Prije 20-ak godina, bosanski narodi su otkrili demokratiju. Naravno, demokratija kao politički sistem je bio prisutan još u staroj Grčkoj, koji je još u Starom vijeku kulminirao u drevnoj Ateni, centru svega filozofskog i mudrog.
Vladavina naroda tj. demokratija je prvobitno bila finansirana robovskim radom i robovskom radnom snagom, dok je povlaštena “većina” koja je imala status atenskog građanstva ljenčarila po sastancima i skupštinama. I Aristotel je demokratiju svrstao u jednu od 3 najgora oblika vlasti, tako što je demokratiji suprostavio politeju. Istini za volju politeja je arhaični koncept onoga sto danas nazivamo liberalna demokratija, dakle ovdje se radi o razlikama u vremenskom shvatanju i značenju termina – demokratija.
No, kada zanemarim taj fakt, sve mi se čini da je veliki Aristotel bio na dobrom tragu. Ta liberalna demokratija, odnosno Aristotelova politeja, je u borbi za svjetsku prevlast, devedesetih godina prošlog vijeka pobijedila socijalizam.
Hladni rat između USA i SSSR-a je između ostalog bio i borba ideologija i politčkih režima. Kao što rekoh, demokratija je pobijedila i samim tim se afirmisala kao standard za mjerenje razvijenosti svih država svijeta. Pa tako kada se evaulira civilizacijski napredak jedne države, on se mjeri kroz razvijenost demokratskih aparata, procesa i zakona.
I kada je slobodno tržište pobjedilo kabinetsko planiranu ekonomiju, pluralizam pobijedio jednopartijski sistem, meritokratija pobijedila jednakost rezultata, prirodna selekcija tržišta pobijedila raspodjelu bogatstva prema potrebama, mislilo se da je svijet konačno stekao uslove za razvijanje država jednakih šansi i jednakih uslova za sve.
Ali to baš i nije tako, posebno sada kada u najdemokratičnijoj zemlji svijeta koja se toliko diči svojom demokratijom, postoji nova vrsta ljudi – korporacije. Korporacije su ljudi, a pošto ljudi(građani SAD) imaju pravo na slobodu govora, a pošto je u politici novac – govor, korporacije imaju pravo da finansiraju bilo kojeg političkog kandidata ili partiju potpuno anonimno i sa neograničenom količinom novca ; tako je laički rečeno glasila presuda Vrhovnog američkog suda.
Dakle, ultimativna sprdnja demokratije dobila je svoj naziv – korporativizam. Kroz lobiranje, finasiranje, kupovanje i angažovanje medija, korporacije imaju mogućnost progurati kroz Kongres svaki zakon koji žele. Takvo ponašanje “novih ljudi” tj. korporacija još jasnije objašnjava tezu da je američka demokratija davno dosegla svoj vrhunac i da u zadnjih 40-etak godina doživljava veliku metamorfozu u represivni režim oličen nejednakošću klasa, i supremacijom jednih grupa nad drugima.
No, nije bitak problema u tim emancipovanim korporacijama, već u neograničenoj količini mogućnosti da se kreira ugroženost i nejednakopravnost koju nudi svojim građanima američka demokratija.
Nisu svi jednaki, niti je jedini aršin u procjeni pojedinca samo njegov rad, talenat i trud, kako nam to prijestolnica demokratije – Washington želi da predstavi.
Američka demokratija je nažalost imala historiju jako sličnu historijama opresivnih, tiranskih režima protiv kojih se deklarativno i borila. Njihova demokratična povijest bogata je primjerima hegemonizma određenih etničkih, rasnih i nacionalnih grupa protiv kojih su se morale dizati revolucije i bune.
Demokratija ne smije imati orwellovskog Goldštajna niti “satove straha”,a upravo na taj način i funkcioniše to izvikano čudo svijeta zvano američka demokratija i kapitalizam. Nije ovaj tekst niti antiamerički niti antidemokratski, a još manje antikapitalistički, već tek puko čuđenje na licemjerstvo koje je sigurno drugi najbrojniji izvozni artikal SAD prema svijetu ( poslije demokratije, naravno ).
Suština je u tome da, kao starija demokratska braća koja nadgledaše i pisaše Dayton po kojem Bosanci danas žive, i nemaju mnogo svijetlih primjera koje možemo slijediti u daljoj gradnji naše države, već najčešće nude poptuno oprečne stvari i ideje od onih koje bi mi po njihovom savjetu trebali slijediti.
Nova lica današnjice kojima je profit ultimativni početak i cilj, oduvijek su kovale i iscrtavale pruge i puteve kojima je hodila američka demokratija. Počevši od ropstva crnačke populacije pa sve do današnjeg klasičnog aparthejda nad američkim muslimanima.
Kapitalizam je demonizirao i pravio Goldštajne najprije od crnaca ( Afroamerikanaca), zatim od Latinoamerikanaca (imigranata), pa od Rusa i komunista, pa od muslimana i arapskog svijeta, da bi danas konačno otkrio svoje pravo lice i najvećim državnim neprijateljem proglasio vlastito radno stanovništvo – građane USA, sve u korist profita i megalomanije domaćih kompanija.
A korporacije su se umorile čak i od toga da glume finoću, i odbacivši scensku ulogu dušebrižnika za ekonomski progres otvoreno počele promovirati druga tržišta ( evropsko i azijsko ) i masovno otpuštati radnike i zatvarati postrojenja na tlu USA, kako bi zapošljavali i otvarali ista u Evropi, gdje su troškovi poslovanja manji.
A šta nas čeka ?
Isto. Mala škola velike američke demokratije – zvana BiH, može očekivati samo copy/paste korporativističkih metoda na naš politički sustav. Aparthejde, homogenizaciju etničkih grupa i iluzorni pluralizam već imamo, tako da je teren za invaziju antropomorfnih izrabljivača tijela i duša građana ( korporacija) već spreman.
Pretpostavljam da ćemo ih dočekati, raširenih ruku sa osmjesima na licu.