Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Skrivalizam

skrivanje mackaSkrivalizam, je nova/stara sociološka pojava u društvu, koju karakteriziraju pojedinci koji se skrivaju iza određene ideologije, pokreta, stranke, grupe, u cilju skrivanja svojih nedostataka i frustracija, kompleksa i time pokušavaju da anuliraju ove negativne pojave kod sebe, stapanjem u masu. Skrivalizam može biti praktično upotrebljen na individualnoj osnovi prema većini ili većinski na individuu, ovisno o situaciji skrivanja.

Skrivači vješto iskorištavaju mogućnost stapanja u jednu masu skrivača, prihvatajući masovni trend i tako izbjegavaju direktno sučeljavanje sa samim sobom, sa svojom mikro i marko okolinom, postaju dio jednog komada mase u kojoj individualizam, kreativnost, sloboda, nisu preporučljive za kompaktnost te društvene narodne mase.

Skrivalizam se pojavljuje u onim društvima koja imaju tendenciju da uspostavljaju masovnu kontrolu nad svim i svačim, svjesni svojih ograničenih mogućnosti i realnih nemogućnosti da od društva općenito naprave jednu organiziranu, funkcionalnu i svima zadovoljnu zajednicu. Tako se vođe skrivalizma skrivaju iza svoje projicirane ideologije na obične skrivače, a skrivači iza mazohistične opsesije vođama kao svojim idolima, zaštitnicima, lažnim nafakodavcima.

Sto munafika

Evo recimo, iz profesionalnog ugla. Ja sam duži niz godina radio u Preventu. Osim radnog iskustva, u radu sa masom svijeta, koji je tu neselektivno doveden da radi, bez obrazovanja neophodnog za tu branšu, koji se „u putu“ uči da bude nepogrešivi hamal koji treba da postavi rekorde u poslovanju za rekordni broj radnih sati, za koje neće biti plaćen. Vođeni teškim, akutnim slučajevima licemjera i mediokriteta, klasičnih provodnika naredbi iz uprave, stekao sam nezaboravno iskustvo u prepoznavanju skrivalizma. Tu se ljudi skrivaju iza direktora, iza procesa, iza VW-a, iza AUDI-a, iza sistema kvaliteta ili našminkanog nekvaliteta, iza kupaca, iza dobavljača, iza mašine, iza kompjutera, iza servera, iza svega i svačega, samo da se prikriju osobni nedostaci, kompleksi, neznanje, greške. Dešava se takva situacija, da se svi toliko skrivaju iza nečega i nekoga, da samo vidimo jednu siluetu, a iza nje stoje stotine munafika. Ta silueta je u stvari laž, prividna slika firme, iza koje stoji mini masonerija. Sada kada gledam iz ove perspektive, drago mi je što sam izašao sa znanjem koje sam manje- više samostalno stekao, sa velikim iskustvom i što nisam postao skrivač. Toliko malo je dobrih ljudi tu, koji se ne skrivaju iza tog mini munafičko-masonskog sistema, toliko malo, kao čovječije ribice u Postojnskoj jami su brojni, endemski. Neka ih Bog sačuva u svemu tome.

Zašto Prevent, pa zato što je to najmnogoljudniji kapitalistički tor, u kojem se veoma lako mogu primjenjivati sve vrste uticaja na mase, od jednostavnih mahalskih, do gebelskovskih, staljinovskih, idiaminovskih i iza svega toga postoje ljudi koji se kriju iza karijere i poslovne politike u odnosu sa radnicima. Kancelarijski skrivači, srednji menadžment, kako ste mi inače?

U civilnom smislu, svaki dan vidimo skrivače: iza islama, iza stranke, iza firme, iza porodice, iza izmišljenog pedigrea, iza trgovine, iza tradicije, iza čaršije, iza bošnjaštva, iza Evrope, iza bilo čega što može poslužiti kao paravan iza kojeg se sva neželjena golotinja duše, karaktera i intelekta može skriti. Bježanje u skrivanje, u isto vrijeme se igramo ganje i žmire. Kako je to interesantna igra. Ko se nije skrio, magarac bio i kad se najmanje nadao, neko ga otkrio!

