Koliko god pokušali sebi dokazati da sadašnjost predstavlja propast, a da je prošlost bila dobrina, pokazuje naš način mišljenja, ljudsku osobinu, žal za prošlošću, što je najčešće pogreška. Svako vrijeme ima svoje dobre i loše uopšteno stanje, dobre i loše ljude, dobra i loša vremena, dobar i težak život. Bosanac je karakter koji nema osjećaj za svoje stradanje jer ih za života ne razumije misleći da je sve od Boga dato, ali ga izdaje tuga koja ga plijeni i s kojom živi da bi je na kraju njegovi nasljednici opisali i shvatili. Imamo li u svom kulturnom etnosu išta veselo? I svatovske su nam pjesme prepune tuge, melanholije, ljubav nam nije radost nego se voli samo onda kada mnogo boli. Mi živimo u tugi i s tugom, i uvijek imamo nekog ko nam je kuknjavu o sudbini natura kao odraz stanja i vremena. Naš predak je emotivac koji misli da je jedino jad i tuga inspiracija i kreacija življenja, pa danas mislimo i postojimo jer smoadrenalinski ovisnici.
Ako nas hvale onda nas povale, ako nas kude od nas nešto bude, jer nas inat takvim čini.
I šta kazati danas, zašto toliko godina Visoko „gubi“ obraz i zašto svi kontinuirano nastoje satrati ovo što je bilo toliko visoko i kraljevski organizovano? Vrijeme prolazi a interes ostaje, vidi se iz pripadnosti prigradskih lokaliteta nekom gradskom središtu. Sve je isto samo su pravci interesa promijenjeni, nekad bi ovamo, a sad stremi onamo.
Visoko se urušava samo u sebe od vajkada i nikad nije bilo zadnje, ali opet nismo spremni postaviti pitanje – zašto to sami sebi radimo? Od kada propast počinje i ne zaustavlja se do danas i dokle će? Jedan dio odgovora nađimo u stavu da postajemo suviše povjerljivi, a do jučer nas je krasilo nepovjerenje, i zato smo opstajali.
I danas se samo pitamo zašto i šta smo to skrivili, a da ne želimo shvatiti kletvu: „ Da Bog da se sami o sebi zabavili“. Mnogi su nam odavno to napisali, a mi nismo vjerovali.
Ima li kakva „medicina“ da nam, danas i sutra, pomogne isto onako kako su naši stari, k'o naku gamad trijebili 1903.g?
12/12/1878g.
BOSANSKO-HERCEGOVAČKE NOVINE
VIESTI SARAJEVSKE
“Svjetlost počinje. Od strane c. kr. vojničke komande u Visokom javlja se zapovjedničtvu II. vojske pismom od 2. o. mj., da je i u tom mjestu osvjetljenje uvedeno i Visoko prvi put 1 o. mj osvietljeno. Ovom je ustanovom žiteljstvo visočko svaku pohvalu zaslužilo, te bi se željeti imalo, da se i ostala mjesta Bosne i Hercegovine na ovo ugledaju i da se što brže zauzmu da ovu ovako važnu ustanovu izvrše. Ovom prilikom imamo na žalost primjetiti, da u Sarajevu do dovoljnoga osvjetljenja jošt mnogo oskudjeva. Neka se ugleda na Visoko”.
Poslije ove vijesti nam je vjerovatno došla depeša da racionalnije koristimo gradske fenjere, a mi poslušali.
Putopis 1899.g
A. Radić
Tekst sam našao u Arhivu Hrvatske akademije znanosti:
Evo dijela referata A. Radića o putovanju u Bosnu.
Dne 18. kolovoza u večer bio sam u Visokom. U hotelu nije bilo mjesta, pa odoh sa svojim „Offene Ordre” k oružnicima. Da sam tako radio svuda, ako i ne bih bio mnogo prištedio, ne bi me se barem bila najela svake ruke gamad. Visoko je veliko mjesto, do 3000 duša, gotovo samih Turaka.
