Jučer sam prozrela u tajnu neba, a nisam vidovita! Jučer je bio tako divan dan i komšija me pita kako sam i šta radim. Izazvana nekim unutarnjim osjećajima, rekoh mu da gledam behar dok ga nije snijeg pokrio. Samo me pogleda i ode. Šta je u tom trenutku pomislio mogu samo zamislit. Kad jutros veju, veju, pahuljice!!!
Zamislim se nad samom sobom, ali opet što rekli mi na „maternjem“ jeziku THAT'S BOSNIA AND HERZEGOVINA.
Moja je ovo zemlja, moj je ovo grad, moje je sunce i moje proljeće. Moje je i vrijeme i sve nevrijeme i svi putevi života su moji. Neke sam prošla, neke nisam i neću možda nikada.
Sve moje je i tvoje, jer svi smo isti pod ovom kapom Božijom.
I sve nam je kao normalno da naše je, a možda nikad bilo više ne bi da nisu aprila jednog procvali ljiljani i mirišu još uvijek i zauvijek.
Čudna je ovo zemlja, mnoga su raskršća u njoj. Od svih najviše se plašim raskršća u kojim zaborav obitava. Zašto spavaš, a budan si, čovječe? Reci glasno da svi čuju: Visoko ima svoje heroje. Ovdje se branila Bosna i Hercegovina, ovdje je prva pomjerena linija neprijateljska. Ti šutiš. Oni što pišu historiju daleko su od tebe. Zapiši ti prvi. Ostavi trag.
Visoko je kraljevski grad, u srednjevjekovnoj Bosni bio je glavni grad. Visoko ima svoju tradiciju zanata, kožarstva, tekstila. Sve se to nametnutim zakonima polahko gasi, ali snagom naše volje sigurna sam da neće, jer jednom morat ćemo spoznati istinske izvore života.
Generacije i generacije, što radnika, što intelektualaca ove čaršije, othranili su zanati. Što ne bi opet?
Nauči se sjećati, jer niko drugi za tebe neće.
Zaustavi zaborav, a već je tu. Pitaš kako znam. Jedostavno. Zaustavi mladića ili djevojku od osamnaest godina i pitaj koji su sve heroji našeg grada, neka ti nabroji najmanje pet. Trebat će vremena da se sjeti, ako uopće zna i za jednog.
Pitaj tog istog da ti nabroji pet grandovih pjevača, nabrojat će ih pedeset u minuti. Nudi im se to svaki dan po pet puta ko kakav opijum.
A ti čovječe, šutiš i brineš svoju brigu. Ni jedna briga nije samo tvoja. Ona je uvijek naša. Znamo li to? Ne znamo. Da znamo bilo bi drugačije sve.
Ti, što šutiš, reci već jednom sve što imaš. Mnogo je toga u tebi sabralo se. Budi glasan. Neka te vide, neka te čuju i zapamte generacije što dolaze.
Ja ću opet za koji dan otvoriti tefter i otrgnuti od zaborava jedno vrijeme, jer hoću i moram ostaviti tragove istine o jednom vremenu i gradu koji volim i kad to ne zaslužuje.
Nije radi mene ovaj svijet ni postao, niti će s mojim odlaskom prestati da postoji.