Rođenje srpskog nacionalizma. Put srpskog poimanja svijeta kroz putove kulture. Mitologija na putu (ne)shvatanja srpskih zemalja i porobljenih Srba. Ne postoji kolektivna krivica, ali postoji kolektivna odgovornost za slijeđenje ovakvih ideja.
Da su Kosovo Polje, ali i srpski nacionalistički pokreti svima u svijetu postali zanimljivi, postalo je svima očigledno. Već duže vrijeme se pokušavaju zataškati, isto onako kako je to i učinjeno pod AVNOJ-evom amnestijom zločina četničkog ravnogorskog pokreta iz Drugog svjetskog rata, ali i silnih zločina za vrijeme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. Upravo se to se baš i danas pokušava učiniti. Naime, takve nacionalističke ideje duboko su zazrijele u kulturu, tako da su svi ti simboli (koji Bošnjake, Hrvate i ostale nacionalisti) podsjećaju na fašističke simbole, unutar srpskog naroda se herojski dočekuju. Sa istim simbolima, dogodilo se mnogo toga u historiji Bosne i Hercegovine (Srebrenica, Prijedor, Foča), ali i u Republici Hrvatskoj (Vukovar, Dubrovnik). Međutim, da bismo sve ovo mogli u potpunosti shvatiti i upoznati sa tim nacionalnim ekstremnim opredjeljenjem upustit ćemo se preko kulture. Primjeri oživljavanja ali i stvaranja mitova pune su historije. Ovakvi primjeri ne postoje prvi put u svijetu. Najbolji primjer za to nam je njemačka nacija, koja je su doživjela u 19. stoljeću oživljavanje jedne opasne nacionalne mitologije, koja je na početku svoga djelovanja podržala Wilhelmovo carstvo, a potom nacionalaocijalističku, i agresivnu ratnu ideologiju – koja se završila krahom i holokaustom nad Jevrejima. Nacionalni mitovi, strašno nadahnjuju umjetnost, a u doba konflikta pretvaraju se vojne potencijale, kako bi se propagandno ostvarile ideje. Sve se pretvara u neljudsko, zločinačko i krajnje netrpljivo. Na taj način uspostavlja se masovna histerija, a čovjek postaje životinja. Mit nosi prastara, arhajska iskustva, predstave i doživljaje. Pojave i misli koje mi danas prirodno tražimo u prostoru historijskog istraživanja, u mitu se očituju se aktivnostima velikana (bogova, vladara i heroja). On je u stvari „filozofija ili ideologija izražena akcijom“. To nas ujedno uči da značenje riječi nisu uvijek ista s obzirom na njihove semantičke signale, pa je prema tome sadržaj mita uvijek otvoren. Otvoren je za nove diskusije, koje će sa sobom nositi i nova značenja. Ovakva poimanja i iskorištvanja riječi, dovode riječi u poziciju da ima dvostruka značenja. U srpskim mitovima ta se dvostruka značenja mnogostruko i vrlo često ukazuju. Teško se suprostaviti dvostrukim značenjima u mitu – koja pored što mogu voditi do časnih hrabrosti, pomaganju i požrtvovnosti – oni istodobno otvoreno pozivaju i proglašuju, okrutnost…
Srpski trag u historiji za mitom
Svaki oblik kojim bi se pokušavao ostvariti mit, dovelo bi društvo u veliku opasnost. Naime, iako se ponekad ne smatra opasnim, nego čak i dopadljiv, u svakom slučaju ideolozi ga iskoriste za svoje osvajačke pohode. Tako su, kreatori mitova (u ovom slučaju srpski), postali su manje ili više ratnim potpaljivačima, ili pak idejnim tvorcima genocida. Međutim, mitske tradicije u više balkanskih naroda su bliske i na mnogim mjestima imaju identična značenja. U većinni ovakvih pjesama ističu se junaci., pa se uvijek traži njihova jednakost. Neki su mitovi središnjeg značenja za srpsko doživljavanje svijeta, mada se takvi primjeri mogu pronaći i među ostalim Južnim Slavenima: Bugarima, Hrvatima, Slovencima, pa i u prostorima Grčke, Albanije i Turske. To se osobito odnosi na mitove o vuku, hajduku, Marku Kraljeviću i Kosovu.