‘Suradnik g. Učitel Murgić (prije u Visokom, sada u Vijaci) — po običaju me-nije dočekao. Momka-hamala stanem pitati za lude, n. pr. za Opanak Taj je Halil također kazivao g. Murgiću. Sad dočujem, da je Halil nešto kao prosjak. Tu sam se opet uvjerio o onom, što ja tvrdim,'jer pouzdano znam, da mnogi naši inteligentni ludi ne znadu naći dodira s narodom. Tako je ovaj g. učitel, mjesto da sve pozna, sa svakim razgovara, svakoga pita — uzeo ovoga prosjaka. Zato sam se ja čudio prazninama u toj građi. Tu sam građu — kakva je, takva — bio nakanio priopćiti u ovom svesku „Zbornika”, što dolazi. No kad sam čuo to o Halilu, tako me je to ozlovolilo, da sam već onda odmah od to misli odustao nakanivši potražiti drugoga sabirača.; Sutradan ranim jutrom odem preko Kiselaka u Kreševo, pa u Fojnicu.
U Kreševu sam pogledao, kako tkaju ćilime (za vladu). U samostanu sam nastojao predobiti za stvar g. fra Daniela dra. Bana. Vraćajući se isti dan navratim se župniku u Kiseljaku g. fra Cirilu Kataviću. Tu sam našao i oružničkoga stražmešira g. Petra Tomicića. Ovaj je već 20 godina ovdje (rodom je iz Hrvatske), neprestano hoda po na-A. RADIĆ : IZVJEŠĆE. 323 rodu i pozna ga dobro. Za ovu je stvar — odmah sam opazio — pokazao mnogo smisla. Još isti dan krenem u Fojnicu, gdje sam prenoćio, prošavši prije malo čaršijom. (I tu voda po čaršiji čini svoje.) Sutra sam pošao najprije u rudnik nedaleko Fojnice, a onda u samostan. Bila je nedjela i svi fratri u crkvi. Pošao sam u crkvu. Tu su perčini još u punom cvijetu: i mladi ih nose. Nijesam čekao svršetka službo božje. Vraćajući se u Visoko navratim se na brzu ruku ka g. fra Augustimi Purgiću, župniku u Gomijaku (kraj Kišelaka). Sto mi se taj jadni paćenik-apostol najađao, bole da ne kazujem. Povrativši se u Visoko, pregledao sam visočke kožarnice. Ja dakako nijesam ni slutio, da ova grana industrije ovako u velikom — ako baš i ne cvate — u narodu životari.
Na koncu mislim, da mi je spomenuti i moje kočijaše: šestorica nih vozili su me zajedno 570 km. Motreći nih i svijet, pa poređujuci oboje, razgovarajući s nima i pitajući ih, mogao sam nešto saznati.
Trojica su bila sa mnom više od tri dana, neprestano, pa i to je — doista maleno — ali ipak nekakovo vrijeme za poznavane.
Svi su moji kočijaši bili „turei”. Dijelim ih na dvije skupine: jedni su „turski lutorani-fukara”. To je produkat islama i novovjeke kulture zajedno. Djeca muhamedanska ne idu u školu, nego u mejtef (mekteb), dangube po čaršiji, pa kad su za službu i što zasluže, piju i uživaju sve, što im je donio „Švabo”. Imao sam tri takova, jednoga sam se i bojao: svašta su „kađer” učiniti. To su sluge.
Druga su skupina svoji kočijaši, judi oženeni. Ja bojih od tih ludi ne tražim. Moj Osman (Jajce-Barialuka-Jajce), Fehim (Bugojno-Duvno-Bugojno) i Mujo (Visoko-Kiselak-Kreševo-Fojnica-Visoko) — ostat će mi dugo u pameti. Ne mogu svega nabrajati, što mi se na nima sviđa, n. pr. poštene i nesebičnost, uludnost i t. d. Dosta je spomenuti, da ti ludi znadu za svu nežnost, što je u riječima: dedo („dedo hogja”), otac (babo), majka, djeca, žena. Da, i žena. Ja sad razumijem pjesme muhamedanske, što su mi prije bile zagonetka, — jer sam bio pun predsuda o tom svijetu. A gdje je još živa svetina obitelska, tu još uza svu mizeriju ima nešto. Mujo, koji me je zadrii vozio, rekao mi je, da još nije takvoga Švabe vozio: mene da bi vozio mjesec dana — bez krajcare, da može! To mi je rekao onda, kad je pomislio na kuću i rekao mi: da će opet ženu naći plačuć nad bolestnim djetetom. A dijete mu je bo-lestno — sve mi se tako čini — od gladi. Čudni slučaj htjede, da sam našao baš ovoga Muju, a to je sinovac onoga Opanaka: i on se čudio, kako mu znam za strica. Vrijedno je zabiležiti: stric se Mujin zove: Opanak, a Mujo: Opanković.
