Znao sam pojesti i više samuna, i pola hljeba, i puno pite, i veliku picu, i puno ćevapa, ali nikad nisam pojeo kompletnu štrucu za obrok. Ni kad sam bio mladi momak, kada sam trenirao dva puta dnevno, ni kada sam radio nekad neki fizički rad, ni kada sam na moru plivao kao budala pokušavajući da budem lagan u vodi kao domaći, a u stvari sam propadao kao bosanska hripa, i tako se patio plivajući, ali nema veze, ni tada nisam pojeo štrucu hljeba.
Čuo sam priče kako ljudi na radilištima, gradilištima, fizički radnici, znaju pojesti štrucu hljeba i recimo narezak za obrok. Također sam čuo da izvjesni milicioner Zerdo, opuca štrucu sa argetom ili dvije, ako ima nešto više što ide fino uz hljeb. Vezano za Zerdu, čuo sam i da popije komplet šerpu domaćeg mlijeka na eks, nekih dva do tri litra, direkt sa plate, samo što se ugrijalo. I sjetio sam se da sam osobno čuo izvjesnog Zerdu, jednom prilikom, kad je ulazio u kafe Karo, kako je maloprije razvalio štrucu sa argetom, paštetom. Znači, ima ljudi koji opucaju štrucu za obrok.
Ja nikada u životu nisam opucao cijelu štrucu, što može značiti, da se recimo nikad toliko nisam umorio od rada ili sporta, ili nisam nikada jeo puno, toliko puno da bi mi štruca bila „gida“ za jelo, ili mi nisu oči gladne, ili imam normalnu stomačnu kiselinu, ili sam čisto takav, ne mogu toliko pojesti. Znao sam recimo na planini, poslije skijanja na onom malo rijetkom čistom vazduhu, ogladniti pravo, pa pojedem puno jaja ili tulumbi, ali štrucu hljeba nikad. Znao sam nekad ogladniti od neke duge vožnje biciklom u brdima, pa pojedem svašta što mi dođe na put u kući, ali nikad nisam spucao štrucu sa recimo grahom ili bestiljem, iako volim i grah i bestilj.
Kad sam bio malo, igrali smo se lopte na ulici, na Hadžijinoj vodi, i ja sam volio loptu toliko, da sam jeo u igri, odnosno pola samuna sa povlakom ili sa bestiljem, u ruci i igra se nastavlja, ne smije se stati, jer će mrak ubrzo, i valja u kuću, a tada nije bilo zasebnog tv-a u sobi, kompjutera, igrica, interneta, već od umora od igre cijeli dan, legneš u 10 i zaspiš kao beba. U mom tadašnjem komšiluku je bilo momaka, starijih puno od mene, koji su mogli pojesto po 10 samuna. Ako izračunamo gramaže samuna, onda to ispadne kao više hljebova, što je impozantno, ali kada se jedu samuni, oni su onako manji, ušušni, pa se može više pojesti, ali kada se razvali cijela štruca, kako bi reci Zerdo, onda je to druga priča, jer valja onoliki komad hljeba savladati u očima, i ustima, i stomakom. To je posebna priča, i zahvat, stomačni.
Cigarete koje život znače
Hljebovi su nekad bili puno finiji, prirodniji, sada imamo „šiptarske“ hljebove, koji su napuhani, puni raznih hemija, boja, dodataka, i to je daleko od hljeba koji je u originalu zamišljen. Ali svijet to jede, jer je i narod postao napuhan, pun hemija, vještačkih boja, vještačkih dodataka, svi su izvještačeni, pa tako krpa traži i nađe zakrpu. Ima jedna izreka, vezana za obroke, da doručak pojedeš cijeli sam, da ručak podijeliš, a večeru udijeliš cijelu. Kod nas je obrnuto, za doručak se ne jede ništa, pije se kafa, puše se cigare koje život znače. Prije nego nastavim sa ručkom, samo da spomenem jedan interesantan, ali poguban detalj.
Naime, moj drug je bio u bolnici, malo ga stomak zezao, pa išao na pretrage nekoliko dana, da odagna crne misli i da se izlječi. Dok je bio u bolnici, vidio je raznih bolesnika i glavno što je čuo od njih, po pitanju boravka u bolnici, zbog bolesti, nije bila bolest i šta će biti, već kako, gdje i kada se može cigara zapaliti. Mani ba operacije, pregleda, vakih nakih, bihuzura što nisi kod kuće svoje u svom rahatluku, brige o liječenju, nego, da mi je zapalit cigaru, pa makar umro odmah poslije. Mentalitet je isto što i kvalitet, ako ga ne održavaš, onda ubrzano propada.
