„Kad bi se čovjek manje brinuo za stvari koje su mu daleke, zacijelo bi više mislio na stvari koje su mu blizu.„
Kažu da je Visoko nekad bilo centar srednjovjekovne države Bosne, uvijek dobro naseljen zbog plodne doline bogate dvjema rijekama, Bosnom i Fojnicom.
Svaki grad priča svoju priču…
Ovaj grad bogate historije koja doseže daleko u prošlost čuva velika bogatstva u svojoj unutrašnjosti, pa sam odlučila posjetiti Zavičajni muzej Visoko i dati malo više pažnje kulturnoj strani našeg grada.
Ipak je on mjesto gdje smo proživjeli naše najljepše i najteže trenutke.
Prilikom naše posjete dočekani smo sa oduševljenjem od strane Mirne Malić i ostalog rukovodstva, koji su nas sa zadovoljstvom ugostili, upoznali sa nastankom muzeja i njegovim osnovnim funkcijama i pružili nam priliku da saznamo dodatne informacije iz prošlosti koje su vezani za naš grad.
Zavičajni muzej Visoko, osnovan 1953. godine, je vlasnik jedine očuvane tabačke stupe u BiH. Stupa je postavljena kao trajno izloženi eksponat na adekvatnom postolju u ulici Alije Izetbegovića, tačno preko puta zgrade Zavičajnog muzeja Visoko.
Umjetnost je drvo koje ima manje grana nego znanost, ali joj je korjen dublji nego u znanosti!
Naravno, prošetali smo se i prostorijama muzeja, vidjeli trenutnu izložbu, unutrašnjost lapidarija i upoznali stare spomenike, stećke i ostale ostatke historije grada.
Kroz razgovor, dobili smo informacije da je gradski muzej najviše posječen od strane mladih u sklopu školskih posjeta, a samostalno onih sklonijih umjetnosti.
Mi to trebamo promijeniti i ukazati na njegov značaj, podijeliti svoje znanje, upoznati građane i podstaknuti ih da obrate više pažnje na muzej.
Pored toga što će nam predstaviti sliku kulture našeg grada, u nama će zasigurno probuditi osjećaj za spoznaju nečeg dobrog i naučiti nas koliko treba da cijenimo njegova bogatstva.
Dok sam koračala prostorijama i razgledala ukrašene zidine dragocijenim predmetima, u meni je rasla želja za boljim poznanstvom svog grada i svega onoga što on krije. A miris na trenutke vraćao u meni nepoznatu prošlost, koju nisam mogla jasno da vidim, ali tek tada sam dobila pravu želju da ga upoznam i shvatim njegove vrijednosti.
Prvo što nam je na umu, jeste da je Visoko mali grad, nekoliko ulica i puno istih lica. Ali osvrnimo se i vidjet ćemo da se u tom malom gradu, u onoj čaršijskoj ulici, nalazi poznata stara Tabhanska džamija gdje svakodnevno viđamo one koji je posjećuju; Sicilija – ono kada sjedeš pored vode samo malo da bi dušu odmorio, a ostaneš satima i satima uživajući u mjestu pogleda na ljubav; ona česma što kada piješ vodu mijenja jačinu, pa se uvijek poliješ, ali koja najbolje oživi svojom svježinom; nekoliko mostova koji dostojanstveno stoje, ne odolijevaju zubu vremena i ponosno povezuju dvije strane, onog momka koji čeka djevojku…
To su samo djelići onoga što naš grad zaista ima, samo ih je potrebno primijetiti. Moglo bi se satima pisati i pisati, a i nisam neki pisac, više sam čovjek od nekih pogleda koje ni sama ne znam opisati.
Puno je detalja koji nas uvijek mogu podsjetiti na nešta što smo već proživjeli, na trenutak vratiti u prošlost.
Zato, nemojte da nam bude želja otići u tuđi grad da bismo ga voljeli, neka nam motiv bude pozvati druge u naš grad i prenijeti im dio atmosfere i onoga što se tu može pronaći, pokazati im da će ih uvijek dočekati ljudi spremni na komunikaciju i druženje.
Visoko je u zadnje vrijeme procvjetalo zahvaljujući mladim koji se trude dodati vese boje, da bi razbili monotoniju koja svakodnevno pokušava da vlada. To su oni kojima je stalo da ga ožive da bi ponovo blistao i postano grad koji će još dugo da blješti dok je života u njemu i dobrih ljudi.
Pokažimo da Visoko živi i živjet će, dok je omladine koja će da ga drži na nogama i vječito budnim, kada on odluči da spava.
“U borbi za svakodnevni život i ne primjete se te velike ljepote, pa čovjek misli da je čitav svijet takav. Tek kad Bošnjak ode iz Bosne, kad ode u drugi kraj, tek onda počne za njom da tuguje i tek onda počne uviđati kakva je ona i koliko je zaista voli.”