Postoje ljudi, čudni ljudi koji obožavaju ton E. Kažu: MI ćemo izgraditi Ovo, ili MI smo napravili Ono, ili MI smo postigli da se Svi bolje osjećaju kako bi nam svima bilo bolje…
Takve osobe se pojave u našim životima svake dvije godine. Uvijek su lijepi, zgodni, nasmijani i nekako nas pohotno gledaju s bilo kojeg oblika medija. Bio on elektronski, printani ili pak s neke od bina na kojoj se ponašaju poput Bone Voxa ili Madonne.
Kod njih, zamjenica JA prelazi, pomoću neke čudne glasovne promjene, u MI.
MI…
Kada malo bolje razmislim, takvi ljudi su rođeni za profesiju dirigenata, ali kako samo rijetki dirigenti žive od svoje profesije, oni se uvlače u sve pore društvenog i poslovnog svijeta. No palica i ton MI ostaju kao i njihov orkestar umornih svirača koje svako jutro prestrojavaju i s oduševljenjem im iznose što bi mogli svirati tokom dana. Naravno, uvijek slijede i dnevne doze egzistencijalnih „maestralnih djela“ koje orkestar voli da čuje ili da odsvira.
Ponekad mašta toliko proradi da članovi orkestra trebaju izgledati kao helenska božanstva kako bi mogli odraditi tonove baš onako kako treba. A dirigent, kako i priliči velikom maestru, nosi bijele rukavice i bavi se razmišljanjem i ugovaranjem nastupa i budućim nastupima.
To je težak mentalni rad koji zahtjeva punu koncentraciju i minimalno fizičko uplitanje. Na stranu to da je svaka nova ideja u realnosti čisti sajns fikšn, orkestar je uigrana ekipa i to sve moraju izvesti, ili barem pokušati (što je u biti ionako neprihvatljivo).
Individualci unutar stada jednostavno nemaju šanse. Oni naprosto ne postoje. Iako se ponekad netko samoinicijativno izbori za solo točku. Dirigent je tada izbačen iz takta, iz svoje predivne ravnoteže i balansa… Dirigent je tada jako potresen, vidno uzrujan. Dakle, on tada mijenja boje lica i munjevito gestikulira… Jer…. kako se netko usuđuje istupati iz orkestra koji može funkcionirati jedino kao cjelina, tako da te istupe smatra ličnom uvredom ili neuspjehom. (Pre)često mijenja postavu orkestra zbog raznoraznih sitnica. Ponekad orkestar ima samostalne nastupe jer je dirigent zbog svoje prezauzetosti nekim čudom spriječen.
Uvijek poslije maestralnog nastupa, dirigent počinje s uskraćivanjem sitnih zadovoljstava orkestru i pranjem mozga, jer orkestar je, naravno, samo najobičnije stado ovaca koje bleji i tu nitko ništa ne zna bez blagoslova Velikog Maestra.
Također, orkestar mora biti zadovoljan rijetkim dotokom hrane i vode i ne smije se žaliti jer kao solisti ne bi mogli preživjeti u okrutnom svijetu vukova bez svog Dobrog Pastira. Moram spomenuti i to da orkestar svakodnevno sluša i kritike.
Da… Pohvale su endemične kao tasmanijske zvijeri na Novom Zelandu, a ako se i spomenu tu je omiljeni: MIIII
Kakav do, re?…
MIII!!!!
Kako milozvučno!?!