Početak prvog dana mjeseca muharrema kao što označava početak nove hidžretske godine. Jednako tako ima i svoju drugu dimenziju u islamskoj historiji i sjećanjima. Tako Imam Taberi u svom komentaru Kur'ana spominje predaju od Ibn Abasa – (Poslanikovog amidžića) i drugih da se pod prvim ajetima sure El Fedžr: Tako mi zore, i deset noći, i parnih i neparnih, i noći kada nestaje – zar to pametnom zakletva nije…? Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima“ – misli na ovih prvih deset noći ovog hidžretskog mjeseca, te da ibadet u njima ima i svoj poseban značaj. (Taberi umro 310. Hidž., jedan od značajnih komentara Kur'ana ili najznačajniji komentar Kur'ana tradicijom/hadisom, značajan zbog ranog vremena u kome je nastao ovaj tefsir poznat pod imenom „jami'ul bayan fi tafsiril Kur'an, te bliskosti nastajanja djela sa prvim naraštajima kao i zbog metodologije koju je sam komentator slijedio oslanjajući se na predaje od Poslanika, ashaba i tabi'ina, ali ne libeći se iznijeti i svoje mišljenje ukoliko se predaje ne podudaraju sa vanjštinom Kur'ana ili su i same međusobno oprečne).
Drugi događaj koji se veže za ove dane jeste sjećanje na tragediju koja se dogodila 10. muharrema, 61. hidžretske godine, odnosno 12. oktobra 680. god. Na Kerbeli (150 km južno od današnje prijestolnice Iraka, Bagdada). Masakr koji će izvršiti vladajuća, već tada dinastija, nad Poslanikovim unukom Husejnom i njegovim malobrojnim pristalicama koji će odbiti poslušnost i tražiti da se stvari vjere i vlasti vrate u one okvire koje je zacrtao Poslanik islama a.s. i pravedne halife poslije njega. Za deseti muharrem vežu se i neki događaji u vezi ranijih Božjih poslanika, ti događaji su spomenuti u pojedinim hadisima oko kojih ne postoji muslimanski konsenzus upravo zbog podudarnosti sretnih okolnosti tih događaja sa tragedijom koja će se zbiti na ovaj dan, a imat će kontinuirani utjecaj na cijelu islamsku historiju. Te mogućnosti umiješanosti ljudskih ruku u fabrikovanje predaja/hadisa i umetanje istih u Poslanikova usta.
Da podsjetimo, nakon smrti Božjeg poslanika s.a.v.a. prvom muslimanskom zajednicom u nekih narednih trideset godina od 11. hidžretske do 41. upravljaju četvorica halifa koje će islamska historija upamtiti kao vladavinu četvorice pravednih halifa koji su u svojoj vanštini i unutrašnjosti slijedili jasno zacrtanu Poslaničku stazu, te je ovaj period upamćen kao vrijeme blagostanja uz sve trzavice koje će se čak i u ovom periodu događati. Jedno od utjecajnih arapskih plemena, Emejevići, drugo najmoćnije krilo plemena Kurejš koje su činile dvije najjače struje, Hašimije (Poslanikovo pleme) koje je nad Mekkom imalo vjersku vlast i Emevije koje su imale administrativnu, nisu ušle u islam masovno sve do oslobođenja Mekke, a večina kur'anskih ajeta koji se stropoštavaju na nevjernike i njihove glavešine, odnose se upravo na njih. Međutim, još u vrijeme drugog halife Omera neki njihovi značajniji predstavnici kao Muavija dobivaju značajnije položaje i namjesništva nad određenim muslimanskim pokrajnama. U vrijeme četvrtog halife Osmana r.a. koji je jedan od rijetkih prvih muslimana, a da je pripadao ovom plemenu oni iskorištavaju njegovu blagonaklonost i blagu narav i uzurpiraju državnu blagajnu, te dolazi do niza pobuna, slobodno se može reći socijalne naravi. Kao arapska aristokracija koja nikada nije do kraja islamizirala svoj suluk i razmišljanje, nego ostala da lebdi negdje između interesa i zahtjeva nove religije, oni su u Osmanovoj smrti koja je nastala kao posljedica nezadovoljstva naroda vladavinom istih namjesnika u pokrajinama, mahom njegovih rođaka, vidjeli priliku u traženju da se kazne njegove ubice dočepaju vlasti. Događaji će kasnije otiči dalje te će doći do bitke između vojske legitimnog halife hz. Alija čija je vojska bila sastavljena od muhadžira i ensarije, prvih muslimana i učesnika na Bedru čiju je vjeru pohvalio sam Poslanik s.a.v.a. i sa druge strane samoproglašenog halife Muavije čija je vojska uglavnom bila sastavljena od oslobođenih Kurejšija nakon osvojenja Mekke, beduina, Kahtanskih plemena i nekih kršćanskih plemena iz Šama/Levanta. Bitka se skoro završila u korist hz. Alijine r.a. voske da nije poznate taktičke varke Amru ibn Al Asa koja je obustavila bitku. Kasnije se borba nastavila do atentata na hz. Imam Alija u njegovom mesdžidu u Kufi. Najutjecajnija ličnost Benu umejje (Emevija) iz Šama bio je Muavija ibn Ebi Sufjan, te Muavija ibn Hadidž, zatim Abdurrahman ibn Halid ibn Velid, Bisr ibn Erta, Ebu A'ver es Sulemi, te još neki Muavijini namjesnici kao Zijad ibn Ebihi, Mugire ibn Šu'be, Mervan ibn Hakem.
