Povodom Dana nezavisnosti BiH u organizaciji Zavičajnog muzeja i Općine Visoko naš grad su posjetli Miro Lazović i Stjepan Kljuić. Gospoda su se sastali sa profesorom Hodovićem u Zavičajnom muzeju gdje su pogledali izložene eksponate i družili se sa profesorom, a nakon toga prisustvovali svečanoj sjednici Općine Visoko. Delegacija na čelu sa načelnikom Općine Visoko Munibom Alibegovićem posjetila je Spomen-obilježje palim borcima NOR-a i Šehidsko spomen-obilježje, sjetivši se tako svih nedužnih žrtava koji su živote dali za svoju domovinu. Nakon toga je održana i svečana sjednica u Općini Visoko, uvodnu riječ imao je načelnik Munib Alibegović koji se u svom govoru također prisjetio proteklih dvadeset godina i, nakon čestitke povodom dana Nezavisnosti BiH stanovništvu Općine Visoko, riječ je prepustio gostima.
Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata kao nezavisna drzava 1. marta 1992. godine. Izbori su protekli mirno bez incidenta, a za nezavisnu državu su glasali svi – i muslimani, Srbi i Hrvati, ukupno 64, 3 % stanovnistva. Komunistička partija se raspada 20.01.1991. godine kada su Slovenci napustili 14. Kongres, praktički su bili istjerani sa Kongresa i niti jedan njihov prijedlog nije prošao, a oni ubrzo istupaju iz Republike Jugoslavije. Iza Slovenije i Republika Hrvatska također izražava želju za istup, a Bosna i Hercegovina je imala dva izbora: priključiti se Srbiji i Crnoj Gori, što nije dolazilo u obzir, ili tražiti nezavisnost pod prijetnjom rata.
Miro Lazović, nekadašnji član predsjedništva, nam otkriva da je pretrpio razna iskušenja, blago rečeno, njegova porodica je bila izložena raznim maltretiranjima i prijetnjama smrću . “Svi su iz SDS-a vršili pritisak na ostale Srbe koji su bili u SDP-u i u reformskim snagama Ante Markovića da napuste Skupštinu i ne priznaju Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. Taj dan kad sam krenuo na Skupštinu telefon je zazvonio i direktna prijetnja je upućena meni.” Gospodin Lazović se tako prisjetio i svog prijatelja i kolege Nijaza Durakovića koji je u to vrijeme bio član Centralnog komiteta pod čijim je vodstvom ta partija otvorila procese demokratizacije bosanskohercegovačkog društva.
Poslije je, kako navodi, saznao da su takve prijetnje imali i njegove kolege Srbi. Srbi su općine u kojima su bili većina, a takvih općina u BiH je bilo 43, formirali srpske autonomne oblasti. Na održanom referendumu Srbi se odlučuju za formiranje Republike Srpske koja je zvanično izglasana 1.9.1992. na Poljanskoj skupštini. Između izbora podaničke uloge i opstanka u krnjavoj Jugoslaviji, poslanici RBiH prihvataju sugestije Evropske zajednice. Na parlamentarnoj sjednici održanoj 25. januara 1992. godine odlučivalo se o referendumskom pitanju. U Agresiji na BiH, kojoj smo i sami svjedoci, poginulo je stotine hiljada nedužnog stanovništa, još toliko ih je protjerano, veliki broj njih nažalost neće nikada biti pronađen, izmijenjena je kompletna demografska struktura Bosne i Hercegovine.
Dvadeset godina poslije gospodin Lazović sa žaljenjem konstatuje da danas taj referendum ne bi prošao. Jer ideja nezavisne države BiH začeta prije dvadeset godina je imala sasvim druge ciljeve za njeno cjelokupno stanovništvo. Stjepan Kljuić je razočaran činjenicom da se danas tako brzo sve zaboravilo. “Mi nismo ništa učinili da se označi referendum, njegovo značenje i da se djeca u školama podučavaju tome. Morate znati da agresija na BiH nije bila slučajna. Za pametnije ljude su događaji u Hrvatskoj pokazali kakva je naša sudbina. Mi smo stara država, imamo granice tri stotine godina nepromijenjene što nema niti jedna država osim Velike Britanije.”