Srpski vođa kroz pespektivu vuka
Mit o vuku je raširen među mnogim narodima. Njegov motiv obožavanje je vođa.U to vrijeme je to ratnik. Slaveni, a djelimično i Germani, dali su vođi plemena moć da se pretvori u vuka. Stari mnogobožački mit o vuku ostavio je osobito duboke tragove u Srba. Dolaskom nove religije kršćanstva mit vuka isprepleo se s kultom Sv. Save, sina Stevana Nemanje, utemeljitelja srpske nacionalne crkve. Na Postoji vjerovanje da je Sv. Sava skupio vukove oko sebe 14. Januara na Kosovo Polju i podijelio im plijen za sljedeću godinu. To unaprijeđuje kršćanskog junaka u vučijeg pastira, možda je postalo od molbi upućenih Sv. Savi da ih zaštiti od vukova. Ali, sve više i više razvijalo se pojednačivanje pastira i njegova stada sa starim srpskim bogom – životinjom.Postupno je izrastalo shvatanje o protjeranom i oduzetom vuku. Tako se taj stari srpski mir oštro odvojio od one tradicionalne priče o životinji koja potječe iz antičkog doba, a koje smatra vuka opasnom, divljom, krvoločnom životinjom. Plautusova izreka „Čovjek je čovjeku vuk“, ne treba se uzimati jednostrano ili samo kao puka tvrdnja. To je upozorenje čovjeku da se ne ponaša kao vuk. Sve priče o vukovima, ilustriraju vučju grabežljivost, zločinstvo, brutalnost, krvoločnost. Čak i kad nam izgleda kao miran, treba ga sa oprezom gledati. Pokušaj da se pobjedi vuk, da se pripitomi u svakom njegovom obliku (izvana i u unutrašnjosti) pripadalo je svakom narodu kao prvenstveno civilizacijska dužnost. Ovakav interes za vukom i obožavanjem vuka objasnio je i Mirsad Sinanović u svojoj knjizi „Žrtvovanje vuku“. Naime, Srbi su u vrijeme rata, pa i prije rata u području Foče davali veliki značaj vuku kao posebnoj životinji. Mnogo je toga što se žrtvovalo u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj za vuka.
Uzdizanje vuka u njegovo pravo značenje
Srpski pjesnik Vasko Popa, uzeo je građu hvalospjeva iz vučijeg mita. Zove se „Vučija so“. Upravo u ovom djelu prikazane su unutarnje tajne srpske duše. Ranjeni, oduzeti vuk, progonjen i ranjen, leži u svojoj jazbini.Ovakva shrvana životinja predstavlja Srbiju, kojoj su oduzeti nacionalni ponos i snaga pod Titom vlašću. Lirski subjekt nam govori o vuku. On ga hvali, moli, pruža mu usluge, neka se odmara, sve dok ponovno ne dođe vrijeme lovu. Ovdje ja jasno i u prenesnom značenju predstavljeno ponašenje Srbije u budućnosti. JA – koji se pojavljuje donosi darove božijem vuku koji će mu osigurati preživljavanje. JA – moli za znak, ugriz za lijevu ruku, da ga vuci i njegovi prijatelji mogu prepoznati, njega, pjesnika, i u pravo ga vrijeme učiniti njihovim pastirom.Pjesma je u pravom smislu priprema za ponovno narastanje željeznih zuba oduzetu vuku, vremenu u kojem će se preci dignuti iz grobova i da će se njegovo, pjesnikovo pleme, Srbi, iznovice probuditi za pjesme i vatrene govore „sa visokim urlanjem iz neba“. Poruka tih, nesporno poetskih lijepim ostvarenjima, pokazuje vučju porodicu kao patetičnu žrtvu, a kojoj je u međuvremenu obećan slavan povratak nakon isteka dugog vremena poniženja i proganjanja. Svi vukovi, koji na temelju mita defiliraju u rečenu pisanju, u osnovi su opasne, divlje, grabljive, krvoločne životinje što ostavljaju krvave tragove svojih žrtava – mada se to nigdje ne pokazuje otvoreno. Brisanjem odnosa ubojice i žrtve ili obrnuto, vučiji je mit u kod srpskog pjesnika Pope vrlo uspješan u svom cilju. On ima dvostruko značenje koje je opasno i doslovno progovara i usuglašava se s onim odgovarajućim srpskim propagandnim govorom politike i genocida nad drugim narodima.
