Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Brojke i slova

Danas je dan kada se na Filipinima rodila djevojčica po imenu Danice May Camacho. Još jedna u masi od 80 miliona Filipinaca. Da ona nije samo jedna u masi Filipinaca i uopšte zemljana, potrudili su se gospoda iz UN-a i poklonli sujoj titulu 7 milijardite stanovnice ove naše planete po imenu Zemlja. UN-ovci su brojali i baš kada se rodila mala Danice, neko je rekao: «stala». Izvučen je dobitni broj. Njeni roditelji su valjda presretni, jer su ispali jako pametni i sposobni i rodili 7 milijardito dijete, a to nije jednostavno. Ovi stručnjaci za statistiku iz UN-a, broje već proteklih 12 godina i precizno prate svako dijete koje se rodi. Svake sekunde oni isprate približno 265 beba, pregledaju ih, izvagaju i pomno zabilježe.

Ne može se desiti da se prije Danice desila neka beba koja je 7 milijardita a da je oni nisu registrovali.

Tako su prije 12 godina došli u Sarajevo i odlučili da će se 6 milijarditi stanovnik planete zemlje, roditi baš u Sarajevu. Željeli su oni da to bude Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj su mnogi poginuli pa tako i djeca. 3.327 je broj djece poginule  u ratu u Bosni i Hercegovini od toga večina te djece poginula je u Sarajevu. Valjda su se tom logikom ovi iz UN-a i vodili. Treba mlo popravii taj prosijek. Ako im damo 6 milijarditog to će važiti, pa hajde da kažemo kao 3000 poginulih, a  za onih 327 ćemo nešto smisliti. To je logika ljudi koji se bave matematikom i statistikom.

Kofi Anan je tada došao u sarajevsko porodilište koje je bilo u uslovima sličnim onim iz rata, tako da je mogao osjetiti tu paralelu između djece poginule u ratu i ove rođene u miru. Došao je sa svojom delegacijom i objavio početak takmičenja. Prvo dijete koje se rodi nakon ponoći postat će 6 milijardito. Crni gospodin prosijede brade izrekao je ovo proročanstvo u stilu nekog afričkog šamana ili srednjovjekovnog proroka. Tako se i desilo, proročanstvo se ispunilo, žena koja je prva rodila poslije ponoći je zaista bila majka 6 milijarditog stanovnika. Čim se rodio svi su zastali, žene koje su rađale tada su prestale, djeca su iz njihovim maternica bila do pola napolju, nekima je samo glava virila, i oni su bili sretnici, jer su mogli vidjeti to čudo. Ona djeca koja su se rađala sa nogama naprijed su ostala zauvijek zakinuta za taj momenat, kada se pored njih rađao veliki sin ujedinjenih naroda razjedninjene nam zemje. Dječak 6 milijarditi.

Kofi Anan je ušao u salu, uzeo dijete i podigao ga u zrak. Izgovorio neku molitvu koju su mogli razumjeti samo njegovi sljedbenici iz okoline Kumasia. Odgrizao mu je pupčanu vrpcu zubima i spustio ga majci u naručje. Par trenutaka je sve na svijetu stalo, niko se nije rađao niti je umirao. Zgrada UN-a u New Yorku je isijavala čudnu svjetlost koja je u stubu išla prema nebu. Sve je to trajalo samo nekoliko sekundi. Cijeli svijet je zastao. Radnici koji su otkopavali masovnu grobnicu u Srebrenici, Zinedin Zidan koji je stajao kao ukopan i nije mogao da izvede slobodan udarac, osamdesetogodišnja starica u Pekingu koja se probudila iz kome nakon 5 godina je otvorila oči i samo se osmjehnula. Nakon toga je umrlo, Zidan je izveo slobodan udarac i pogodio onaj nebranjeni dio mreže, radnici u Srebrenici su nastavili kopati. Svi su nastavili svojim putem, djeca koja su se rađala su sada nastavila svoj put ka izlazu iz maternice, plakala su i bila su tužna, a kako i ne bi kada su izgubili utrku života, izgubili su je za samo nekoliko stotinki. To je bio njihov prvi ali ne i posljednji poraz u životu. Baš kao i 6 milijarditom dječaku, koji je prvi puta u životu pobijedio a da nije uopšte uticao na to. Ali razlika između njegove pobjede i njihovih poraza skoro da i ne postoji.  Dječak je dobio ime Adnan. Uobičajeno i jako rasprostranjeno na našim prostorima, ali ovaj Adnan se ipak malo razlikuje. On je ime Adnan naslijedio od svog vrača iz Kumasia.

