Prije dvadesetak dana, odmah ispod zgrade gdje živim, u jednoj kafani sretnem poznanika koji mi kaže onako direktno i na prvu: “Hoće Tabak da se vidi s tobom!?” Upitnici iznad moje glave !?!?!? Jutro je, tek sam se probudio, nije se kafa popila … Pitam koji Tabak? Kaže: Ahmed Tabak … Pitam ga: “Jesi li siguran da baš mene hoće da vidi, odnosno zašto baš mene!?” Pitam iz više razloga; ja s tim Tabakom i ne pričam već duže vrijeme, jer svi putevi koji su me vodili, a vezano za trenutak kada su mi pokušali naštimati da radim za tajne službe OSU i SIPU preko lokalnih vehabija i magazina SAFF, vodili su baš do tog istog Tabaka, hodže Tabaka. Pa mi baš nekako neuobičajeno izgleda da baš taj Tabak želi baš mene vidjeti i, na kraju krajeva, šta hoće od mene? Prijatelj mu svakako ne mogu biti, jer u trenutku kada su mi pokušali naštimati rad u tajnim službama, moja je žena bila u šestom mjesecu trudnoće, a čovjek je tada jako osjetljiv i boji se za bezbjednost svoje porodice i nerođenog djeteta. Tako da je sasvim prirodno da takve ljude ne volim. U prvi mah tom poznaniku kažem: “Reci Tabaku da mi se jebe i za njega i njegove probleme, unesrećio je mnoge ljude s tim nesretnim kreditima i još nesrećnijim Ejubom Mušinbegovićem. Ima sud, pa nek tamo dokazuju svoju istinu.”
Nakon nekoliko dana opet vidim poznanika, kaže mi: “Bio sam kod Tabaka, opet pita za tebe!? Hoćeš li da ga nazovem?” Ne znam zašto, ali na prvu kažem: “Nazovi, da vidimo šta hoće” …. Malo je popričao s njim i onda dao telefon meni. Kažem mu: “Efendija, selam alejkum, kako se osjećaš? Otkud baš mene da zoveš kad si mi naštimao da radim za tajne službe preko ovih vehabijskih lihvara?” Tabak je djelovao mirno i rekao mi da bi bio red nakon tri godine, kada svi o njemu pričaju šta hoće i na način kako im odgovara, da i on javno progovori. Kažem mu u redu je to, ali kakve ja veze imam s tim i zašto misli da sam prava adresa za njegovu verziju priče? Dobio sam odgovor da sam prvi koji je iznio u javnost cijelu priču kada sam na radio doveo glavnog imama Medžlisa IZ Visoko i Džemila Ugarka, predsjednika Medžlisa koji su prvi zvanično potvrdili kreditnu aferu i priznali da su u istu upetljane sve visočke hodže, kao i radnici Centrotransa u kojem je tadašnji predsjednik Medžlisa Ejub Mušinbegović bio direktor. To je bilo tačno, ta radijska emisija je kasnije pokrenula cijeli proces razotkrivanja svih onih koji su bili upetljani na bilo koji način u cijelu aferu, bilo kao nosioci kredita ili kao žiranti. Sjećam se desetina ljudi i nekoliko hodža koji su kasnije tražili da se privatno vidimo kako bi ispričali svoju priču koja je u Visokom bila jedna vrsta javne tajne, jer se i to na neki način smatralo islamofobijom, kao uostalom i sve što sam radio kada bih razotkrivao lopovluke bošnjačke naravi. Čak su odmah nakon emisije došli i službenici Raiffeisen banke koji su tražili snimak emisije kako bi ga mogli koristiti eventualno na sudu.