Vukovi će doći, vukovi će doći
Ima tu još pjesnika. „Zimski mraz“ Rajko Petrov Nogo opisuje čopor vukova kojima on priprema i ostavlja hranu. „Vukovi će doći, vukovi će doći…“. Gojko Đogo, nastavlja priču Nogoa u „Vučijim pričama“, a poenta je jasno izgovorena u konfuziji Dobra i Zla. Po toj priči, Čovjek, često vidi samo jednu boju, misli jednu misao, sad crnu – sad bijelu. Uvijek se svodi na jednu osnovu. Vučiji urlik u šumi treba biti zajednički jezik svijeta, iz toga se zaključuje značenje onog JA. Započelo se s poezijom, da bi se u međuvremenu, kao što se zna, raširio klanjem u stvarnosti u kojoj još uvijek bjesni i gdje mu se još ne vidi kraj.
Međutim, mitovi o hajduku vode nas u prostore označene dvosmislenošću i izmješanošću vrijednosnih kategorija. Na turskom hayduk jednostavno znači: razbojnik, „drumski razbojnik“. Kod Srba je ta riječ dobila poštovanje. Korišten je za one koji su se borili protiv osmanske državne vlasti. Hajduk je u srpskim i crnogorskim shvatanjima borac za slobodu, žrtvuje svoju ruku protiv Turaka, vladara Balkana nekoliko stoljeća. U hajduk – mitu je odmah na početku uspostavljena ona fatalna veza između nacionalnog herojstva i primitivnog razbojništva i pljačkanja. Hajdučkim životu pripada – kao u temeljnom srpsko – crnogorskom shvatanju herojstva – čojstvo, tj. obožavanje agresivnih muških vrijednosti i pod kojim se razumjeva zakletvom bratstvo među muškarcima. To ritualno muško jedinstvo za život i smrt nije samo prisegnuto u Srpskoj pravoslavnoj crkvi s popom i ostalim što uz crkvu ide, nego je zapečaćeno svetom zakletvom, kojom muškarci „umoče svoje noževe u posudu u kojoj su izmješane kapi njihove krvi“. Dokaz prijateljstva je potvrđen u trenutku opasnosti i progona, a to su one prilike razbojništva, pljački, bjegstva, i uopšte kada valja izbjeći dugu ruku zakona.
Strašnim vijestima koje su stizale s bosanskih mjesta masakra tokom agresije, ali i danas otvaranjem masovnih grobnica, su svjedočenja mrcvarenja tijela: otkinute glava, udovi, nosevi, uši i genetalije. Krvožedna bjesnoća što izbija nije ništa drugo nego uništavanje onog zadnjeg ostatka ljudskosti u zločincu koji podvrgava troturi mrtvih tjelesa.
O takvim tipovima heroja i herojskih poduhvata, ljudi su pjevali u svojim pjesmama. I te su hajdučke priče danas sabrane i iznova objavljene.