Nešto slično se desilo još 1987. na ovim našim «plodnim» prostorima. 1987. je u Zagrebu rođen Matej Gašpar. Dječak nevjerovatnih sposobnosti. Rođen je sa više očiju nego zuba, potpuno krvav i sa nekim crijevom koje mu je virilo iz stomaka. Neki su govorili da je nastao spajanjem dva potpuno različita spola. Majka mu je kažu bila žena a otac muškarac. Taj čudni i posebni zagrepčanin je živ i dan danas. Priča se da je star 24 godine i da mu je kosa čudnog oblika. Ima nevjerovatne 5 mijardovske kovrđe pomoću kojih komunicira sa okolinom.

Baš kao i njegov brat po statistici,  Adnan Mević i Visokog, i on ima velike privilegije obzirom da je jedan u milijardi drugih. O tim privilegijama ne smiju da govore niti smiju da ih pokazuju. Te svoje sposobnosti moraju da čuvaju daleko od javnosti i obićnih smrtnika koji se rađaju unutar ovih njihovih velikih brojeva.

Sve isto ovo čeka i malu Danice sa Filipina, već sada veliku nadu porodilišta u Manili. Njene sposobnosti disanja bez razmišljanja i sisanju majke pet puta dnevno, su ostavile bez daha svih 80 miliona Filipinaca pa čak i samog Ban Ki Muna koji ovo nije očekivao. Znao je Ban Ki da je posebna ali toliko, nije mogao ni zamisliti.

Šta će se desiti sa ovom djecom, i koliko će uspjeti iskontrolisati svoje sposobnosti za koje znaju samo oni i UN, još uvijek ne znamo, a i kako bi kad smo mi samo obićni zemljani.

Adnan Mević je nedavno htio da iskoristi jednu od svojih moći i da izliječi svog oca Jasmina, koji boluje od karcinoma. Ali nedugo nakon same pomisli na tako nešto, iz UN su mu javili da to ne radi, jer se može suočiti sa strašnim posljedicama po cijelo čovječanstvo. Na to je Adnan odgovorio da je njemu važniji njegov otac nego cijelo čovječanstvo zajedno sa UN-om i svim njegovim sekretarima, i pokušao da iskoristi svoju moć o kojoj mu je njegov kum Kofi Anan davno pričao. Međutim, ništa se nije desilo. Adnan je uzaludno prislanjao ruku na očevu znojno čelo i čekao reakciju. Otac je uspio nekako razvuči osmijeh na licu ali nije uspio zadržati suzu koja je sama protekla pored tog osmjeha i kanula mu na piđamu. Adnan je plačući otrčao do telefona i nazvao UN u New Yorku, tražio je Kofi Anana, ali nije ga bilo. Javio mu se Ban Ki Mun i rekao da njegove moći više ne važe, sada su ih dodijelili maloj Danice.

Adnan je spustio slušalicu i sjeo pored telefona. Gledao je ispred sebe i sjetno  razmišjao o  danima svoje «slave», o mnogim novinarima koji su mu ospjedali kuću svake godine, jer su morali popuniti svoje bijedne novine i internet portale. O raznim televizijskim ekpama koje su htjele snimiti reportažu o njemu. Pa čak se sjetio i jednog neiskusnog, ali dobronamjenog režisera iz njegovog grada, koji je snimao film o njemu i koji je pokušavao pomalo naivno da objasi njegovim roditeljima da je navjeća njihova sreća ta što imaju Adnana, ne 6 milijarditog nego ovog njihovog «obićnog» a samo za njih neobićnog dječaka. Sjetio se i Salmana Rušdija koji mu je poslao pismo u kojemu je sve objasnio, i u kojem mu je sve ovo predvidio. Adnan je tako sjedio i počeo plakati. Ne zbog sudbine svoga oca i svoje, nego zbog male Danice May Camacho iz Manile, koju sve ovo tek čeka.

Proudly powered by WordPress