Skrivalizam ima i drugu dimenziju, a to je kada se većina skriva iza pojedinca, odnosno kada se na pojedincu kola lome. Kod nas je i ova dimenzija skrivalizma uzela maha i svugdje možemo vidjeti praktične oblike toga: od sporta, politike, vojske, škole, gdje god ima ljudi koji su spremni da svu problematiku slome preko leđa jednog žrtvenog jarca od čovjeka. I to je prisutno u oazi kapitalizma, u Preventu, i tako se preventivno djeluje, ubij jednog da bi preživjeli drugi, banditosi. Odnosno, kapitalizam i jeste takav, u isto vrijeme namamljuje ljude u svoju mrežu, mrežu kredita i šatro slatkog života uspješnih ljudi sa brzim životima, a onda ih po potrebi natakari i nabije nogom zarad svog postojanja i zarade. Ubij jednog da bi nekolicina profitirala, kako je to samo humano i krasno, divno. Dražesno, nadasve.

Pisati o nekoj problematici, a ne dati neko idejno rješenje ili ako ništa neko pozitivno mišljenje, neki savjet, bilo pozitivno da razbije taj poklopac crnila koji je velikim kapitalističkim i nacionalističkim pritiskom preopteretio ove prostore, dakle pisati, a ne dati neki tračak nade, bilo bi nekako miševski, nekako nekompletno. Pa tako se vodim. Dakle, koje je rješenje. Rješenje leži u suprotnoj radnji, dakle, od pokrivanja, suprotno je otkrivanje. Nagovoriti ljude da se sami otkriju, radi katarze, kako individualne, tako i kolektivne, jer su ljudi kao domine, kad prvu dominu gurneš, sve ostale krenu sa reakcijom. Ovo nagovaranje ljudi da se otkriju, je najbolje objasniti onom izrekom, koju veoma često spominjem, a to je da je ‘našem čovjeku lakše gurnuti metar u guzicu nego cenat u glavu’, tako da od individualnog okidača nema ništa, na žalost, za sada.

Ako ne možeš prvu dominu pokrenuti, onda moraš pronaći neki drugi način da animiraš više ljudi, da se zagledaju jedni u druge, da vide, da se skrivaju: iza sebe, iza kredita, iza straha, iza nemoći, iza mazohizma, iza nade, čežnje, iza želje, iza nesanice, iza lexaurina, iza bambuće, iza derneka, iza spida, iza degradirajuće realnosti, koju oni skrivaju od sebe, svakodnevno, tako što se nadaju, u bolje sutra, u otkrivenije sutra, da će neka ruka odjednom doći i otkriti pretešku ploču koja nas pritišće. Ta ploča je izrađena od najtežih materijala, od licemjerstva, zaduženosti, mediokriteta, lupeža, varalica, bandita, nitkova, bezobraznika, kredita, mentaliteta, krize tranzicijskog identiteta, sve konstruktivni problemi, koji čine teret koji nas je pritisnuo.

I šta sad kad ljudi shvate da se skrivaju iza svoje realnosti, jedino što mogu uraditi i što su navikli ili se napiti, napušiti, staviti neki status na Facebook, lajkati nešto drugačije, lajkati neku nadu i to je to. Ništa od akcije, opet se skrijemo iza letargije, nemam živaca, evo sve letim, ima ovih mladih nek oni idu, nisam dobar nešto, moram na posao, moram kući imam nešto završit’, ma ko će ba ovo mijenjat vidiš da je sve otišlo u PM, mani ba pusti me nisam dobar, nemam snage ni živaca za sve ovo. I tako skrivalizam djeluje, čak i kada čovjek govori istinu, nije svjestan da se krije iza nje, jer istina bez borbe nije istina, ona je samo nadanje bez djelovanja i pasivno prihvatanje stanja, ona je samo san koji svi sanjamo, a niko da se probudi iz skrivanja iza istine, svi se boje neuspjeha, svi se skrivaju iza straha, svi su se usrali od straha, svi šute, svi šute istini u oči.