Hajdukluk i kod Marka Kraljevića
Onaj treći krug mitova koji okupira i obrazovanog i neobrazovanog u Srbiji, ali i izvan nje, u ovo vrijeme je mit o Marku Kraljeviću. On je historijska ličnosti, rođena 1335.godine, kao srpski (hrišćanski) princ. Bio je i on nakon srpskog pada pod tursko ropstvo na Kosovu Polju 1389. . On je bio vazal velikom sultanu. Mali feudalac, postao je u narodnoj predaji superheroj nepobjedive snage. Snaga mu je poput Superman, a negdje se govori da je živio i 300 godina! Njemu je posvećen romantičarski junački spjev, rad koji je isprovocirao braću Grimm da se živo zainteresuju za njega. „Prije svega, srpski Marko se ne drži nikakva zakona niti opomene. On je strahovito napuhan muškom snagom. Buzdovan ne izlazi iz njegove ruke. Drugom rukom zamahuje sabljom.“ Goethe je bio vrlo okupiran tim srpskim hvalospjevima, koji su kao jedini osjećaj, imali isključivo tu neljudsku perspektivu. Marko je takodjer dvosmislen lik. Njegova djela su samo krvožedno divljaštvo, kojim on, svjestan svoje strahovite tjelesne snage, dodaje omaložavanje i podsmjeh. Majka moli Marka da jedanput zaore plugom i posije pšenicu, te da je prehrani na pošten način. Marko je otišao i zaorao, ali ne na polja, nego na sultanske puteve. Kad su janjičari trebali proći kolima natovarenim zlatom i pokušavali ga omesti u kvarenju puta – on ih je ubio i vratio se kući s tri vreće pune zlata.
Ovakav čin je u pravom smislu pokazao nemoć srpske vojske pred samim sultanom. Međutim, to ne mijenja ništa samim tim što mitsko značenje riječi skriva neljudski potencijal u sebi, koji ga odjednom može aktualizirati kao što se vidi iz recentnih događaja i neposrednog iskustva.
Kosovo – početak historijske osvete
Srpska pravoslavna crkva je krajem 19. vijeka, uzela za svoj praznik 28. juni, dan Svetog Vida, koji vremenom postaje jedan od glavnih elemenata srpske nacionalne mitologije. Za taj mit vezivana je ideja “osvete Kosova” i uglavnom je doživljavan kao simbol krvave bespoštedne osvete, uključujući i čitavu nacionalnu strategiju koja se oslonila na tako kreiranu mitologiju. Kosovski mit, najposlije, stari je srpski nacionalni mit. Od prvorazrednog je političkog značenja za srpski narod – baš danas. U središtu je bitka na Kosovu polju što se odigrala 15. juna 1389. godine. Na bojištu su stajali turski sultan Murat i srpski princ Lazar sa jedan prema drugom, sa svojim vojskama. Turci su pobijedili zahvaljujući tehničkoj i vojnoj premoći. Time je bila zapečaćena srpska feudalna sudbina. Murat je bio ubijen od srpskog viteza. Lazar je pao u turski zatvor i bio ubijen od Lazarova nasljednika kao sultana.
Usprkos je neosporno najbitniji aspekt uspostavljanja paralelizma Lazarove smrti s Kristovim žrtvovanjem. Motiv koji se prisutan je – srpska smrt pripada nebeskom planu. Ona označava produžavanje vjerovanja u narodu, u kršćanskom mitu, da se može očekivati ponovno rođenje. Mnogi današnji (mali i veliki) nacionalni ideolozi podvlače u svojim kvazihistorijskim esejima, u svojim pjevanjima i svojim prepjevavanjima. Mit o Kosovu čini glavnu državnopolitičku liniju koju prati srpski narod na svom historijskom putovanju – u najbližu budućnost. On je bogat mit, ali se gradio kroz dugu historiju. Opasnost koju skriva, u činjenici je da se može upotrijebiti i da se upotrebljava kao djelotvoran ideološki instrument za fašistički revanš i politiku ekspanzionizma. 