Dolaskom Osmanlija na prostore jugoistočne Europe i Balkana dogodit će velike kulturološke, sociološke, političke i ekonomske promjene u životima stanovnika ovih krajeva. Njihovom pojavom osnovat će se novi gradovi, a neki stariji koji su još će se više razviti. Uz sav razvoj jednako će se odvijati i širenje islama u mjeri zavisno od mjesta do mjesta. Sve ovo sa sobom će donijeti ovim gradovima neka tipična istočnjačka obilježja: Hamame, medrese, hanove, posebne načine u izgradnji kuća i njihovom unutarnjem sadržaju.
Jednako tako tragovi toga će ostati u samoj odjeći, ishrani i novim običajima.
Bez sumnje islam kao religija odigrat će ključnu ulogu u svemu tome. Islam nalaže molitvu pet puta na dan, a u toj molitvi citiraju se Kur'anski stavci na Arapskom jeziku, te od samog vjernika zahtijevaju poznavanje barem nekih riječi iz ovog jezika.
Obzirom da islam propagira znanje, novi sistem obrazovanja uskoro je pokrenuo škole u kojima se izučavao arapski jezik, njegova sintaksa, morfologija, stilistika i druge discipline, kao i vjerske nauke poput: Metodologije prava, egzegeza Kur'ana, Poslanikova tradicija i hadis. Stoga je i arapski jezik postao jedan od jezika na kojima će pisati stanovnici Balkanskih zemalja.
Jednako tako novi sistem vrijednosti ulazio je i u sitnije detalje života, način oblaćenja, kultura ishrane. Iz upotrebe izlazi npr. svinjsko meso, ali se pojavljuju i nova jela: Čuftete, čevapi, dolma, halva itd. U odjeći: Džube, anterija itd.
Balkanski gradovi poprimaju istočnjačku sliku tako da Beograd postaje „balkanski Damask“ a grad Prusac „balkanska Mekka“. ( Vidi Dušan Popović, Beograd kroz vekove, Beograd 1964. str 72. te F. B abonger, “Prusac, Das bosnisoche Mekla”, Der Nahe Osten, Berlin August September 1929, p. 125- 126. ).
Tako se unutar jedne imperije prenose iskustava i ono što je nepoznanica u jednoj vremenom postaje sastvani dio druge. Razmjena ovih iskustava odvija se putem hadždža koji se odvijao na liniji Sarajevo, Istanbul, Haleb/Alep, Damask, Medina, Mekka. Tako se Tidžanijski derviški tarikat prenosi putem hadždža iz Hidžaza u Albaniju, a Hudurijski derviški red prenosi se iz Bosne u Egipat.
(Islam i muslimani, S. 91: H osen Tehsini, Shtyllat themellore te tarikatit tixhani, Tirani 1941, str. 28-29. )
Od samog njenog početka kahva je već bila poznata u Jemenu i Hidžazu od tamo stiže u Damask početkom 16. stoljeća, odakle nastavlja svoj put do Haleba/Alepa. Na osnovu onoga što spominje poznati Turski istoričar Pedževi, Istanbul je došao u dodir sa kahvom i kafanama 962. hidžretske, odnosno 1554 g.g. Tako što su neki trgovac iz Damaska i drugi iz Alepa otvorili kafanu u blizini Istanbulske tvrđave. Ova istoričar navodi kako su ova dvojica vrlo brzo uspjela u svom poslu te su se uskoro pojavile mušterije različitih slojeva, ljudi od pera i znanja, kadije profesori i veliki državni službenici.
( Glisa Elezovic, “Kafa i Kafena na Balkanskom polustrvu”, Prilozi za Knjizevnost, jezik, istoriju i fololor, Knj, Vlll, sv. I-2 (1938)
Uskoro su se u kafanama mogli nači ljudi koji čitaju knjige, citiraju poeziju i sl.
Kafane su postale sastajališta imama, mujezina, učenika medresa te su ponekad bile razlogom odsustva iz džamije što je nek vjerske učenjake naljutilo te su uskoro izdali fetvu da je bolje iči u javna kupatila nego u kafane. (Elezovic, Kafa I kafana, S, 621. )
Uskoro su uslijedile i fetve neke uglednije uleme kako je konzumiranje kahve haram. Hadži el Halife koji je vremenski bio blizak ( preselio 1566 ) ovim događajima spominje u svojoj knjizi „el Mizanul haqq fi ikhtijaril ehaqq“ kako je kahva ostala predmetom sporenja sve negdje do 1000 hidžretske odnosno 1591 g.g. Poslije čega će prestati zabrane, te će se slobodno piti, a kahvane će se otvarati u skoro svakoj ulici, a uskoro će uslijediti i pjesma i plesačice. ( Rukopis u akademskoj biblioteci Beograda iz kojeg je prevela dio Elezovic, kafa I Kafana, s. 625. ).
