političke posljedice. Ničeg nema u vezi sa Bosnom što nam nije dato s jednim jedinim uslovom: da poklonjeno čuvamo, štitimo, njegujemo, volimo. Prije roditelja je domovina, jer samo sa njom i roditelji i djeca mogu biti slobodni ljudi. To najbolje znaju oni koji su prognani sa svoga praga, pali u nemilost tuđinstva. U tuđini se pogube i roditelji i djeca. Kažu im: nema dvojnog državljanstva, asimilirajte se. Predajte se, poklonite se, podajte se, promijenite naciju, vjeru, ime, izgled, čak i pol.
Ovo su vremena ispita koji ćemo položiti kao ljudi dostojni poštovanja i samopoštovanja, ili ćemo pasti. Popravnog ispita nema, što znači, pali bismo u nepovrat.
Bosna postoji, i postojat će sve dok rijeka Bosna teče. Kao takva, samostalna, ustavotvorna, postoji zemlja Bosna već tisućljeće, priznata kao država, sa svojim jezikom, svojim granicama, kulturnim obilježjima, obećana svojim građanima i svima koji je ljube. Ginuli su za nju i ostavljali u njoj svoje kosti i najdraže uspomene, pripadnici generacija onih koji su samo nju imali i voljeli kao jedinu majku, sestru i čedo najmilije.
Raspolaže li iko među nama pravom na izdaju i kapitulaciju? Pravom na prodaju ili trampu dijelova otadžbine? Nažalost, uskoro će se dovršiti i druga decenija od izdajničkog ataka, udružene agresije spolja i iznutra na Bosnu. A agresori, ogromna većina, njih najmanje 20.000, još nekažnjeno uživaju blagodati domovine koju su ranili i izdali, drsko prebivajući u tami umišljene nedodirljivosti i zaborava. Od zakona ljudskog će se oni možda i sakriti, ali se jako varaju ako misle da je to jedini zakon. Još bi im mnogo bolje bilo da im sude ljudi, od suda o kom govori povijest neokajanog zločina. Prije 2500 godina o tome su govorili grčki tragičari Eshil i Sofoklo, ali loši đaci nisu dolazili na najvažnije časove. Tako su, osim njih, neobaviješteni i svi konjanici trojanske konjice. Oni su već unaprijed izgubili svoj izdajnički pohod. Sada je konačno vrijeme da im se preporuči da radije sami padnu iz sedla, jer svaki drugi način bit će po njih daleko bolniji. I pored svog nepoznavanja geografije i historije, trebalo bi da su čuli za Alžir, Tunis, Libiju, Egipat, Jemen, Bahrein, Oman, Džibuti. Sutra će se tim državama u procesu deglobalizacije najvjerovatnije pridružiti Sirija i Iran, a nije isključeno da uz njih neće biti i Kina. Grčka prednjači u pobuni naroda na evropskom tlu. Ništa nije slučajno.
Ovo su vremena kada se događa narod, a ničeg silnijeg nema od naroda.
“Svetu Slobodu i Osvetu slutim, vaša mi pjesma vraća svjetlo oka, k’o narod silna, k’o Sunce visoka”
(I. G. Kovačić – “Jama”).
Narodi neće više da trpe imperije, diktature, vojne režime i kraljevske dinastije. Poslije tuđih gramzivih imperatora, obespravljeni, prevareni, bezobzirno eksploatisani narodi, prepušteni na kraju bijedi, zasitili su se i svojih. Ni faraoni nisu bili sveti, njihove grobnice su opustošene, zašto bi bili svetiji i pošteđeniji ovi današnji kojima ništa nije sveto?
Zato, Bosno, kucnuo je i tvoj čas! Moraš ustati i reći, viknuti gromoglasno da si živa i da ti ništa ne može izdajnička armada, uspuzala do tvojih njedara i da će joj se svi korijeni njeni prekopati i loze njene otrovne posjeći i osušiti.
Alija Sirotanović nije bez smisla živio i radio udarnički, kao niko drugi. Ivan Goran Kovačić nije svoju pjesmu, opjevanu slikom vlastite smrti, ispjevao uzalud. Ognjen Prica nije svoj život za slobodu položio za uzurpatore koji za njega nisu ni čuli. Zemlja jedna je bila, slobodna i ugledna, a u njoj njeno srce, njena duša, Bosna.
