Patnja koja počiva na zabludi i žalosnom nesporazumu. Nekada je ne tražimo. Ona sama dolazi, i sama se u naš život utvara. Tako je sa svima u životu. Okrenuo sam se ponovo prema Josipi i rekao sam joj: „On nije čovjek bez savjesti”
Jedna mladost, jedan san sreće, Al’ do nje još dalek, dug put, I dok srce na svoj put kreće
U taj svijet ocvao i žut, Odjednom će shvatit sve, Kako nigdje nema plamena tog, Poput mrtve rijeke svijet teče
Bez cilja svog…pričala mi je Josipa i ovog jutra. Slušao sam je pomno i njen uticaj na mene danima i godinama svi su primjećivali. Nisu ništa pitali. Nisu ni smjeli. Jednostavno, ma koliko se slagali ili ne, morali su joj odati poštovanje. Ona i ja smo ponovo muhabetili o krivici. Imamo poseban vid komunikacije. Često mislimo, razmišljamo i komuniciramo. Na kraju krajeva, ovo je naša priča o čovjeku.Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od jučer i hoću biti čovjek s ovim od danas, drugačijim, možda i suprotnim ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi(Meša Selimović). Nikada nisam poricao njegovo postojanje, ali sam poricao čovjeku negativnu stranu. Govorio sam joj, da je svaki čovjek dobar, onoliko koliko to sebi otkrije i pokaže prema drugima. Pa, opet, misao o ljudskoj krivici isključila je čovjeku takvu mogućnost potpune sreće i trajnog mira u njegovom životu. Ta misao se morala javiti negdje, u nekom razvitku njegova života, kao razorna unutarnja eksplozija ili kao početak sporog ali smrtonosnog trovanja sopstvenog uma. Misao o čovjekovoj krivici uselila se i u moj svijet kao bolest, kao ludilo veličine. Postojanost čovjekove krivice pretpostavlja posve drugog čovjeka; velikog, moćnog, slobodnog, a on to nije i teško biva, samo na mahove. Nešto kao kazna i to strašna, za grijeh koji nismo počinili, jer nismo ni sposobni da ga počinimo. Patnja koja počiva na zabludi i žalosnom nesporazumu. Nekada je ne tražimo. Ona sama dolazi, i sama se u naš život utvara. Tako je sa svima u životu. Okrenuo sam se ponovo prema Josipi i rekao sam joj: „On nije čovjek bez savjesti”, a onda sam nastavio misao u svojoj glavi. Šta čovjeku vrijedi savjest kad je ta njegova savjest kao pokvaren sat koji čak brza, čas zadonjava, čaš opet stane, i to je nekako uvijek onda kad je najvažnije i najpotrebnije znati koje je doba dana. Glavno je da on pored toga sata, nikada ne zna tačno koliko je sati. Sad živi kao potpuni stranac kome ništa ne treba. Ne traži nikoga. Ne traži nikog, a svakog ko mu se približi gleda pronicljivo oštro, kao da samo pogledom želi da kaže ovejanu suštinu i obračuna jasno i nedvosmisleno shvatio, neku tešku i sudbonosnu istinu, koja bi onog trenutka bila shvaćena i prihvaćena od svih ljudi značila izbavljenje čovječanstva. Čovjek je bio i ostao izmedju dva svijeta. Svijeta koji on naziva realnošću i svijeta prema kojem konstatno putuje. Sa strašću životinje i razumom meleka, a dobio je priliku za koji svijet da se opredjeli. „Čovjek je uvijek na gubitku” (Meša Selimović), mislio sam u sebi. Dobrim komplementiranjem dva svijeta biva čovjekom bez gubitaka. Strast se ne može uništiti. Ona se samo može kontrolirati. Ta poklonjena sloboda, za koju se on toliko sili je njegovo novo ropstvo.