Izgleda da Hadži el halife nije bio zadovoljan ovom pojavom, jer je konzumiranje kahve po njemu vodilo ostavljanju poslova, te je bio zadovoljan sultanovom naredbom 1632 da se sve kafane pozatvaraju, ali je izgleda Istanbul bio pošteđen ove zabrane tako da su u njemu i dalje kafane slobodno radile.
Sasvim prirodno nakon Istanbula da će se kahva pojaviti i u Bosni. Ona se pojavljuje u Sarajevu u drugoj polovini šesnaestog stoljeća. Istoričar Pedževi koji je zapravo bosanskog porijekla, spominje kako se susreo u sarajevu sa Osmanlijskim vojskovođom Derviš Hasan Pašom koji je krenuo na Hrvatsku, te tom prigodom govori o kafani u Sarajevu koja je lijepo raspoređena za svaki društveni sloj: Kadije, šejhove, ajane, muderise…
(Hazim Sabanovic, Bosanki pasalik, Sarejevo 1982, str. 90-91. ).
1600. g. U Banja Luci imamo dvije kafane, a 1607 čovjeka pod nazivom kahvedžija, 1607 kasidu o Sarajevu u kojoj se spominje kahvedžija koji donosi dva findžana kahve. (Vinever, Prilog istoriji Kafe, str. 331.)
Uskoro kahva prelazi u kuće i nudi se kao znak poštovanja gostu, a njom biva poslužen i dubrovački izaslanik u Bosni 1640 g. ( Vinever, Prilog istoriji Kafe, str. 331. ).
Polovicom sedamnaestog stoljeća kahva postaje sastavni dio kulture u Bosni i o njoj se piše. Tako je spominje Francuski putopisac Boullet u svojoj posjeti Bosni 1658 g. Gdje se događa njegovo prvo iskustvo sa kahvom.
Međutim kahva ni u Bosni nije prošla bez otpora. Bitka oko kahve je krenula u Damasku gdje su se šerijatski pravnici podijelili na dvije skupine. Učenjaci koji su je odobravali i oni koji su je smatrali zabranjenom. Događaji su eskumirali neredima 1546 godine. (Evlija Celebi, Putopis, Prevod I komentar Hazim Sabanivic, Sarajevo 1979, p. 98- Vonavere, Prilog istoriji Kafe, p. 331. ). Istanbul je svjedočio istim događanjima obzirom da se za kahvu tamo znalo još u vrijeme sultana Selima drugog ( 1566- 1574 ).
Jedan od tamošnjih učenjaka po imenu Mesih ibn Abdullah napisao je knjigu o novotarijama i pokuđenim pojavama gdje uvrstio i kahvu. Međutim najveći protivnik kahve onog vremena bio je sam šejhul islam Fahruddin Muhamed el Dževi Zade ( preselio 1587 g.g. ) koji je napisao poslanicu o novotarijama u kojoj većinski dio posvećuje kahvi.
Kahva je skoro dva stoljeća stimulisala pera, bilo pjesnika bilo vjerskih pravnika. Tako je svaka od dvije zaraćene struje počela da se poziva na temeljne vjerske ciljeve i zdravlje.
Pjesnici su se jednako podijelili, tako da su se u Damasku formirali tabori pjesnika koji podržavaju kahvu i onih koji su protiv nje. Ista će se slika kasnije ponoviti i u Istanbulu. Međutim novi šejhul islam Muhamed Bostan Zade 1598 g.g. prilazi onima koji dopuštaju kahvu i sam piše poeziju u slavu kahve.