Htjeli su te ubiti Bosno, ali osim što su pobili tvoju nejač, a brojne raselili, asimilirali, protjerali, drugo nisu ni mogli, jer to je sav domet bolesno-sarkastičnih genocidnih hulja, nedoučenih, kriminogenih, osionih, propalih učenika-sljedbenika instruktora zla. Na račun poštenog naroda školovali su se, koristili sve privilegije, odlazili redovno sa svojom nemoralnom pratnjom na plaćena luksuzna putovanja, ljetovanja, zimovanja, višekratno posve nezasluženo stanove dobijali, usput vikend-kuće gdje su stigli podizali, dok su drugi stanovnici u penzije odlazili kao podstanari. Petokolonaši su punili račune u stranim bankama, dok su zbog njih bili nezaposleni najsposobniji matični građani, Bosanci. I danas u Bosni ima skoro pola miliona nezaposlenih, a o zaposlenima “na crno” niko i nema evidenciju. Dokle će te Bosno za nos vući neki Komšići, Lagumdžije, Tihići, Čavići, sve trećerazredni paparaci, kockari, dojučerašnji kriminalci i anonimusi? Zar nema u tebi nekompromitiranih ljudi da te časno vode i predstavljaju?
Zato ćeš Bosno morati izvući bosanski ćilim izgažen okrvavljenim čizmama kvislinga, spaliti tu nesrećnu zloupotrijebljenu prostirku koja pamti samo grijeh i zločin, a njih poruštiti bez sentimenata, kao što su po tebi bezosjećajno palili, silovali, pljačkali, prodavali duše i tijela tvoje mladosti, čime se kao unosnim biznisom bave i danas.
U Drugom svjetskom ratu od sedam neprijateljskih ofanziva šest se vodilo u Bosni. Jedino na grbu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovini bili su fabrički dimnjaci. Jedino je Bosna poslije rata ostala podijeljena. Zahvaljujući izdajničkom potpisivanju sramne “sporazumne” kapitulacije u Daytonu. Pod pritiskom lažno naklonjene međunarodne zajednice anuliran je Ustav RBiH prema kom je neotuđivo suvereno pravo svakog građanina na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine bez obzira na etničku i vjersku pripadnost da živi ravnopravno tamo gdje želi. Lukavo intoniranim dekretima iznuđenog Daytonskog nesporazuma narodi su prisiljeni na napuštanje ognjišta i neustavnu razmjenu teritorija.
Narod je jedini subjekt koji bira i opoziva svoje zakone, pa tako može da opozove i sve antiustavne akte, nametnute pod ultimativnom ucjenom i prisilom. Daytonski ustav je nevažeći, jer je mrtvorođen i kao mrtav ne može biti nasljednik predratnog legitimnog Ustava RBiH. Nedvosmisleno u Ustavu piše:
Član 5.
“Teritorija Republike Bosne i Hercegovine je jedinstvena i nedjeljiva.”
Prema Članu 154. Ustava Republike Bosne i Hercegovine:
“Neprikosnoveno je i neotuđivo pravo i dužnost građana, naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i cjelokupnost i Ustavom utvrđeno uređenje Republike.”
Član 155. Ustava Republike Bosne i Hercegovine:
“Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili prizna okupaciju Republike Bosne i Hercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo da spriječi građane Republike Bosne i Hercegovine da se bore protiv neprijatelja koji je napao Republiku. Takvi akti su protuustavni i kažnjavaju se kao izdaja Republike. Izdaja Republike je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično djelo.”
Odbaciti ove odluke značilo bi kapitulirati. Ipak, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik smatra da je Daytonski sporazum jedini mogući osnov postojanja i opstanka BiH i upozorava da bi “raspakivanje” ovog sporazuma značilo i “raspakivanje” BiH. Dodik je u priopćenju za javnost, povodom 15 godina od potpisivanja ovog sporazuma, ocijenio da je “Daytonski mirovni sporazum bez sumnje najuspješnije proveden mirovni sporazum u svijetu nakon Drugog svjetskog rata”.
Visoki dužnosnik HDZ-a BiH Ivo Miro Jović rekao je da je FBiH nastala Washingtonskim sporazumom, odnosno udruživanjem RBiH i HR Herceg-Bosne. „Ako netko želi da prekrši taj sporazum i Ustav FBiH, pa formira institucije vlasti bez legitimnih predstavnika hrvatskog naroda, nema druge nego se vratiti na stanje prije Washingtosnog sporazuma” – naveo je Jović. “Ako stranke okupljene oko SDP-a prekrše Ustav Federacije BiH i ilegalno sazovu sjednicu Doma naroda federalnog Parlamenta, dva HDZ-a u županijama i općinama s hrvatskom većinom, primijenit će najradikalnije mjere političkog prosvjeda uključujući i proglašenje trećeg entiteta, odnosno Hrvatske Republike Herceg Bosne” – piše “Press”.
Pritisci i prijetnje ove vrste su poznati još od vremena pogroma nad Bogumilima. Zna se ko je stajao iza tog genocida i ko stoji iza pogromaških prijetnji Bosni i Bosancima/Bošnjacima danas.