28. juna 1989. godine okupilo se više od milijun Srba u glavni kosovski grad Prištinu, da bi proslavili 600. godišnjicu kosovske bitke. Svečanost se održavala u provinciji gdje je 90% stanovništva naseljenog Albanci. Kao rijetko koji historijski događaj Kosovska bitka je privlači ogromno interesovanje historičara, teologa, crkvenih istoričara, književnika, umjetnika. Ovo Kosovsko predanje, ponajviše se sačuvalo posredstvom vjerske tradicije stoljećima taloženog epskog nasljeđa koji su ga u narodnoj svijesti učinili centralnim događajem čitave srpske istorije. Postavlja se logično pitanje, na osnovu kojih istorijskih podataka je ovaj događaj stekao takav oreol, značaj, težinu. Datum bitke je nesporan, dan Svetog Vida 28. jun 1389, ključni akteri sukobljenih strana i pozornica bitke, takođe su poznati. Postoji, međutim, mnogo više nerazjašnjenih momenata na koje historijska nauka nije dala odgovor, ali jeste mit. Uprkos trudu mnogobrojnih istraživača, ni danas se ne zna broj hrišćanske i turske vojske, vrijeme pogibije oba vladara. Broj poginulih na objema stranama, pa čak ni sam ishod bitke. Na Kosovu je po opštem, ali neopravdanom uvjerenju “propala srpska država tu je pokopana njena samostalnost, tu je počelo robovanje Turcima”. Nastojeći da očuva identitet svog naroda, srpska crkva je u periodu turske vladavine započela s maksimalnim glorifikovanjem srpske srednjovjekovne države i njene vlastele. Mitizacija je najupečatljivija pojava tog procesa. Knez Lazar prikazuje se kao svetac. Miloš Obilić, koji je ubio cara Murata, uzima se kao personifikacija junaštva i osvetništva. Tom cilju podređen je i jedan sinkretizam načinjen, između pravoslavlja i narodnih legendi i mitova. Zapravo, iz prethrišćanskih vjerovanja preuzet je Sveti Vid, preobraženo božanstvo svjetlosti. Vremenom je Vidovdan postao jedan od glavnih elemenata nacionalne mitologije. Srž tog poimanja ogleda se u tome da se za Vidovdan vezuje ideja osvete Kosova, a ne samo sjećanje na njega. Vidovdan se uglavnom doživljavao kao simbol krvave bespošte-dne osvete nad svim što je tursko i muslimansko uopšte. Vodeća uloga u toj reinkarnaciji nemanjićke slave, veličine i žestine pripada srpskoj kulturnoj eliti, ali značajan udio u tome ima i crkva koja te mitove zdušno baštini i daje im svoju interpretaciju i smisao. Jednom riječju, srpski nacionalni romantizam 19.stoljeća bio je opsjednut mitskom prošlošću etnosa. Ni poslije balkanskih ratova, kada je Kosovo ušlo u sastav srpske države, kosovski mit nije bio potrošen. Naprotiv, on je i dalje dobijao na aktuelnosti, sjaju i važnosti koji mu je pridavan od strane dinastije. Tako mu je sve do kraja pridovana važnost, pa i danas kada je Kosovo republika postala. Srpska strana to ni danas nije zaboravila. Upravo zbog ovoga se dogodila i Srebrenica, za koju je i sam Ratko Mladić najavio kao osvetu u borbi protiv Turaka. Međutim, iako je politika oko Kosova uvijek aktuelno većina recipijenata ni danas nije dovoljno upoznata sa činjenicom o kosovskim mitovima, zbog čega je Balkan već stoljećima haraju ratovima. Na kraju svega ovoga: Možda ne postoji kolektivna krivica svih Srba za zločine počinjene u ime Velike Srbije ili pak mitologije, ali sigurno postoji kolektivna odgovornost za prihvatanje i slijeđenje ovakvih ideja unutar balkanskih zemalja.
PRVA EGIDA: Srbi su kao i većina naroda u svijetu uzeli vuka kao svoga vođu. On predstavlja pravog vođu koji je nepredvidiv, a ujedno nikada dovoljno dresirana životinja. On je krvoločan i nemilosrdan prema svojoj žrtvi. Dolaskom kršćanstva na balkanske prostore, vuka su zamijenila sa sv.Savom. Naime, Srbi su u vrijeme rata, pa i prije rata u području Foče davali veliki značaj vuku kao posebnoj životinji.
DRUGA EGIDA: Ideja o jedinstvenoj Velikoj Srbiji poticala je još od davnina. U posljednjem stoljeću posebno se izrazila želja za osvetom Kosova, kako bi se srpska strana konačno obračunača za Turcima ili pak sa poturčenim Slavenima.