Sjećanje na lijepe stvari ne blijedi, pokazuju želju čovjeka da ostavi iza sebe nešto što će predstavljati spomenik prošlom vremenu i ostavštinu za budućnost. Mnogi će se sjećati i nadahnjivati veličinom onoga što izgradi poneki predak, posebno kada ostavljeno bude imalo svoju dugoročnu vrijednost kao što je to vrijednost zgrade „Soko“, sada “Partizan .
Veličanstveni objekti mogu biti parametri vrijednosti vremena i političkih sistema koji ostaviše nekog traga do danas.
Srednjovjekovna Bosna nam ostavi priličan broj ruševnih gradova, ali ostavi; Turci nam ostaviše velelepne džamije i priče o hamamima, mostovima koji nestadoše prije prvog fotoaparata; Austro-Ugarska nam ostavi bezbroj strukturalnih objekata koji i danas čine jezgro kulturnog identiteta, prvi vodovod i željeznicu i na istok i na zapad i na sjever i onda na jug; Kraljevina Jugoslavija zgradu „Soko, osvijetli grad i od Visokog napravi kasarnu svojih soldata, „Titina“ Juga ostavi podosta škola u svim područjima, učini da Visoko postane poznato u cijelom svijetu kao kolijevka kožarstva, KTK na noge postavi cipele sve do Vladivostoka, onda Viteks imade deku „ambasadoricu“, pa SMB, TPB vojnu koja pokri sve najljepše što ima na ženi, pruži trasu budućeg autoputa, mnoge fabrike i fabrikice koje danas nestaju čineći da sve treba krenuti ispočetka „zamahom“ čarobnog štapića i jezgro kulturno sportskih događanja objekat Sportska hala „Mladost“, igrališta i štošta, hotel, asfaltira ulice i otjera gamad koju su nam ostavili svi prethodnici i još toga što nije vrijedno pomena jer je postalo oblik svakodnevnog života.
Zbilja sadašnjosti može biti diskutabilna, ali isto tako i kratka vijeka da bi se o njoj sud donosio. Princip „demokratičnosti“ zajedno s obnovljenom duhovnošću postade princip prolaska kroz dveri budućnosti, pristade na zamjenu privrednih sistema KTK sa preko 4.000 radnih mjesta, Viteksa sa 2.000 radnih mjesta i dobi na žalost nemanja druge utjehe nego primi teret Preventa sa gotovo 2.000 uposlenih, većinom na nekoliko mjeseci zaposlenih, sa isto toliko problema koje Visoko mora da trpi ,ucjenom, koju samo ne vide ono nekoliko “dežurnih“ zaduženih za čitanje loših mišljenja o Preventu i njihovog „lajanja“ na sve koji iole šta kažu protiv Preventa, nešto se mjenja jer bijah neki dan tamo, Veleprometa sa bivših 1.000 trgovaca, Robne kuće „Vema“ koja je imala promet od 4 jedinice po glavi stanovnika općine, samo Rašicinih proizvoda, privatnih svakovrsnih uslužnih radnji naslonjenih jedna na drugu u istom broju koliko ih je danas zatvoreno, tako da danas u urbanom trouglu Visokog nema više od 5 mješovitih prodavnica koje hrane gotovo 8.000 stanovnika, posustali Intereks, u izgradnji, kažu kao „perspektivan“ događaj dva neidentifikovana imena novih trgovačkih centara, nekoliko fabrika hrane u vlasništvu opet nekog ko je imao para da privatizuje i razgrana posao „Ovako“, a da nije u žargonu domaći, nije to baš tako, moglo bi se reći, jer imamo trgovačke centre, Bingo, jedinog domaćeg Kovu komerc, perspektivnog, ali na čekanju lanca prodajnih objekata „IGM“, udatog i vjenčanog Vispaka koji tek dahnu poslije 15 godina kad se „udade“ jer se do udaje nije znalo čiji je i da je do jučer bio najmanje visočki, „Kokos i „Rampart“, mali ali vrijedni domaći proizvođači Semić i Ajdin, i veliki i dosta ugledni „IGM“, kao proizvođač s predznakom lidera visočkog lobija.
