Baš neki dan ja idem i kažem sebi, naš jezik je veoma bogat, izrazima koji objedinjuju puno karakteristika, elemenata, radnji, mišljenja, aktivnosti, općenito puno stvari možemo sažeti pod jedan izraz, i tako olakšati i sebi i drugima, u pojašnjavanju bilo čega. Ovo se podrazumijeva samo ako neko dobro poznaje prilike kod nas, odnosno ako živi ili je duže živio u Gizdavoj Našoj.
Kad smo već kod gizdanja, mala digresija, Hrvatska firma je Lijepa Naša, a mi bi trebali imati himnu koja bi se zvala Gizdava Naša, a tekst za istu se može izvući iz teksta koji sam napisao ispod. Ili već iskoristiti legendardnu pjesmu u kojoj se spominje Bosna moja, lijepa mila gizdava. Kad zasvira himna i krene pjevanje teksta, nek je veselo i nek se narod od srca nasmije i zapjeva. Nije za nas klasika, za nas je da nam himna bude iz pjesme iz tradicionalne sevdalinke, ali bržeg ritma, kao što Italijani imaju u svom folu. Crnogorci su uzeli tradicionalnu muzičku numeru, legendarnu “oj svijetla majska zoro”, i leglo im je pravo. Ali to nije ništa kada bi jedno 40 000 Bosanaca i Hercegovaca zapjevalo na Marakani u Brazilu ovu našu, gizdavu lijepu milu, kakav bi to bio momenat, cijeli svijet bi se zapitao šta je ovo sada, kakva je ovo himna, igrači i svi navijači na stadionu pali u sevdah, svi sretni ponosni i patriotski nabijeni, pa nek bude kako bude.
E da se sada vratim na tematiku ove kolumne, jedan od izraza koji pojašnjava i objedinjuje veliku količinu elemenata našeg mentaliteta, individualno i narodno, je srklet. Baš onako kako je čudan kao izraz, zbog kombinacije slova koja čine ovu riječ, takve odnose i stavove i pojašnjava i sadržava u sebi.
Šta je to srklet, ili šta je nama srklet? Srklet je sve ono što nam nije po volji, što nam je mrsko, što zahtijeva neke dodatne radnje koje nam je mrsko uraditi, srklet je sve ono što nam nije povoljno i što nam nije baš mehko pod guzicu. Recimo, neko me zamoli da odemo u čaršiju da nešto završimo, a ja mu kažem da mi je srklet hodati do čaršije, a planirao sam sjediti jedno nekoliko sati uz kafu i konstruktivnu šuplju priču. Ovo je najjednostavniji primjer srkleta. Ali, ni srklet kao i mnoge stvari, nije izuzet iz mentalitetske aplikacije kod našeg naroda, i kada se gleda na narodnom nivou, vidimo da je srklet jedna vrsta ovisnosti od koje narod ovisi, a lijek se ne uzima, kao što je običaj kod nas, jer uvijek ima nešto što je preče od lijeka – akšamluk na primjer.
Srklet je biti kulturan, jer kada se kod nas kaže kultura, misli se većinom na one emisije na televiziji koje građani obično brzinom svjetlosti prebacuju na DM, PINK ili neki drugi kanal na kojem se emituju muzičke ili neke druge uživo razbibrige. I razbibriga je veoma dobar izraz, posvetiću mu ako ništa barem jedan konstruktivan pasus. Da se vratimo kulturi, kultura je srklet. Mora čovjek stalno voditi računa o tome kako se ophodi u javnosti, u društvu, i to čovjeka umara, stvara mu srklet. Evo recimo, kultura, sve što ide uz kulturu, od ponašanja, odijevanja, muzike, svega što je na nekoj većoj razini od naše, našim ljudima je problem pratiti, i ponašati se u skladu, pa čak šta više, muka im je od kulture. Pojedini će se sjetiti skeča iz Nadrealista, kada policajca Radeta Pendreka ispituju povodom protesta policajaca, i u procesu iznude adekvatnih informacija, puštaju mu klasičnu muziku, i čitaju odlomke iz neke filozofske knjige. Naravno, ovo je kranji oblik patnje kulturom, ali i ona najobičnija kultura je problem za naše prostore.