Skrivanje iza sabura

Ništa, hajde lijepo umijte se, pogledajte se u ogledalu, sami sebe u oči, ima li tu života u očima još išta, ima li tu one dječije ljubavi, ima li? Ako nema, onda smo u velikim problemima, jer smo izgubili bitku onda za našu djecu, izgubili smo iskrenost i volju za životom naše djece. Na mladima svijet ostaje. Šta im ostavljamo?, da se skrivaju iza naših slabosti, naše kapitulacije pred onim što su nam nametnuli, da naša djeca igraju te igre, bez granica, da naša djeca budu zarobljenici našeg skrivanja iza istine.

Jel’ to treba? Da moje dijete mene pogleda u oči jednog dana, kad malo više bude kontao i da mi kaže: „E moj stari, koji ste vi samo levati bili, u šta ste nas ovo doveli, da se skrivamo iza vaših slabosti, a puni snage, ljubavi, iskrenosti, želje i volje za učenjem, radom, srećom, igrom, životom…“

Jel’ treba ja da se skrivam iza rata, iza bošnjaštva, iza nesposobnog i halapljivog mentaliteta našeg, iza dušmana, iza stranki, iza politike, iza čega ba, kako da se skrijem kad ima Jedan koji vidi i čuje sve. On zna šta ja tajim u srcu svom i ja treba da se skrivam iza bošnjačkog sabura. Koji bošnjački sabur ba, to je lijenost, to je strah, to je pihtia miznost, to je mazohizam, to je laž, to nije sabur. Jel’ ja trebam da pričam ove priče svom djetetu i da mi on kaže da ni sam ne znam šta govorim, da mu izgledam tek onda slab i paranoičan. Samo zato što sam šutio, nadao se od nekoga nešto, vjerovao u ljude više nego u Stvoritelja. Sabur i šutnja. Dva elementa koja dobro treba znati kada upotrijebiti i kada ih isključiti. U meni sve titra, imam stalno osjećaj da ih treba isključiti, jer smo napadnuti, nema sabura kad te napadaju, moraš odmah ustati i šakom u glavu, nema šutnje kad te neko laže bezobrazno, odmah reci u facu, šta je, mrš!

Koji sabur ba, ubijaš me, daviš me, tušiš me, sputavaš me, zaglupljuješ me, na razne načine, otimaš mi, lažeš me, paradiraš mi pred očima sa onim što si mi uzeo iz usta i sada uzimaš i iz djetetovih mi usta, koji sabur ba, ako ti ja dadnem sabur bejzbol palicom po glavi. Sabur ako niste znali, između ostalog se nalazi u sjeni sablji, pa kad je vakat, sjeci nepravdu kako znaš i umiješ, u demokratskom sistemu, na demokratski način, ali sjeci više. Dosta je ba lažnog nametnutog sabura, te mazohistične diple i dosta je šutnje. Mrš!

Ako mi dijete kaže da sam trebao šutiti, da bi bolje prošao, onda sam ja stvarno budala, i onda je to znak da je dedžal stvarno zamijenio dobro sa lošim i onda će doći vremena kada će živi prolaziti pored mezarja i govoriti: „Blago vama u kaburima, pa vas ovo nije zadesilo. Bože mi te mili sačuvaj, svega ovoga u ahiri zemanu. Bože Uzvišeni, ako smo mi pogriješili i trebamo da ovo trpimo kao kaznu na dunjaluku, Tebe molim da našu djecu oslobodiš ovog belaja i da ih učiniš boljim od nas. Amin!“

Skrivači svih zemalja, otkrijte se! Ko se zadnji otkrio magarac bio i nikad se ne otkrio, vazda u mraku bio!

(Autor teksta: E.H.)

Proudly powered by WordPress