Nakon razgovora, razmjenim brojeve telefona sa Ahmedom Tabakom i kažem mu da ću mu se javiti, što sam i uradio desetak dana kasnije. Dogovorili smo se da obavimo razgovor u njegovoj kući. Nije mi baš bilo ugodno da idem sam, jer ko zna na šta je sve spreman čovjek kojeg terete za pronevjeru 4,1 milion konvertibilnih maraka. Otišao sam zajedno sa kolegom Nusretom Smajovićem. Dva dana prije nego smo odlučili posjetiti Tabaka, Kantonalni sud u Zenici je potvrdio optužnicu protiv Ejuba Mušinbegovića, Ahmeda Tabaka, Ekrema Smajlovića i Fetaha Hindije. Dokumentovana su 274 nelegalna kredita, kojima je sedam banaka oštećeno za više od 4, 1 milion KM. Tokom istrage osumnjičeni su bili i službenici Investiciono-komercijalne (IK), Raiffeisen, Turkish Ziraat, Hypo Alpe-Adria, UniCredit, UPI i BOR banke, ali je zbog kompleksnosti slučaja, Tužilaštvo ZDK razdvojilo jednu istragu na tri slučaja.
Kod Tabaka sam išao u nekoliko navrata, vidio stotine raznoraznih papira, potvrda, privatnih zabilješki s potpisima, jako puno poznatih visočkih imena koja su se okoristila materijalno u kreditnoj igri zvanoj “Afera Mušinbegović – Tabak”. Nije dozvolio da bilo šta snimamo i svaki put je odmah ljubazno našu opremu iznosio iz prostorije u kojoj razgovaramo, zamolio je i da ga ne fotografišemo, a za ilustraciju naših razgovora ponudio svoj najnoviji CRK po kojem je dužan bankama cca 250.000KM. Ahmed Tabak je čovjek kojeg se sjećam kako vozi neka skupa auta, jedne prilike sam ga sreo i na tribinama stadiona Hejsel u Belgiji kad je igrala naša reprezentacija protiv Belgije; znao sam da se govorilo da je švercovao u ratu oružijem; dovodio se u vezu sa Bakirom Alispahićem, sa Pogorelicom; bio je predsjednik Medžlisa IZ Visoko, znam da se jedno vrijeme nešto vrtio i oko NK “Bosna”, kao i da je bio profesor u srednjoj školi u Visokom. Ahmed Tabak danas nije ništa od toga. Ahmed Tabak danas samovoljno živi u jednoj vrsti kućnog pritvora iako mu pasoš nije oduzet; daleko je od skupih automobila i bilo kakvih putovanja, račun za struju od 17 KM danas je za njega veliki problem, faktički živi od sadake.
Ovo je njegova priča:
Želim istaći da je ovo prvi put u nepune tri godine koliko traje, mnogi to vole zvati, „afera Mušinbegović i Tabak“, a da sam u prilici da nešto kažem o tome. Isto toliko vremena čitam i slušam razne varijante tih dešavanja i svakojakih „istina“ i čudi me da niko, ama baš niko, nije poželio čuti i od mene koju riječ i verziju istine, bez obzira koliko joj hoće ili neće vjerovati i o ponuđenom razmisliti. Nejasno je kojim se kodeksima rukovode ljudi koji ne pokazuju ničim da im je stalo nešto opisati i javnosti prikučiti na način pijenja vode sa dva izvora, odnosno korektnog traženja informacija na više strana, pa neka znatiželjnici tako promišljaju o ponuđenom. Razumijem da ih privlači senzacionalizam, jer to narod uglavnom voli, ali ne razumijem kako, u ovako teškom i neizvjesnom stanju ogromnog broja ljudi uključenih u ovo sve ne postoji makar mrvica stvarnog, ljudskog odnosa prema teškim problemima tih ljudi. Shvatio bih kada bi, poslije sočnih „pojašnjenja“ na sve strane, to za pozitivnu posljedicu imalo da nekome od tih ljudi bude dug umanjen za npr. 10,00 KM. A tokom svih ovih 36 mjeseci sam tu, dostupan na sve načine, osim na stari broj mobitela, koji mi je isključen od operatera zbog neizmirenog duga prema istom, a ne zbog prakse „napravi problem pa zamijeni broj“. I usputni prolaznici pored kuće u kojoj decenijama živim su se mogli u to uvjeriti, kao i oni koji su