1991. godine je snimio poznatu fotografiju na kojoj srpski zločinac Arkan drži tigrića. Pokušaj neutralnog balansiranja među zaraćenim stranama mu je propao kada je u Bijeljini snimio fotografiju srpskog vojnika koji nogom udara netom ubijenu Bošnjakinju. Bosna bila primjer koliko loše stvari mogu poći krivim putem kad na svim stranama imate vođe koje koriste strah i nacionalizam kao motivaciju za borbu.
ISTANBUL: Zanimljivo je kako se nekih događaja sjećamo upravo po fotografijama koje imamo. Autor poznatih fotografija ubijanja Bošnjaka i Hrvata, ali i poznanstva sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, bio je Ron Haviv, Amerikanac, rođen 1965. On je prije 1991. godine područje Jugoslavije znao samo kao “mjesto gdje su se nekad održale Olimpijske igre”. Ron Haviv je danas nagrađivani profesionalni fotograf čiji se radovi objavljuju u najčitanijim svjetskim novinama. Svjetsku je “slavu” stekao upravo radeći na područjima bivše Jugoslavije u vremenu od 1991. do 2001. godine. U svom portfoliu ima fotografije iz Zaljevskog rata, srpskih logora, Vukovara, Sarajeva, Srebrenice, Kosova, Makedonije, a nakon toga Afganistana, Darfura, Haitija, Meksika, Šri Lanke ali i mnogih drugih područja.
U junu 1991. je kao mladi fotoreporter stigao u Sloveniju baš u vrijeme kratkotrajnih slovenskih borbi. Znao je da će se desiti nešto “vrijedno” snimanja. Desetak godina kasnije dobro zaključuje o toj situaciji na našim prostorima kada kaže da se tu radilo o ratu prijatelja i susjeda koje su zaludili razni pohlepni političari. Shvatio je da Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina žele nezavisnost, dok ih Srbija uz pomoć Jugoslavenske „narodne“ armije želi spriječiti u tome. U Hrvatskoj se divio seljacima koji su u dućanima kupili maskirne odore i sa lovačkim puškama krenuli na oružje i tenkove. Srbi su mu dopustili snimanje svega po “oslobođenom Vukovaru”, svega osim snimanja egzekucija.
1991. godine je snimio i poznatu fotografiju na kojoj srpski zločinac Arkan drži tigrića. Pokušaj neutralnog balansiranja među zaraćenim stranama mu je propao kada je u Bijeljini snimio fotografiju srpskog vojnika koji nogom udara netom ubijenu Bošnjakinju. 1992. godine fotografirao je za svijet nevjerojatne scene iz srpskih logora u Bosni.
Izbor svojih najznačajnijih fotografija sa ratnog Balkana Haviv je 2000. godine objavio u knjizi “Blood And Honey: A Balkan War Journal“. Prije nekoliko godina sa tim fotografijama radio je turneju po Srbiji i zabranili su ih u Užicu, Čačku i Kragujevcu jer su radovi osporeni kao “provokacije, falsifikati i bezočna propaganda”.
Ron Haviv se ipak odlučio sastati sa nama i odgovoriti na neka pitanja koje se vežu za Bosnu i Hercegovinu, te njegovo doživljavanje situacije na prostorima bivše Jugoslavije.
Ostali ste misterija među stranim novinarima u Bosni i Hercegovini. Nekako, slike su Vam uvijek bile prepoznatljive, a mnogi nikada nisu otkrili, ko je taj fotograf koji je to slikao? Zašto je to tako? Šta se desilo, da ste se povukli od Bosne, a ostavili neprocjenjivo blago fotografija o ubijanjima na civilima naše zemlje?
R.HAVIV: Nisam se povukao iz Bosne, bio sam u Bosni na dan kada je proglašen završetak rata i u Sarajevu kada je grad ponovo ujedinjen. Fotografije su postavljene u Zemaljskom muzeju u Sarajevu te se i danas nalaze na stalnoj postavci u Sarajevu.
Kako se prisjećate tih ratnih godina u Bosni i Hercegovini?
R.HAVIV: Brutalno i bez milosti za one koji su tu živjeli.
Zašto ste došli baš u Bosnu?
R.HAVIV: Počeo sam s proglašenjem neovisnosti Slovenije, pa hrvatskog rata, da bi potom pratio rat u Bosni, a zatim na Kosovu i Makedoniji. Na kraju, stajao sam ispred kuće Slobodana Miloševića kada je uhapšen i odveden u Haag.