Samo malo o razbibrigi, razbiti brigu, i to nečim što samo privremeno čovjeka udaljava od suočavanjem sa realnošču i problemu, i tako čovjek sebe svjesno laže, vara, i udaljava se od riješenja, a kad sebe neko laže i vara, nije mu ništa to isto uraditi i drugim oko sebe. Razbij brigu na veselje, iz jednog u drugo agregatno stanje svijesti, toplo pa hladno. Nije dobro ni za beton, a kamoli za čovjeka, ali nije bitno, ne mora se čitati ova kolumna, može se otići na drugi portal, i gledati guzice i sise.
Srklet je ne koristiti trubu od auta ujutro pred obdaništem, kada dovučeš svoje dijete u isto, a neko je prije tebe došao i parkirao auto baš tamo kuda ti treba da prođeš i parkiraš svoje, pa onda odmah koristiš trubu, ili bibikalo kako se kod nas obično kaže, i to ujutro prije 7 i bihuzuriš stanare okolnih zgrada. To je kontra srklet, da radiš nešto što ne trebaš, jer ti je srklet parkirati se iza WEME gdje ima preko 100 parking mjesta, i fino dijete odnijeti do obdaništa. Riješenje za ovu vrstu srkleta vidim u jednoj vrsti drive-thru obdaništa, kao što ima McDonalds, što znači da se možeš voziti kroz obdanište i u laganoj vožnji dijete može iskočiti iz auta, ili ga vaspitačica može pokupiti u tom laganom mimohodu. Ovo se isto može aplicirati i poslije podne kada se djeca uzimaju iz obdaništa, jer je našim ljudima osnovna vrsta komunikacije bibikanje. Dodatno rješenje vidim u zakonu koji bi nalago da se auta u Gizdavoj voze bez bibikala, a u tom slučaju već vidim glavonje kako se deru, raspravljaju, svađaju, i pozdravljaju deranjem kroz prozor, kroz koji im je glava jedva prošla. Interesantno je da kod nas ljudi imaju velike glave, a ništa plaho u njima pametnog nema. Srklet je popunio sve.
Srklet je biti kulturan negdje vani, u inozemstvu, ono stalno nešto uštogljen biti, a onda kada se dođe na granicu Gizdave, fino se urahatit u nekulturi, i skinuti srklet sa leđa. Naš srketli čovjek, on jedva čeka da pređe granicu, uđe u našu Bosnu, divnu milu, lijepu gizdavu, i zafrljaci opušak, kesu, bananu, limenku, kroz prozor auta, i onda se još popiški pored ceste, i smije se kao budala, misleći da je on u nekom folu zato što ga nije stid što piša pored ceste kuda se voze ljudi, žene i djeca. Srklet je njemu otići u toalet, jer tamo treba ući mirno, fino, obaviti potrebu, pustiti vodu, oprati ruke, ne, to je za šonje ba, nije to za njega, on je mačo, on se isfindari gdje mu dođe potreba, nema on kad biti kulturan i fin, jok ba, mani ba, draža mi je moja prostata već kompletna kultura dunjaluka.
Kultura je širok pojam, ona se nalazi u svakom djeliću svih nas, i onako kako se ona održava u nama, tako se i rasprostire u našem društvu. Srklet je mijenjanje onih navika, za koje smo sebe ubijedili da su dobre, korisne, i koje se nikako ne smiju mijenjati, pa čak ni malo, ni toliko da bi ih mogli uklopiti u neki smisleni i korisniji način života. Ne, ne smije se ništa mijenjati, i to se podrazumijeva kao tradicija.
Srklet je poravnati safove na namazu. Ono makar barem poravnati prstiće. Barem kod nas u džamijama imamo one tepihe koji su podijeljeni po stazama dužinom, pa se tačno zna kako da se prstići ravnaju, ali jok, neka čudna utrnost i oduzetost prstića vlada našim nogama. Nije to oduzetost dijela mozga koji to rezonuje, već mozak bi i htio, ali prstić neće. Srklet je zbiti saf koliko je to moguće, da se barem laktovima dodirnemo, eto ne moramo ramenima, ni stopalima, daj barem laktovima, ali jok, daj ti meni komocije u safu, nemoj da me neko srkleti laktom, ramenom, prstićima. Barem laktovima da se zbijemo kao braća, ali nema šanse, između nas u safovima ne da može crna ovca od šejtana da prolazi, već crni vo šejtan može proći kako hoće, komotno. A poslije namza, srklet je uopšte znati i upitati kako džematlije žive i kako im je, nemoj mi Boga ti tuđe muke i belaja i srkleta, dosta mi je i mog.