me po sudovima i dženazama najbližih mi sretali. Da su samo makar poštara rejonskog upitali viđa li me, znali bi istinu, a kamoli da su put kuće pošli ili telefonski broj okrenuli, koji je na informacijama neprekidno dostupan. A ja se naslušah i načitah, da bi i putopisac rahmetli Zuko Đumhur pozavidio i uzdahnuo, u koliko sam sve država otišao, gdje sam s milionima pobjegao itd, itd. Na takav način ljudi rade kada su im ljudski problemi zabava i sredstvo da budu u centru pažnje, ili kada im neko, po vlastitoj projekciji, sugeriše u kom se pravcu „istina“ treba usmjeravati. Nikakva tajna nije da u i o Visokom od agresije na ovamo, razni udbaški svodnici i plaćenici, razni „jašari“ i sljedbenici, znaju sve najbolje i snabdijevaju lokalne i šire medije „provjerenim“ konstrukcijama i tako višestruko hajruju. Hem ih „babo pomiluje po glavi“ i kaže da su plaha djeca i učenici, hem jadni umišljaju da su neprevaziđeni i neponovljivi medijski (mahalski) magnati i da bi bez njih narod umirao u neznanju, zabludi i laži. Stoga sam zahvalan na mogućnosti da i ja nešto progovorim, bez obzira koliko neko jeste spreman i razmisliti, a kamoli upitati za istinu poslije ponuđenih verzija do sada. Zanimljivo je kako ostrašćeno sebe vide dobrim poznavaocima ovog problema. A u svakom nam gradu presuđene ubice hodaju ulicama, „debeli vratovi“, bez hefte staža u radnoj knjižici su biznismeni i posjednici teško je nabrojati sve čega. I bilesi su ugledni građani bez mrlje i na savjesti i na dosijeu, koji bi mogli konkurisati i za priznanja zaslužnim u lokalnim zajednicama. Valjda se o tome šutnja podrazumijeva. Lijepi strah. A možda i matematika – plati da šutim. I šta drugo, u ponuđenom ambijentu, ostaje nego presuditi i bez suđenja najaviti kako treba biti. I ako ne bude tako, svi su korumpirani u državi, svi su mito primili i svi nevaljaju. A ko se usudi kroz institucije potražiti zaštitu, podignu se i šerpe i lonci da jade o pritiscima i medijskim zabranama i ugroženostima, o potrebi zaštite prava tih „istinoljubaca“ iz jednog izvora ili naručene projekcije. Pa kada se djeca u kući počarkaju, babo upita do koga je, pa najčešće sasluša verzije učesnika kako bi podijelio vaspitno-popravne. A ovako složen problem, u kome ogromni broj ljudi strahuje za neizvjesnu završnicu i vlastitu budućnost, „dobro upućeni poznavaoci“ stavljaju u ravan s nastupom neke pjevaljke u pokušaju na teferiču u mjesnoj zajednici.
Zbog svega toga sam svjestan koliko je ovo obraćanje mogući mač s dvije oštrice, ali sam opredijeljen, kao značajan učesnik ovog složenog problema, ovom prilikom ponuditi dosta informacija koje mnogi ne znaju ili neće da znaju, pažljivo vodeći računa o situaciji u kojoj se nalazim u odnosu na pravni status ovoga problema.
Ja, Ahmed Tabak, koji se nikada nisam drogirao niti alkohol konzumirao, nemam nikakve, ama baš nikakve veze s rudnikom u Konjicu, za koga se, uglavnom najviše, vezuje sva ova priča. Niti dionice, niti suvlasništvo, niti prisustvo u rukovodnim, nadzornim i bilo kojim tijelima pomenutog pravnog subjekta. Ne vidim zločinom i zlodjelom i da je suprotno, ali ovo navodim kao činjenicu koju je veoma lahko dokazati u odnosu na povezivanje mene s tim.
U potpunosti priznajem svoje prisustvo i uključenost u vezi određenog broja kredita za ovu, ali i za mnoge druge namjene. I to niti sam kada negirao, niti su to mogli ne čuti od mene oni koji su htjeli čuti. Shodno tome, tu sam i na raspolaganju svima da ponesem odgovornost za ono što zaista jeste, a ne za ono što neko priča.