Ako je Šolohov u “Tihom Donu” pisao (približno tačan navod) “Tebi se klanjam zemljo, majčice ruska, natopljena krvlju junaka koja ne hrđa”, i Bosanci mogu osjećati i iskazati isto poštovanje prema svojoj zemlji. Bogumili se ne smiju zaboraviti i zlo koje su im koordinarano počinile katolička i pravoslavna crkva. Ne smiju se zaboraviti izdaje počinjene 1941/1992. i zločini četnika i ustaša prema svima koji nisu bili uz njih. Ne smiju se zaboraviti Sarajevo, Mostar, Foča, Višegrad, Srebrenica… Mora se osuditi svaki zločin. Istinoljubivi i pravdoljubivi dio svakog naroda mora se izdiferencirati i distancirati od krvnika u svojim redovima, ma ko oni bili. Treba odvojiti sentimentalizam od fakticiteta – “stanja na terenu”.
Pravoslavno bosansko stanovništvo mora shvatiti da su ih srbijanski lideri kao taoce držali u Kninu, da bi ih izdali i prepustili nemilosti “Oluje”, da su im uveli “embargo” na Drini, da su ih slali na Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo i druge gradove samo radi zadovoljenja svoje vlastite megalomanske sujete podstreknute bolesnom hegemonističkom mitomanskom liturgijskom farsom arhiepiskopa-arhidemona Amfilohija i velikosrpskom ideologijom Ćosića, Raškovića, Jovića, Kostića, Draškovića, Šešelja, Karadžića, Babića, Krajišnika, Vučurevića, Plavšićke, Hadžića, i operativnim paravojnim aktivnostima Kadijevića, Adžića, Arkana, Perišića, Mladića… Pravoslavnim Bosancima niko nikada nije branio da slobodno ispoljavaju svoju vjersku pripadnost, naprotiv. A sada, očekujući da će ih spasiti neki Rusi, ponavljaju iste greške kao i 1914. Rusi nisu isti, kao što to nisu, i još manje će biti u skorije vrijeme, Kinezi.
Katolici rođeni u Bosni moraju shvatiti da su samo Bosanci i da nikada nisu bili i nikada neće biti hrvatski Hrvati. Suprotno znači slijediti Tuđmanove ambicije koje su interferencijskim utjecajem pojačale aspiracije miloševićevske soldateske, izdajničke četnizirane hunte koja se nije libila da napadne prvo svoje demonstrante, narod kojeg “niko ne smije da bije”. Sada se događaju globalni narodi, pa ni Vatikan neće biti nikakav garant svojoj pastvi, ne samo u Republici Hrvatskoj, već ni na drugim prividno neprikosnovenim prostorima u Europi i svijetu. Ako neko ubije svećenika u Tunisu, Egiptu ili Turskoj, prvo treba ispitati stanje u redovima same katoličke crkve. Sve dok je predvode nacingeri i pedofili ona neće biti garant sigurnosti za svoje vjernike, lažne koliko su lažni i postulati tih zavjereničko-politikantskih “vjera”. Za vjeru je uvijek bilo mjesta u Bosni, ali ne za armiju zlotvora-zavjerenika koji djeluju podrivački pod prozirnom sjenom lascivne uglađenosti. Ako su bosanskim katolicima uzori i anđeli-spasitelji postali Tuđman, Kuharić, Šakić, Bobetko, Manolić, Gotovina, Glavaš, Šeks, Sušak, Čavić, Josipović, ako i dalje vjeruju da je Stepinac osuđen kao ratni zločinac u “montiranom političkom procesu”, onda će morati shvatiti da slijede potpuno pogrešne kumire. Prisustvo Boga bi morali tražiti u miroljubivim dobrosusjedskim odnosima sa svojom braćom Bošnjacima, a ne na Tibru, mjestu koje, istini za volju, Bog poširoko zaobilazi (kao i Međugorje i Široki Brijeg). Tamo gdje su se tokom dva milenijuma krili genocidni sotonosti, “majstori” okultizma, nacisti, masovni zločinci i inspiratori istih, nema ničeg privlačnog za Zaštitnika slabih, siromašnih, žigosanih, posrnulih, odbačenih, postradalih…
Ima li razloga da se Bosanci nečeg plaše? Imaju li još što izgubiti osim onog najvišeg – čast i slobodu svoje pradjedovine? Ima li nečeg što im prve komšije već nisu napravili? E, pa ovoga puta će svoje komšije birati sami, prema Ustavu krojenom prije onog kapitulantskog.
Zato Bosno, odaberi i okupi ono što valja, prosij kroz rešeto Pravde i Humanosti svoj puk, pa što ostane sigurno i vrijedi. A onda sa tom svojom pročišćenom silom znanja, iskustva, međunarodnih priznanja i reputacija, uz sačuvano čovjekoljublje, ne plaši se svojih Mubaraka i Gadafija, Putina i Mušarafa, Bušova i Natanijahua, Kušnera, Cimermana, Soroša i Montgomerija. Oni znaju da jedna zemlja imade, zavide joj i uče od nje, uprkos svim zulumima koje počiniše njenim Dobrima.
A Dobri nemaju drugi rod osim da su Dobri, i nemaju poroka osim jednog:
Ne daju se pokoriti i uplašiti.
Živjela Bosna!