Kao fotograf došli ste do šokantnih fotografija, koje ste plasirali u svijet koji je bio slabo obaviješten? Da li se šta mijenjalo kada ste objavljivali fotografije o ubijanju civila u Bosni i Hercegovini?
R.HAVIV: Apsolutno ništa se nije promijenilo ni po kojim mjerilima kada su slike objavljene. Slike su bile fotografski dokazi onoga što je kasnije postalo poznato kao etničko čišćenje, i u suštini, bile su ignorisane.
Kako ste uopće uspijevali doći do tih fotografija? Kako ste se uopće uspijevali kretati kroz Bijeljini, kada većina BiH nije znala da je Bijeljina uopće pala pod srpsku okupaciju?
R.HAVIV: Došao sam u Bijeljinu u periodu kada su se mještani međusobno sukobljavali. Trećeg ili četvrtog dana, Arkan je stigao.
Kad i kako ste se prvi puta susreli s Željkom Ražnatovićem Arkanom?
R.HAVIV: Arkana sam prvi put susreo 1991. u Erdutu, tokom rata u Hrvatskoj. Tu i tamo bismo se susreli i tada sam ga fotografirao s njegovim vojnicima dok on drži malog tigra u ruci. Arkan je bio vrlo ponosan čovjek. Smatrao je da može kontrolirati medije. Zapamtio sam ga kao inteligentnu osobu koja je govorila nekoliko jezika. Bio je vrlo šarmantan i vrlo otvoren za medije. No ja sam znao da je on zao, jedan od gospodara rata sa snažnom paravojnom organizacijom iza sebe. Silno je želio da fotografi snime njega, njegovu vojsku i njihova djela.
Da li Ste imali problema prilikom fotografisanja Arkanovaca u Bijeljini, ili pak logora Trnopolje kod Prijedora?
R.HAVIV: Arkan je uzeo neke negative nakon što sam fotografirao zlostavljanje zatvorenika. Pored toga on i njegovi ljudi su me dobro tretirali kad sam bio s njima. Bio sam doveden u logor od strane srpskih vojnika i imao sam njihovo dopuštenje da radim.
Je li vam to poznanstvo s njim pomoglo pri dolasku u Bijeljinu?
R.HAVIV: Sljedeći put susreo sam ga u Bijeljini gdje sam dva dana snimao ratna zbivanja, kad je došao sa svojom vojskom autobusom iz Beograda. Sjetio me se iz Erduta i kad sam ga pitao mogu li biti uz njegovu vojsku i pratiti događaje, on mi je to odobrio. Mrtav-hladan rekao mi je: “Nema problema.” Pridružio me grupi od 15 do 20 svojih vojnika koja je odlazila od kuće do kuće sve dok nisu došli u središte grada. Tada je nastala poznata slika gdje njegov vojnik udara nogom tijelo mrtve Bošnjakinje i nakon toga Arkana više nikada nisam ni vidio ni čuo. Od drugih novinara čuo sam da sam se našao na njegovoj listi za odstrjel jer sam lažac. Govorio je da živi za dan kad će se napiti moje krvi. Arkan me je proglasio lašcem jer je u jednom televizijskom intervjuu tvrdio da su vojnici muslimani dok su na zemlji srpski leševi.
Kako je bilo živjeti pod Arkanovom prijetnjom smrću?
R.HAVIV: Zbog te njegove prijetnje u ratu u Bosni nisam mogao previše putovati na srpsku stranu, tako da sam većinu vremena provodio na bosanskoj i hrvatskoj strani. Povremeno sam ipak, kad sam znao da sam siguran, prelazio na srpsku stranu u Bosni. No i bez te Arkanove prijetnje nisam se ugodno osjećao jer su bosanski Srbi toliko mrzili sve novinare da je bilo nemoguće raditi. Maksimalno sam izbjegavao Arkana, ali na kraju sam ušao u Srbiju zbog rata na Kosovu. Nekoliko puta prije toga umalo sam se susreo s Arkanom, ali su me prijatelji upozoravali da pobjegnem iz nekog grada ili hotela.
Kako ste se osjećali kada ste doznali da je Arkan ubijen?
R.HAVIV: Kada je Arkan ubijen, moje su emocije bile pomiješane. Svi koju su zbog njega patili bili su sretni, ali bilo mi je žao što nije bio doveden pred lice pravde kako bi ljudi i službeno doznali za njegova zlodjela.
Ponekada se narodima u Bosnu i Hercegovini čini da ste upravo Vi taj u koga su srpske snage imale povjerenja da slikate njihove osvajačke pohode. Ponekad se čini, da ste Vi bili na strani agresora? Kako to tumačite?