Nadalje, sljedeća dva navoda, koliko god mnogima bila zbunjujuća i nestvarna, glase:
- Nema nijednog slučaja da je nekome u svemu ovome, ukradena lična karta na bilo koji način i da je ista upotrijebljena na mjestu nosioca ili žiranta na mjestima kojima sam ja vezan.
- Nema niti ijednog insana koji je uključen u priču o kreditima da je nepismen i da se identifikuje otiskom prsta, a da je na ime istog podignut kredit ili je bio žirant. A onaj ko je pismen u mogućnosti je pročitati šta treba potpisati, pa se prema tome i odrediti. Prvenstveno, iz totalnog povjerenja zasnovanog na raznim stvarima, a onda i iz određenih drugih razloga, ljudi su se, bez ikakvog vida prisile ili ucjene, uključili u sve ovo. Potpuno mi je shvatljivo da pojedinci danas, na razne načine pokušavaju negirati jučer, u želji da potraže sebi što bezbolniji izlaz iz mogućih problema. Govorim o onome što jest, a ne o onome što bi nekome, individualno, odgovaralo.
- Istina je i da su se mnogi razočarali tragajući u čitavoj ovoj nesreći za zvučnim i markantnim imenima iz sjene, kao naručiocima, naredbodavcima i stvarnim vlasnicima ovog misterioznog projekta. Razočarenje im je činjenica da ne nađoše nikoga, jer meni zaista nije poznato da takav neko i postoji osim u fikcijama. Cjelokupno ovo dešavanje je slijed okolnosti, teško objašnjivih po stepenu uklopljenosti na jednom mjestu, prostoru i vremenu.
- Pored svih verzija priča o rudniku, benzinskoj pumpi i ostalo, istina je i da niko ne priča u ovom periodu i o 64 kredita koji su, u cijelosti ili djelomično, preuzeti i potrošeni od strane trećih lica za njihove vlastite potrebe. Taj iznos je, samo iz jedne banke, u oktobru 2008. godine, prelazio preko 500.000 KM u glavnici, ne uključujući redovne bankovne kamate. Najveći broj tih ljudi je uredno prestao izmirivati preuzete obaveze. Ima tu, zasigurno, posljedica ekonomske krize, koja se vremenski poklopila s ovim problemima, te drugih razloga obostrane uključenosti u ovaj problem, koji su pojedine ljude odredili na neplaćanje preuzetih obaveza i potrošenih para. Ako me neko smatra lopovom i prevarantom, trebao bi se djelima, a ne jezikom, razlikovati od mene samog. Ako i sam bezrazložno ne prati preuzete obaveze, o kojima još i šuti, a ima mene za temu, trebalo bi biti jasno da to nije to. Puno je iz navedenog iznosa kupljeno, isplaćeno, adaptirano ili započeto kuća ili poslovnih prostora, kupljenih i mašina i motornih vozila, potrošilo se dobrim dijelom i na spašavanje od kamataša i ostalih dugovanja, uloženo je i u ono najvažnije – traženje zdravlja, ali se nekako sva priča svodi na prevarante Tabaka, ovog, onog, i tako to. O svemu ovome, prezimenom, imenom, iznosom i ostalim su informisani oni koji to trebaju znati. A ako bude neophodno, a ovisi od daljnjeg odnosa pojedinaca prema preuzetim obavezama, sve te podatke prezentirat ću javnosti, onakve kakve jesu i za koje imam dokaze i svjedoke. I to veoma, veoma brzo.