Dakle, ručak kod nas je iz fast fooda, ako si na poslu, a ako nisi i ako ručaš porodično, onda si jedan od sretnijih, radio ne radio, jer jedeš normalan obrok. O raznim vrstama fast fooda ne treba trošiti riječi, ali hrana koja se pravi na brzake, od hrane koja se isto tako pravila u ranijoj fazi na brzake, nema nutritivne vrijednosti, već pravi debalans u ishrani i metabolizmu. To je ono što se kaže da nekad čovjek mora pojesti neko smeće, jer se neki centar u mozgu malo izmjenio od unosa štetnih tvari, da ponekad traži da se otrujemo hranom, da bi mogao dalje funkcionisati. To je isto kao onaj slučaj na Jahorini planini, za vrijeme olimpijade, kada je čovjek došao busom na planinu, da gleda skijanje i čim je izašao na čist zrak, pao u nesvijest, jer mu je organizam navikao na prljavi gradski zrak, pa se neko sjetio da ga metnu pod auspuh od busa da se dozove, i metnuše ga, i dozva se čovjek, od otpadnog prljavog zraka iz auspuha busa, na sred Jahorine planine.
E večera je već druga priča. Ako akšamlučite i mezite, onda ima svega na stolu, ali se ne pojede cijela štruca, a ako jedete kada ste se vratili sa izlaska, onda se može pojesti možda čak i štruca, jer alkohol i droge isperu i otruju organizam, pa on jadan traži energije kroz hranu, a u onom stanju pijanosti ili nadrogiranosti, nema se osjećaja za količinu koja se jede. Poznata je anegdota, kada je jedan sugrađanin konzumirao kanabis, i onda toliko ogladnio kada je došao kući, da je zatekao punu kuhinju svega, a nije znao da se hrana spremala za nečiju svadbu, pa pojeo pola svadbe. Kanabis traži hrane, mozak se umori kada se uspori.
Teška je radnička kora hljeba, a još teža cijela štruca, pa sad možete zamisliti kako je sve to zajedno teško, kada je čovjek opuca za obrok, da ne bi crkao od gladi. Štruca je utjeha, pojedem je sada, jer ako ne budem imao sutra, nek me nešta drži duže, pojedem je cijelu, jer neka ti, nek’ se jede koliko se može. Ko zna šta će se sutra jesti, pusti ti to, čim ja mogu štrucu opalit, dobar sam ja još uvijek, nije lako, nema se, ali nek zna svijet da ja mogu štrucu opucat, sad pa sad.
Štruce su poskupile, ljudi pojeftinili
Valja opucat cijelu štrucu, nije šala, valja Bog zna koliko puta pokrenuti vilicu, pa gutati, pa onda kad se to sve slegne u stomaku, valja to stomaku provariti, a bijeli hljeb, posebno se jede vruć, ljepi se za stomak, nikad ga provariti, pa se otpuhuje, dubinski podriguje, stomak povuče svu krv, ne može se progovoriti, polako se pada u behut, u san, na kauču. Tiše malo djeco, babo spava, doš'o s posla sad, jeo, nek se odmori. Neka, hajde vozi napolje igrati se, evo vam po po’ marke kupite sebi lizalo. Šta, lizalo marka sad?! Džubrad jedna bezobrazna, eto, probudit ću babu, hajde djeco fatajte se noge sada, hajde, nemoj da ustajem, biži!
Štruca je suha, mora se pojesti sa nečim što podmazuje suhoću, da bi se cijela spucala. Izuzetak je Zerdo, koji je spuca sa argetom, fino je razvuče po sredini ili komada na komade, pa onda zgrabi po maloj limenci, iz zgloba. Znali smo nekad na Kraljevcu redovno ići na vruće samune, oko 10 sati uvečer, pa se znalo pojesti i po nekoliko samuna sa povlakom. Krhne ti onako nekoliko velikih kašika one masnije kupovne povlake i prstom soli nabaci, pa pritisne onaj vreli samun, a povlaka curi kroz one male rupice od korice što se pojave kad korica izgori u peći ili ti zejtinom poulji, prstima posoli i zamota u obični papir. Onda mi sjednemo na zid ispod ćevabdžinice koja je nekad bila na Kraljevcu ispod džamije, pucamo one samune i pijemo kenijadu. A sad, doneri naki, šta ćeš.
Nikad nisam pojeo cijelu štrucu, a nisam siguran da li ću ikada u životu, jer kako starim, u srednjim godinama, sve manje hljeba jedem, posebno bijelog, prebacujem se na crni. Samune jedem ponekad, ramazanom, kifle nekad ujutro. Kifle me uvijek vrate u školska vremena, kada smo na velikom odmoru jeli kifle sa jogurtom i kefirom, umakali u one čašice, uživali u tom skromnom ambijentu i hrani, u tim vremenima kada nije bilo ovolikog izbora. Širok izbor je dobar, ako imaš zelene salate od novčanica i ako je izbor kvalitetan, ali kod nas je sve suprotno, niti imamo salate, niti je izbor kvalitetan.
Štruce su poskupile, ljudi su pojeftinili, stari skromni običaji su nestali, moderne gluposti se množe, kote, kao kancerogene tvari jedu ono što valja, što je prirodno, mutirane budaletine sve pojedoše. Mutiranim budalama nije ništa čovjeku, njegovu nafaku, njegovu porodicu pojesti, kao Zerdo štrucu.