Nakon što je Imam Ali mučki ubijen u atentatu Abdurrahmana ibn Muldžima jednog od poglavara haridžija. Muslimani Iraka i arapskog poluostrva i Horosana dali su prisegu njegovom sinu Hasanu, bez da je Imam Ali oporučio da on bude nasljednik poslije njega – kako su to kasnije ši'iti tvrdili – . Imam Ali je rekao: „Ostavljam vas da izaberete kao što vas je ostavio Poslanik s.a.v.a.“ Nije tražio da se prisega dadne njegovu sinu Hasanu niti je brani,o ako bi to ljudi željeli. Međutim, izgleda da u ono vrijeme među muslimanima nije bilo čovjeka koji je bio poput njega ugledan i tako časnog porijekla čijim je venama proticala Poslanikova krv, jedan od dva Poslanikova unuka. Možda je i bilo ljudi koji su bili približnog možda čak i većeg ugleda zbog ranog islama i žrtve kao Sa'd ibn Ebi Veqqas, ali on je bio daleko od događaja povučen od ljudi i politike. Isti je slučaj i sa nekim drugim ashabima učesnicima bitke na Bedru od kojih su većina bili Ensarije, a ne Kurejšije.
Nakon što se Hasan povukao u cilju jedinstva muslimanske zajednice, a Muavija preuzeo vlast, isti će učiniti više koraka da učvrsti vlast sebi i svome potomstvu. Između ostalog kaže se da iza trovanja hz. Hasana stoji upravo Muavija. Muavija iza sebe bez odobravanja muslimanske zajednice ostavlja svoga sina Jezida, a ideal islama sve više počinje biti stran onima koji upravljaju u ime njega. Husejn napušta pod pritiscima grad Božjeg poslanika Medinu i odlazi u sveti grad Mekku. U to vrijeme prima pisma stanovnika Iraka kao podršku protiv Jezida i obećanja da će isti biti svrgnut. Na putu za Irak sa malobrojnom pratnjom svojih najbližih, ljudi krvno vezanih za Poslanika, kaže se da ih je ubijeno čak sedamnaest koje je izrodila Poslanikova s.a.v.a. kćer Fatima a.s. direktno ili indirektno (unuci i praunuci). Vijest o ubistvu Husejna uz to još i masakr nad njim i njemu najbližim šokirala je tadašnji muslimanski svijet, jer to je Poslanikov unuk kojega je on toliko volio i čemu je cijela muslimanska zajednica svjedočila. I postavilo se logično pitanje: Da li je više ista sveto? Da li je to ona vjera koju je ostavio Poslanik Muhamed s.a.v.a.? Činjenica je da više nikada od tada princip šure/dogovora/demokratije nije zaživio, pa sve do posljednjeg osmanlijskog sultana. Kontradiktornost između teorije prakse učinila je od Kerbele inspiraciju svim gnosticima, ljudima koji su željeli da zadru dublje u smisao vjere, kao i svima onima kojima se spočitavala heterodoksija, i jedni i drugi nisu mogli da se nađu u kalufima forme kod koje ne postoji suština. Vlast je pomalo krojila kako dogme o predodređenosti tako i vjersko pravne temelje o zabrani ustajanja protiv halife „pa makar ti imetak oduzeo i po leđima išibao ili vrat prerezao“. Što je uostalom lahko provjeriti, ako se vrati na temeljne knjige prava sve četiri preživjele islamske škole sunizma. Jednako tako i kod ši'ita su se rađale dogme kao o nepogrješivim Imamima, razne mitološke predaje, a svrgavanje raznih dinastija i dolaska na njihovo mjesto drugih crpilo je svoju poruku u ovim nemilim događajima obećavajući svaki put iznova da se stvari pokvarene još na dan Kerbele, ako ne i prije, trebaju vratiti na svoje mjesto.