I konačno i u samoj Bosni se događa isto. Pjesnici i vjerski učenjaci dijele se na dvije skupine. Iz poslanice koju je napisao hasan Kafi Pruščak ( preselio 1755 g.g. ) da se zaključiti da ova rasprava u Bosni postoji već nekih dvije stotine godina. Hasan Kafija se svrstava uz ulemu koja dopušta kahvu i priznaje činjenice da je kahva postala sastavni dio bosanskog čovjeka i da je život bez nje nemoguć . Ona je postala simbol ukazivanja počasti gostu, vrijedna materija koja se nosi u goste kao hedija i nešto bez čega dan ne počinje, S druge strane kafane su postale dio društvenog života u Bosni i nezamislivo je bilo da se život vrati na vrijeme prije kahve. U dugim zimskim bosanskim danima one su se pretvarale u mjesta općeg okupljanja, a vlasnici su se trudili da obogate sadržaj guslarima ili poezijom. Tu su se također prepredale priče ljudi koji su putovali islamskim istokom, a za što nije svako imao priliku, te su na neki bile mjesto saznanja o nekim detaljima života velikih centara islamskog istoka. Po hamdiji Kreševljakoviću one su bile mjesto putem kojeg su u Bosnu stigli razni istočni običaji. (Hanadija Kresevljakovic, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini”, Zobrinik za narodni zivot juznih Salvena, Knj. XXX, Sv. I, Zagrab 1935, str. 161. )
Tako su se pojavile i razne zabavne igre sa istoka šah, prstenka, dama. Omiljena kahva u Bosni je bila Egipatska kahva koja je stizala u Bosnu iz Aleksandrije putem Dubrovačke luke. A od 18. stoljeća se pojavila i Antalijska kahva kao i Američka. Tako Nevena Krstić – (Nevena Krstić Mustafa lbn Mubamed al-Aqhisari (pruscanin): Rasprava o Kafi, duvanu I picima, FOF XXX-XXl, Sarajevo 1974, P.71-107. ) – donosi prvi prijevod Kafijeve poslanice o kahvi, gdje govori kako je to več uobićajeno u akademskim standardima o autoru i rukopisu koji je koristila. Rukopis ove poslanice o kahvi, duhanu i pičima nalazi se u Gazi Husrev begovoj biblitec u Sarajevu u odjelu njegovih rukopisa. Prvi dio poslanice govori o kahvi, drugi o duhanu, a treči o zabranjenim pićima. Sam Hasan Kafija odmah na početku naglašava svoje pristajanje uz kahvu spominjući kako mu ista pomaže da dugo čita noću i da obuzda san. Hasan kafija odbacuje stavove pojedinih učenjaka u poređenju kahve sa duhanom gdje ističe da se takva usporedba kosi sa prirodnim rasuđivanjem čovjeka između lošeg i dobrog. Drugi dio posvećuje duhanu obzirom da su se i kahva i duhan pojavili u nekako istom vremenu, a samim konzumiranjem postali su skoro pa je dno drugom sinonim. Međutim Hasan kafija odbacuje ovu usporedbu i svrstava se na stranu onih koji duhan smatraju zabranjenim sasvim suprotno od kahve. Kao argument navodi ajete i Poslaničke predaje koje smatra da idu u prilog njegovoj tvrdnji zabrane duhana. Zatim prelazi na racionalne, medicinske i druge razloge. I treći dio govori o zabranjenim pićima i opijumima gdje se ne razlikuje od ostatka islamskih učenjaka. Te završava poslanicu kako je metodologija islamskog prava elastična je kao takva u stanju da studira i zauzme stav po svakom novom pitanju s kojim se nisu susretale ranije generacije.
Iz zadnjih zaključaka može se kazati da prenos kahve nije bio samo putovanje jedne biljke sa jednog kontinenta na drugi, nego da je značio i promjenu u samom načinu života i navika. Stoga su pravnici skoro cijela tri vijeka raspravljali na ovu temu što je bilo uzrokom zapaženog rada i naprezanja na polju islamske kulture i jurisprudencije, i to na više merdijana i jezika kojima govore muslimani.
Jednako tako kako jučer, tako i danas pred bosanske muslimane stavljaju se mnoga pitanja i izazovi. Što zbog njihovog specifičnog položaja u Europi, što zbog promjena koje zapljuskuju cijeli svijet, što zbog situacije u samoj zemlji. Monopol nad vjerom ne bio smio postojati i tumačenje vjere ne bi smjelo biti grubo prezentovano i svedeno na tumačenje samo ozvaničenih iz vrha vjerske insitucije. Mnoge stvari u kojima islam nije kategoričan bilo bi dobro da ostanu predmetom naučne polemike. Nekada neke zablude uvidimo vremenom, za neke treba više. Islam je osim nekih kategoričnih zabrana ili naredbi jako širok i tu se ostaje širok prostor, ne da se sporne teme zanemare nego da budu uzrokom intelektualne aktivnosti onih koji se bave islamskim temama. S druge strane svođenje islama samo na forme, a zapostavljanje temeljnih Kur'anskih poruka kao što je socijalna pravda, jednakost, pomoć ugroženim, ljubav za znanjem i razmišljanje, vodi nas hiljadugodišnjoj praksi islamskih dinastija čije je djelovanje upravo svelo muslimane širom svijeta na ovako jadno stanje. Posljedica današnjeg islamskog nesnalaženja leži u odsutnosti muslimanske svijesti od prirode njihove vjere. Islam se ne gradi na petero ( u bukvalnom smislu ). Uostalom otvorite Kur'an i pogledajte koliko je ovih pet mektebskih stubova zastupljeno u njemu, a koliko ima drugih tema. Socijalna pravda, jednakost, ne otimanje imetka i prava drugog mnogo se više u kur'anu spominje od hadždža, posta i sl.