Rješenje za ovaj džamijski srklet vidim tako što bi se u džamije postavile odvojene providne kabine, jedna do druge, i fino uđeš, poravnat u safu u kabini, niko te ne dodiruje ničim, klanjaš fino, i razguliš bez srkleta.
Srklet je voditi računa o nepušačima, na javnom mjestu kada se puši, na to istom javnom mjestu za koje je nekada davno usvojen zakon o zabrani pušenja na svim javnim mjestima u Gizdavoj. Šta se može, pušaći su najnekulturnija većina i grupacija na svijetu, i samo u onim zemljama koje su kulturne pravo, tamo su pušaći skučeni i fino ih je vidjeti kako se pate prilikom pušenja. Tamo u tim organizovanim i kulturnim zemljama, pušaći ga puše kako treba. Bilo mi je iznimno drago tijekom boravka u zemlji koju je Kolumbo greškom otkrio nekada davno, u jednom gradu koji ima opasne zime, sa niskim temperaturama, vidjeti kako pušaći izlaze vani da puše, i to vani im je ograničeno prostorno, i kako se smrzavaju sa onim komadom gadosti u rukama. Divan prizor. Kod nas to neće nikada biti tako, jer je nama srklet bilo šta uraditi, što je mimo većine, i što je mimo naših tradicionalnih navika. Rješenje za ovaj srklet ne vidim nigdje, jer sam svjestan da je našem čovjeku lakše metnuti metar pečenice, tri šteke cigara, veliku onu pivurinu od 2L u guzicu, nego milimetar kulture u glavu.
Kultura je obzir, prema sebi i drugima, a srklet je sebičnost, prema sebi pozitivno, a prema drugima negativno. Nije kultura samo kurtoazno pozdravljanje, selamanje, i upitnost kako je neko i familija mi njegova, kultura je više od toga, ali je srklet uopšte znati šta je kultura, i koliko ona koristi pojedincu i društvu. Nisu ljudi u Njemačkoj plaho pametniji od nas, ali više poštuju sebe i svoje sugrađane i sunarodnjake, i svoju zemlju i sve njene prirodne i kulturne blagodati, i zato im je lijepo, fino žive, fino se ponašaju, osim nekih kretena koji ponekad se ponapijaju i demoliraju prilikom nekih demonstracija, ali i toga svugdje ima. A kod nas nema ni demonstracija, ima kad se lažnim invalidima najavi ukidanje novčane naknade, ima kada beba treba da ide vani na liječenje a nemože jer joj govna od političara nisu dali, jer se nemogu dogovoriti ni o čemu, ima kad nekog udari u žicu, ili kad se nešto desi ono ašćare bezobrazno ili drsko.
Mi u Visokom imamo dane kulture, trgovine i sporta. Ko voli te dane da provodi u konzumiranju alkohola i jedenju pečenog mesa, ko voli da prodaje neku robu posjetiocima, ko voli da igra nekog sporta na nekim bezveznim turnirima, ko voli da gleda rijeku ljudi koji hodaju gore dole i da im se smije, tim ljudima je to dobro. Taj nivo kulture, trgovine i sporta, je naša realnost, i naš plafon plafona. Kad bi uzeli domaće i posjetioce sa ovih visočkih dana, sve ih smjestili u avion, i odvezli recimo u Pariz, da malo prošetaju po Jelisejskim poljima, imam osjećaj da bi se večina toliko usrkletila od same pomisli da treba sad negdje drugo biti jedan dan, i ponašati se kao tamo oni, da bi se večina radije bacila iz aviona, nego što bi zamijenila jedan dan vašara, sa izletom u Pariz.
Najbolje bi bilo da se to zove Dani bez srkleta u Visokom, da ne bi ono dani kulture možda nekog prepali, i nek se ljudi fino opuste. Još predlažem da se dodaju i dani dipliranja, foliranja, prepričavanja starih sijela, opijanja, kreveljenja, gibeta, uriniranja na otvorenom, i kako god još nama odgovara, pa nek se ljudi fino osjete dobrodošlim zvanično, bez srkleta, nek rade šta hoće, kako hoće, gdje hoće, koliko god hoće, bez srkleta.
Srklet nije dobar za naš narod, ne utiče dobro na potenciju.