Nema sumnje da iz perspektive muslimana koji vjeruje u mnoge stvari koje je Poslanik islama najavio, ovako veliki događaj bio poznat Poslaniku s.a.v.a. i da ga je on nagovijestio svojim ashabima kao što dolazi u mnogim hadisima. Tako veli selefijski autoritet u hadiskoj znanosti Muhamed Nasiruddin al Albani u svom serijalu autentičnih predaja 3/159: „Bilježi Ahmed od Abdullaha ibn Nadžija od njegova oca da je putovao sa hz. Alijom r.a., a bio mu je na usluzi za prvu pomoć i potrebe, te kada su prošli Nejnevu i zaputili se prema Siffinu (gdje će se odigrati bitka između Alijine i Muavijine vojske), hz. Ali je povikao: Budi strpljiv o Ebu Abdullah – (Ebu Abdullah nadimak hz. Husejna drugog Alijivog sina sa Poslanikovom kćerkom Fatimom a.s.) – na obalama Eufrata. Rekoh: O čemu govoriš? Reče: Ušao sam kod Poslanika s.a.v.a. jednoga dana, a oči su mu bile navirale od suza. Rekoh: Božji poslaniče: Da li te je neko naljutio? Zbog čega tvoje oči tako liju suze? Reče: Ne nije… zatim je ustao i rekao: Želiš li da osjetiš miris njegove prašine? Rekoh: Da. On pruži ruku i dohvati komad zemljane prašine, pa mi je dade, a ja ne mogoh suzdržati oči i suze mi potekoše“. Rekao je Albani: „Ne zna se ko je ovaj Nadži kako veli Imam Zehebi, te ga nije pouzdanim ocijenio niko do Ibn Hibban, a sin je poznatiji od njega. Te ko je ovaj lanac prenosilaca ocijenio autentičnim pogriješio je, međutim rekao je Hejsemi u Medžme'a zevaid 9/187: „Hadis bilježe: Ahmed, Ebu Ja'la, Bezzar i Taberani, pouzdanim lancima prenosilaca, te nije Ibn Nadži podvojen u bilježenju ove predaje“. Veli (Albani): „Hadis ima druge lance prenosilaca koji mu idu u prilog i čine ga jakim (pouzdanim), te se takvim može i smatrati“.
Bilježi Hafiz ibn Nuajm u djelu Dalailu Nubuvve 3/211 lancem prenosilaca preko Esbega ibn Nebate da je rekao: Došli smo sa Alijem na mjesto Husejnova kabura. Pa je rekao: Ovdje će odsjesti njihove jahalice i smjestiti se njihovi šatori i krv njihova se proliti. Mladići iz potomstva Muhamedova na ravnom polju, nad kojima će plakati nebesa”. Navodi istu predaju Sujuti u Khasaisul Kubra 2/126 i Ibn Kesir u djelu El Vesile… Rekao je Allama Abdulhusejn El Emini u djelu Siretuna ve Sunnetuna: Ove rečenice koje se prenose u fragmentma od imama Alija tu i tamo, zabilježene su u više verzija i sa više lanaca prenosilaca. Neki lanci prenosilaca su pouzdani/sahih, neki hasen/dobri/zadovoljavajući, a neki su daif/slabi sa slabošću koja se da zakrpiti drugim rivajetima.
Kerbela je bila i ostala prolom oblaka. Nikada se više islamski svijet poslije nje nije smirio do dana današnjeg. Kada bi uzeli samo savremeni Irak, tu bogatu naftom zemlju i prebrojali sve žrtve koje su pale među ljudima koji vjeruju u jednog Boga, jednog Poslanika i za polazište uzimaju jednu svetu Knjigu dovoljno bi nam bilo, a među kojima danas niču zidovi poput onog berlinskog. S druge strane kada bi uzeli neke isto tako jake svjetske sile, gigante u izvozu nafte i sav njihov potencijal od obogaćivanja uranijuma do straha zapadnih zemalja od nuklearnog oružja, vidjeli bi i glasno čuli šta je ovim ljudima inspiracija. Od nastajanja velikih imperija kao što je fatimijski hilafet koji je sagradio veličanstveni Kairo do pojave pokreta za crnačku jednakost u Americi na rukama ostatka nekadašnjih ši'ita Ismailija (imena konvertita npr. kao što su Muhamed Ali najveći bokser svih vremena koji je bio dio pokreta „Crnih muslimana“ govori o šitskim korijenima ovog pokreta i ideji bunta i pobune).