Svi navedeni kapaciteti čine jedan globalni industrijski kapacitet u Visokom koji su nastali trudom domaćeg čovjeka i uz nijet političkih struktura i dosta stranog kapitala jer mi nemamo svojih banaka. Kakav je da je naš je, zar ne. Nekad je visočka dolina imala preko 15.000 zaposlenih, a danas s podatkom koji nismo dobili od naše „vrle“ novinarke koja smatra da je u Visokom med i mlijeko, imamo 6.877 nezaposlenih.
Danas je godišnjca početka radova na izgradnji zgrade „Soko“ iako su pripreme trajale od 1922.g. Zabilježeno je da je Lovačko društvo darovalo 1.000 forinti za neke potrebe Odbora za izgradnju Sokola, a kasnije još 30.000. dinara. I onda, udarnički pođe 30. maja 1932. rušenje stare Kasine i vatrogasnog skladišta i tornja, da bi na tenderu 14. juna 1932. posao gradnje dobio poduzetnik Anton Gruškovjak.
Posebno radostan bi 24. juli kad se svećano položi kamen temeljac uz prisustvo gradskih lidera kojih je tada bio priličan broj, a ne kao danas kad se Visoko, izgleda, podobro kadrovski „istrošilo“, uz posebne goste Kraljevkog izaslanika, bana Drinske banovine, (pokrovitelja) ……..
Uprava društva iz 1930.g koja je privela kraju pripreme i započela gradnju doma “Sokolskog društva”
Sve su ovo ljudi koji su nas zadužili da ih se neko i u neko vrijeme sjeti kao i njihovog doprinosa.Procjena karaktera ličnosti ostaje na čitaocu da ih procjeni. I danas iz njihovih likova zrači snaga i karakter vrijednih i odanih ljudi njihovom gradu kojim je kolektivni doprinos predstavljao i njihovu ličnu promociju.
Uprava Društva „Soko“ koja je 1934. završila izgradnju .
Sjede s lijeva.
Sjede: Paula Vavra, inžinjere Milenko Gavrilović, Mirko Vukojević, Josif Plavšić, Hamdija Tahmišćija, Milan Tanasković, Dragica Vojnović,
II-red –— Milorad Vasiljević,Samuel Mantiljo, Nedžib Tafro, Vojislav Plavšić, Jovan Šupić, Salih Saračević, Alija Hasanbegović.
III red —- Josif Mitrović, Salih Šabanović, Hilmija Tafro.
Kao u dosta svečanih prilika mora se pojaviti i prateći događaj proistekao iz prizemnog dijela društva. Nađe se pojedinac koji iskoristi priliku velike investicije i od sredstava namijenjenih za izgradnju doma napravi sebi porodičnu kuću. Događaj nije umanjio ugled svih onih koji su uz puno odricanja završili dom i ostali u istoriji zabilježeni kao veliki neimari svoga vremena, a ovaj naš bivši sugrađanin bi ostavljen šapatu čaršije koji traje do danas, a i sutra će srećom. Čaršija prašta ali ne zaboravlja, to je njena vrlina.
Mi danas imamo zdanje koje predstavlja značajan ukras glavne ulice i koji je danas izgubio epitet mjesta iz kojeg su generacijama izlazili sportisti našeg grada, umjetnici, doktori nauka, i članovi Akademije nauka ali svejedno, recimo neka je domu sretan rođendan, ma kakvo ime nosio jer će se vrijeme sigurno promijeniti.
Uvijek ima aktuelnog što se može prihvatiti kao istinito. Neka nas ne iznenadi iskrenost koja je izašla spontano pa će nam biti jasno da i autor teksta, ispod, ne shvata sebe kulturnim:
I to se desi u Visokom, a volonteri, radel’ rade. Dobro je kad ima gosta, vidim ih podosta u ćevapdžinicama. He, turizam nije macina trava, svi kažu: „Došli smo u Visoko“ i to je velika prednost, ma kakva bila.