Prezime Opanak izmišljeno jer u Visokom i danas postoje nasljednici izvornog prezimena.
- Radić nikada više nije objavio nastavak putopisa u glasniku jer mu se nisu sviđali komentari dopisnika sa terena ili nije razumio stanje jer inače ne bi donosio zaključak koji treba shvatiti u izvornom obliku:
„U tekstu izmedju ostalih gluposti stoji da insan nema želuca…“
Tamanene životina i gamadi.
(Tamanjenje životinja i gamadi)
Otrova u nas niko ne zna pravit, jer kakov je sad ovaj svijet i narašćaj, pola bi svijeta potrovalo.
Ako hodaju komšijine kokoši po komšijskoj bašći, da mu se osveti, nakopa ćemerike, pa s korijenom i’ sasvim svari u vodi; u tu vodu metne i kukuruze, pa zajedno svari, pa posipa taj kukuruz po bašći; onda za po dana viđa se nigdi jedna, nigdi jedna okrenuta na leđanici a noge im gori.
Uši tamane zejtinom : namazu djecu po glavi. Buhe tamane tako da zavare vode, pa odaju opare. Kad ima mnogo stjenica, onda treba često šerbetit (bijelit); kreč je naj zrd.
Zabilježeno 1903.g.
Visoko u Bosni.
Narodni život i običaji.
NAPISAO FRANJO MURGIĆ-1
Ova je građa iz Visokoga u Bosni, okružje sarajevsko, kotar visočki a gradska općina u Visokom. Visoko se pruža do srhiriskog potoka pri na sjeveru, sa zapada do balibegovićkog potoka, pram jugu do na Ulakovac, na sjeverozapadu do na Grad, a na istoku do poriječke džamije. Tako se je računalo za otomanske vlade po t. zv. tefcimi (granici). Domaći Judi, podale (podalje) komšije, a i službeno zovu
mjesto Visoko.
Mjesto je razdijeljeno na 5 džemata, a džemati imaju sela. Džemati jesu: Hadži Ibrahim mahala, Serefudin, Hadži Muruvet, Hadži Hasan i Alaudin. Hadži Ibrahim ima dva sela Zbije i Grad. Sere fudin ima Cekrčiće, Balibegoviće, Baner, Kulu Baner i Ozrakoviće. Hadži Hasan ima Taukčiće. Alaudin ima Arnautoviće, Muliće, goriie Moštre. Hadži Muruvet ima Topuzovo poje, Muhašinoviće, Biskupiće i Srhine. H. Ibrahim vuče se s Grada do na Krstac više Zbija, do
Bariera i Čekrčića i unutra do Serefudina, naime od sjeverozapada pram zapadu, pa se okreće pram jugu. Serefudin vuče se od ispod Grada od sjeverozapada, pa ide pram zapadu i pram jugu i đenesa (graniči) s Hadži Hasanom i H. Muruvetom. Hadži Hasan đenesa s Alaudinom, H. Muruvetom i Serefudinom. Alaudin počine od zapada i ide pri na sjeveru.
Po statistici od 22./4. 1895. broji samo mjesto Visoko 3.897 duša, doćim gradska općina sa tim džematima i selima 5.130 duša broji. Zbije broji 138 stanovnika, Baner 218, Tankčići 48, Arnautovići 136, Mulići 158, Goriie Moštre 122, Topuzovo poje 122, Muhašinovići 81, Biskupići 67, Srhine 205.
1 po kazivaniu Ahmet-čauša Hudinovića ( vjerovatno Kudinovića) i Halila Opanka.
Visoko u Bosni : narodni život i običaji …
Murgić, Franjo. Visoko u Bosni : narodni život i običaji / F. Murgić. // Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. Knj. 8. (1903) / urednici T. Maretić i D. Boranić
Sakupio s prijateljima i priredio
Goran Čakić