- U svim pričama o bankarima, veoma je puno verzija. Ima li ijedan čovjek koji traži intervenciju – vezu u banci, kod doktora, u općini, s ciljem da interveniše protiv sebe. Da mu kredit koji mu treba danas, bude realizovan za tri mjeseca, da mu doktor zakaže termin kada ozdravi ili umre, da mu općinska komisija za među ili razmjeravanje kuće, koju priželjkuje danas, dođe po redu i protokolu za dva mjeseca? I kada nam intervencija upali i dobijemo željeno, tog momenta svi su divni, dobri, korektni i ono, što eventualno, pošaljemo u vidu čokolade, kolača, doručka…zovemo hedijom i nikako drugačije. A ako nam intervencija ne upali, onda su redom svi lopovi korumpirani, nesposobni plaćenici…koji samo mito primaju itd., i tako bliže. U svom slučaju izjavljujem sljedeće: niko mi niti je tražio, niti dobivao od mene financijsku nadoknadu – mito, niti od ljudi koji se za mene vezuju. Koliko god to nekome bila bajka, vrijeme će reći je li to tako. Banke djeluju po veoma sličnom, nepisanom prinicpu. U svakom mjestu imaju interesno zanimljivu grupu ljudi – mogućih klijenata, na koje, iz raznih razloga sigurnosne prirode, gledaju naklono i razvlače bankarske procedure na donju granicu, s ciljem plasiranja kredita i ostvarivanja onoga zbog čega i postoje – prodavanja para. Uvjeren sam da je najveći procent kreditnih predmeta kod svih njih sa prilagođenim podacima, posebno kad se tiče privatnog, ali i društvenog sektora, koji se najčešće, odnose na iznos primanja, evidentirane postojeće kreditne obustave i ostalo. Kome bi to, za prikazani minimalac na formularima, odobrili kredit, posebno veće sume od jednocifrenog broja hiljada. I sve je dobro dok se otplaćuje kako treba. A ako se zakuha iz bilo kojeg razloga, izvuku se iz sehare ugovori, potegnu propisi i zakoni i svi su kriminalci koji su prestali vraćati. Jedino su ojađene banke u pravu. U pravu su i kada su odobravale kredite ili prihvatali kao žirante ljude koji se već zaduženi desetinama pa i stotinama hiljada maraka. Istina, najčešće, ima dvije strane. Zavisno ko je priča i za šta mu treba.
- U protekle blizu tri godine, bez ikakvog redovnog izvora prihoda ili ušteđevine, uspio sam uplatiti u raznim bankama i vratiti ljudima kojima je obustavljeno radi mene, značajan iznos novca. Kako i od čega, to ja najbolje znam. Za sve to imam bankovne uplatnice i ljude imenom, prezimenom i iznosom, koji mogu potvrditi ove navode. Familija i pojedini prijatelji su mi lani, nakon smrti rahmetli majke, koja me izdržavala do tada od penzije, uz Ramazani-šerif donosili zekat s ciljem da pomognu osnovnu egzistenciju. Neovisno od navedenog, protekle sedmice, zahvaljujući direktnoj pomoći ljudi koji me znaju, a ne slušaju besposlice o meni, uspio sam zatvoriti 7 (sedam) kredita u Raiffeisen bank BH, te tako, makar na jednom mjestu, poštedjeti daljih neugodnosti 7 nosilaca i 24 žiranta. I niko od njih nije niti član moje porodice, niti familije, niti je gdje zatvoreno nešto na moje ime. A svi su sudionici ovih problema i nose teret istih kao i mnogi. I moji najbliži članovi porodice, kao i familije su i nosioci i žiranti. I nigdje, ni na jednom mjestu, nije među zatvorenim obavezama, eksponiran pečat firme koju sam vodio. I za sve ovo postoje činjenice i već su upoznati oni koji su obuhvaćeni ovim zatvaranjima. Nadam se da neće ovo ražalostiti one koji se hrane tuđom nevoljom. Ako i hoće, baš mi ih je žao. Moguće je da u skorom periodu uspijem riješiti još određeni broj kreditnih predmeta, a s prvenstvenim ciljem da sa ljudi skidam teret u bilo kojoj mjeri. I dosadašnje i planirane aktivnosti nisu u vezi sa, eventualnim, pozitivnim rješenjem statusa rudnika u Konjicu, koje svi priželjkujemo i neovisne su od toga.