Živim u Sarajevu. Iako shodno situacijama ne bih mogao reći ni da živim u tom gradu. Mnogo ljudi me u tom gradu konstantno pitaju: „Pa gdje ti zaista živiš?” Moguće da je to cijena modernog čovjeka. Josipa mi kaže da je pročitala kod Borhema da moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi. Zanimljiva činjenica, pomislio sam u sebi. Ljudi se mijenjaju,. Ključna razlika izmedju čovjeka i nečovjeka je u njihovoj prirodi kada dođe do vlasti. Ljudska priroda se lahko degeneriše i postavlja se u diktatorsko viđenje stvari. Prirodu koristi da bi počinio zlodjela i pokušao suprostaviti zlodjela. Poseban problem ovakih ljudi u ovom kontekstu jeste što on potire svaku provjeru, balans moći i bilo kakvu kritiku na svoj račun. Oni kontroliraju sve što je od ključne važnosti za bolji život. Čovjek često ubija mržnjom. Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti… Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time… (Hermann Hesse). Tako nekako bih mogao opisivati ljude koji se nalaze posvuda. U jednom širem ili užem krugu ljudi mržnja se gaji, održava širi i jača i usredodjuje toliko i dotle dok se ne stvore sredstva i ne pronađu ruke koje će stvar okončati i ubistvo izvršiti. On, čovjek – žrtva ne padne od jednog udarca, nego presvisne. I još, povrh svega često u očima neupućenih izgleda kao da dobrim djelom i sam snosi krivicu za svoju sudbinu. A on, čovjek, opet kad laže – to sam primjetio – njegov rječnik je orginalan i bogatiji biran i malo neobičan. Time se odaje; barem preda mnom. Za druge ne znam. Možda ne obraćaju pažnju ili im nije interesantan. S druge strane, razgovarajući sa pojedinim vjernicima (ali i čitajući) kako neki mrze i progone one što ne vjeruju, pomišljao sam kako se tako nesvjesno svete i za svoje slabo i nedosljedno vjerovanje. To su često revnosni i nečovječni fanatici. Zato mi se uvijek pri takvim slučajevima javlja pomisao da bi za one koji ne vjeruju bilo lakše i bolje kad bi vjernici zaista vjerovali tvrdo i potpuno u sve što nazivaju svojom vjerom. U svakom tom vjerovanju naš čovjek ne umije i ne može lahko i pravovremeno da se zaustavi ni pri usponu ni pri padu.
Sad kad sam toliko razmislio, posložio sa Josipom nekoliko kockica u svojoj glavi moram se zapitati, otkud meni potreba da sve bude u harmoniji, o grijehu i kazni? Sama mogućnost postojanja takve misli u nepomirljivoj je suprotnosti sa načinom na koji ljudi dolaze na svijet, žive u njemu, i odlaze iz njega. Otkud? Ne nalazim odgovore. Izgleda da je čovjek prva žrtva te igre koju je sam izmislio, a za koju nije stvoren i kojoj nije nikada bio dostojan, Plaši se odbijanja, plaši se da ispadne glup, stalno se plaši se gubitka obraza, plaši se da će drugi otkriti naše ranjive tačke i povrijediti ga. Pasivnost je ishod tih strahova. Pristaje na manje nego što želi, dopušta da mu sude drugi koji su uzeli ono što je htio. Nema hrabrosti da želi, niti samodiscipline da nešto napravi. Na kraju svu svoju snagu potroši štiteći samog sebe od raznih demona, proizvoda svoga uma, umjesto da tu snagu utroši na ono što želi.
Tako u svome životu ponekad neke stvari nazivamo „vrhunac sreće”. To je samo jedna granica, u zemlji ili kamenu, posljednja od naših granica. Tek kad jednom i njega, zajedno nestane u ovom prostoru i sjećanju, možemo se nadati da ćemo se osloboditi proklestva granice i ući valjda u bezgranično carstvo nepostojanja. Jeste li primjetili koliko ludaka i manijaka ima oko vas? Obratite pažnu, pa ćete vidjeti. I kod onih koje smatram normalnim javi se povremeno bljesak nekog ludila ili nečeg što liči na ludilo, pa prođe kao da se nije nikad ni postojalo.