Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Ima ova zemlja Bosna …

altProđe i ova nedjelja. Dočekala sam je neispavana. I cijeli dan sam razmišljala o ljubavi. Mnogo ih je. Ljubav prema majci i ocu, prema bratu i sestri, ljubav prema prijateljima, ljubav prema prirodi, prema domovini. Tu mi nestaje daha na trenutak. Prosuli smo se po svijetu kao zvijezde na nebu.

Kad god sljedeći put na televiziji budem gledala prilog o našim Bosancima u svijetu isključit ću emocije. Neću dozvoliti da me zatekne svitanje u sjećanju na tužnu priču o teškom životu u tuđini.

Možda i griješim, ali griješe i oni koji sinoć nisu svojim glasom podržali Maju Sar na takmičenju za pjesmu Eurovizije.

Nisam ni očekivala ni priželjkivala pobjedu. Skupo bi to bilo organizovati u zemlji gdje još samo vlada radi, a radnici ili su otpušteni ili štrajkuju ili rade po dvanaest sati za platu od osam sati radnog vremena.

A da ne spominjemo odabir voditelja i ključ po kome bi se oni odabirali.

Jednostavno, mogli smo dobiti više bodova.

Znam da je za mnoge pjesma bila teška, nerazumljiva, interpretatorka nepoznata, ali svejedno trebalo je glasati za Bosnu i Hercegovinu.

Ovo takmičenje odavno nije mjerilo kvaliteta muzike. Pobjeđuju simpatični.

Vidjeli ste Babuške!

Neće stranci nikad glasati za našu zemlju. Oni joj se dive. Oni je vole instantno samo kad jedu ćevape na Baščaršiji, na Plavoj vodi u Travniku ili na starom mostu u Mostaru kad gledaju skakače kako hrabro skaču u ledenu Neretvu. Odlaskom iz ove zemlje sva ljubav njihova se završava.

Mi smo ti koji moramo podržati naše umjetnike koji nas dostojno predstavljaju u svijetu svojom umjetnošću, ma gdje da se nalazimo, u Sarajevu, Visokom, Banjoj Luci ili Londonu, Beču, itd.

Njihova borba za opstanak, za ostvarenje djela je kao da se golim rukama pokušavate spasiti u valovima mora nerazumnih.

Umjetnik je čovjek slobode, tražiti od njega bilo kakvu podobnost, znači staviti ga u kafez, ograničiti mu nebo stvaranja.

Kad postignu uspjeh, zaslužni smo svi. Kad ne osvoje očekivano krivi su samo oni. Mi nikad.

Hoće li se sjetiti neko iz vrha države da na dan kada se na aerodromu pojave Aida Begić i Maja Sar, dočeka ih sa buketom cvijeća i riječima:

Hvala vam, predstavile ste nas u svjetlu u kom mi vas nikad nismo prepoznali. Bile ste dostojanstvene. Bile ste BOSANKE.

Nije poenta dobiti samo Zlatnu palmu, osvojiti dvanaest bodova na takmičenju. Poenta je ostati upamćen po svom djelu.

Ima ova zemlja Bosna umjetnike, sportiste, entuzijaste, ali ima i one koji sve to ne vide i ne čuju i misle da je sve radi njih na ovom svijetu stvoreno. A nije. Znamo to mi koji smo sinoć  i koji smo mnogo noći prije čekali da se vrate iz bijelog svijeta sa priznanjima i osvjetlanim obrazom.

Još kad bi u red doveli informativne emisije, pa umjesto njihovih glava u kojima misao nikad ne osvane a da nema ono JA, i kad bi o mladim ljudima bilo više riječi i njihovim potencijalima, mogla bi ova zemlja Bosna prkosna od sna naprijed i hoće ako Bog da!

Proudly powered by WordPress