R.HAVIV: Ljudi osjećaju da, ako mi je dopušteno da fotografišem slike koje sam tada radio, da sam ja sam ja po automatizmu morao simpatizirati Srbe. To mi je malo neobično, imajući na umu sadržaj tih fotografija. Uvijek sam nastojao prikazati ono što se dešava na svim stranama. Srbi nisu samo počinili ratne zločine, iako su neki od najgorih njihova odgovornost. Fotografiranje rata je veoma fluidno (podložno promjenama) i tokom 10 godina koje sam proveo u bivšoj Jugoslaviji bio sam u prilici provesti vrijeme s različitim stranama i dokumentovati ono što su činile.
Koja je bila poruka svijetu sa tim fotografijama?
R.HAVIV: Kao prvo, da svijet mora znati što se događalo u srcu Evrope. No, najvažnija je ta, da civili su ti koji trpe najveći teret brutalnosti, u svim sukobima. U ratovima na koje utiče vanjska politika spoljnih vlada, nama kao građanima tih zemalja važno je razumjeti ono što se radi u naše ime.
Narodi Bosne i Hercegovine su dosta obaviješteni o Vašim fotografijama. Još uvijek su te fotografije aktuelne, ali nas interesuje koliko su one zaista imale uticaja na Sjedinjene Američke Države i zemlje Zapada kako bi zaustavile rat u Bosni i Hercegovini?
R.HAVIV: Mislim da je na kraju ne samo moj rad, već i sve ostalo što se činilo, bilo više nego što Zapad može podnijeti i što je na kraju dovelo do bombardiranja i ukidanja embarga na oružje. Kada su nekoliko godina kasnije iste slike počele stizati sa Kosova, svjetski lideri su rekli da to ne mogu dopustiti ponovo i intervencija je bila puno brža.
Šta je Bosna u to vrijeme za Vas značila?
R.HAVIV: Bosna bila primjer koliko loše stvari mogu poći krivim putem kad na svim stranama imate vođe koje koriste strah i nacionalizam kao motivaciju za borbu. Ono što je važno u Bosni, na makro razini je, da ono što se desilo u Bosni, može se desiti bilo gdje i da svi trebamo naučiti lekcije iz toga.
Koje biste fotografije izdvojili kao najvažnije fotografije iz Bosne i Hercegovine?
R.HAVIV: Što se tiče mog rada, rekao bih da su slike iz Bijeljine najvažnije. Prvenstveno zbog toga što se ono isto što smo vidjeli na slikama, desilo ponovno tokom rata i to bezbroj puta, daleko od objektiva kamere.
Fotografije egzekucije Huseina Krše od strane Gorana Jelisića u Brčkom su bile ključni dokazi protiv Gorana Jelisića „Srpskog Adolfa“ pred Haškim tribunalom. Možete li malo pojasniti priču oko fotografije?
R.HAVIV: Ne bih želio o tome govoriti.
Stvaranjem Haškog tribunala i njegovim presudama većina žrtava nije zadovoljna. Međutim interesuje nas, da li Vi smatrate da li se haškim presudama postigla pravda u Bosni i Hercegovini?
R.HAVIV: Mislim da na to pitanje samo bošnjački narod može odgovoriti.
Jeste li ikada više poslije rata dolazili u Bosnu i Hercegovinu?
R.HAVIV: Dolazio sam nekoliko puta, i nadam se da će mi se uskoro opet pružiti prilika.
Da se rat ponovi, da li biste to ponovo učinili, došli i fotografirali?
R.HAVIV: Ja bih bio izuzetno tužan i razočaran ako bi se i bar malo približili onome što se dešavalo 1990-ih, ali ako se to ikada dogodi, najvjerojatnije ću ponovno biti uključeni u to na neki način.
Kako se danas sjećate Bosne i Hercegovine? Da li Vas je promijenila?
R.HAVIV: Sjećam se Bosne s pomiješanim osjećajima velike tuge, neuspjeha i shvatanja ograničenja onoga što fotografija može učiniti da pomogne. Sjećam se hrabrosti i otpornosti i snage bošnjačkog naroda. To je dio moje historije i ne postoji ništa što bih učinio da to promijenim.
EGIDA:
Prva je ta da svijet mora znati što se događalo u srcu Evrope. No, najvažnija je ta, da u svim sukobima, civili su ti koji trpe najveći teret brutalnosti. Ono što je važno u Bosni, na makro razini je, da ono što se desilo u Bosni, može se desiti bilo gdje i da svi trebamo naučiti lekcije iz toga.