Sve gore navedeno ima za cilj informisati one koji to žele, a i one koji će u navedenom pronaći mrvicu nade za konkretno umanjivanje njihovih problema. Nikakve veze nema sa pravnim statusom i aktivnostima vezanim za ovo. O meni su čitav život mnogi znali bolje nego ja sam o sebi. I kada su me godinama uvjeravali da imam milione maraka od šverca oružjem i kada su znali sve šta ja nisam. Plaho bi koristilo ovoj situaciji kada bi mi još rekli, da i ja znam, gdje ostavih te milione, pa da riješimo ljudske probleme s njima. Ili da mi pojasne što podizah tolike kredite, pored tolikih miliona. Bezbeli sam ih, po nekoj verziji i oročio, pa nisam htio remetiti dobit i jeftinije mi bilo zaduživati se bankovnim kamatama. Ahmed Tabak nikada nije učestvovao ni u kakvoj privatizaciji, niti bio član bilo kada i bilo gdje, upravnog, nadzornog ili bilo kakvog tijela ili udruženja koje naknade i dobit donosi. Politički sam stalno nekome nepodoban, jer mnogi ne vole u blizini sebe onoga ko nije odani i bezpogovorni poslušnik. Nemam ni vikendice, ni vile, ni bankovnog računa gdje sam strpao i ratne i ostale milione. Čitav život sam proveo i sada živim u rahmetli babinoj i majkinoj kući. Godine 2008. sam počeo praviti kuću, na selu, jok u šeher Sarajevu ili negdje, i nisam je počeo od „prevarenih“ ljudi. Moje lično zaduženje po kreditima i kreditnim karticama tog momenta je bilo preko 160.000 KM glavnice, pa valjda bi i to nešto moglo kazati. I davne 1989. godine, puno prije ratno-profiterskih miliona, vozio sam nova golfa iz tadašnjeg TAS-a, a mnogi od današnjih tajkuna su popravljali u blatu kamione, što ni po čemu ne vidim sramotom. I sve zloupotrebe kojima sam vezan i koje su se desile, a jesu, nisu ni u snu, ni u obimu, ni u formi ni slične „dobro obaviještenim“ haberdžijama. Da hoće, bogdo, svako ispred svojih vrata najprije pomesti. I za sve što zaista jesam zgriješio, tu sam, da se suočim sa sudom i pravde i naroda. Bog djela prosuđuje prema namjerama i planu, a ljudi na dunjaluku prema činjenicama i posljedicama. I to je tako. I da hoće za svakoga biti tako. Mnogi su sa Ejubom Mušinbegovićem proveli vremena i vremena više nego ja. I hajrovali i proteferičili. I najveći, ubjedljivo najveći broj njih ga zaboravio preko noći, izmakao se u stranu i gleda svoja posla. Ja nisam. I neću to uraditi, bez obzira kome se to sviđalo ili ne. Provjerena je formula da su i oni koji su se ispalili u džehenemu 92. godine bolji, pozitivniji, bezgrješniji i uvaženiji od onih koji su ostali i potrošili se na razne načine za ideale i slobodu svih. Ovi drugi su griješni, jer su išta radili. Ovi prvi su bezgriješni sveci, jer su se ispalili i nisu mogli grešku napraviti. Na nebrojeno mjesta sam se obratio tokom ovog vremena, tražeći i moleći raznovrsnu pomoć, ne za sebe ili Mušinbegovića, nego radi pokušaja rješavanja problema u kojima se veliki broj ljudi nalazi. Odnosom prema meni i mojim molbama, valjda su poručili šta misle i o ostalim ljudima uključenim u ovaj nesvakidašnji dever. Kada bi moje robijanje ikome išta konkretno riješilo, bankama novac vratilo i ljude rasteretilo briga i nevolja, molio bih da me doživotno ostave. I još uvijek nije kasno pomoći da se koliko-toliko umanji zlo naroda u kome se nalazi. Načina je puno, ali iskrenih i voljnih djelima reagovati malo. Svima koji zbog povjerenja u mene deveraju na bilo koji način, najiskrenije se izvinjavam. Svima koji su mi pomogli da shvatim stvarni smisao života i naučim lekciju šta su ljudi u nevolji, kažem da neću zaboraviti.
Biti fukara u džepu ne znači biti fukara i u dostojanstvu, čojstvu i karakteru. I u tome me ničije priče neće pokolebati. A neka svako radi svoj posao, pa ćemo vidjeti gdje je ko.