Od raznih mistika u islamskoj historiji kao što je poznati Husejn ibn Mensur el Halladž u čijoj biografiji kao kod Imama Zehebija u Sijerul'alami nubala’ stoji da je bio od propagatora revolucija onog vremena koje su nosile parole „rida min ali Muhamed/za izbor iz Muhamedovog potomstva“, te do pada emevijske vlasti, pa do nepravedno pogubljenih pokreta sa socijalno političkim karakterom u Bosni kao što su Hamzevije koje neki istraživači vežu sa šiitskim pokretima. (npr. Hamzevije autora Edina Kukavice, gdje navodi jedno od mišljenja koje veže ovaj pokret sa ši'izmom, preuzeto iz studije Milana Karanovića: Dva Sokolovića, jedan veliki vezir, a drugi srpski patrijah, 6. jun 1935. u Hadžijahić M, „Udio hamzevija u atentatu na Mehmed-pašu Sokolovića“). Stoga Ahmed Emin veliki arapski mislilac i historičar ( 878-1954) smatra kako je ši'izam bio i ostao kroz cijelu historiju islama plašt za sve heterodoksne ili ortodoksne pokrete koji se nisu uklapali u zvaničnu politiku režima na vlasti. Međutim, velik islamski teolog i pravnik Muhamed Ebu Zehre (1934-1974) u svojim studijama o učenjacima iz Poslanikova potomstva Imamu Sadiku (hz. Husejnov praunuk) i Imamu Zejdu (hz. Husejnovom unuku) tvrdi ono što se možda stoljećima nije glasno progovaralo, a to je da je politika onog vremena zatrla mnoge Poslaničke predaje i vjersko pravna tumačenja koja su dolazila od članova Poslanikova potomstva. Značajnije iskorake su napravili tek vekil islamskog mešihata u osmanlijskom hilafetu allama Muhamed Zahid el Kevseri i njegove kolege iz Egipta izjednačujući zejdiski mezheb sa četiri sunitske pravne škole i allama Šeltut sa svojom fetvom o Imamijsko-džaferijskom mezhebu.
Sjećanje na Kerbelu nije zaobišlo ni Bosnu, te je sastavni dio tradicije ovdašnjih muslimana: sjećanje na ovu tragediju i traženje smisla u istoj, a prelistavanjem bilo koje knjige koja se bavi književnošću ovdašnjih muslimana na orijentalnim jezicima naići će se brojne spjevane pjesme na istu temu. Tako Evlija Čelebija opisujući Sarajevo iz 1660. godine veli: „Na tri stotine mjesta postoje sebilji (sebilhane) gdje žedni ljudi piju vodu. Oni su podignuti iz ljubavi prema mučenicima sa Kerbele. Većina ih je u čarsiji i na trgu. Impozantni su sebilji: Ferhad-pašin, Husrev-begov, Murad-begov, Gazi Isa-begov i drugih prvaka i uglednih ljudi.“ Danas je kako kažu ostao još onaj jedan na Baščaršiji.
Možda je interesantno spomenuti i to da nakon svirepog ubistva Husejna r.a. i ostalih članova Poslanikova potomstva na Kerbeli, ovi ustanci nisu jenjavali u prva tri stoljeća islama. Međutim, svaki od tih ustanaka se završio manje-više tragično. Prvi koji je nakon hz. Husejna digao ustanak bio je hz. Husejnov bratić Hasan sin Hasana ibn Alija ibn Ebi Taliba i Poslanikove kćeri Fatime, oženjen hz. Husejnovom kćerkom Fatimom i to za vrijeme emevijskog halife Abdul-melika ibn Mervana i njegova namjesnika Hadždžadža ibn Jusufa. Ova revolucija je bila negdje između 81.-83. hidžretske, poznata kao Dijerul Džemadžim (po mjestu gdje se održala u blizini iračkog grada Kufe ili Ma'reketul fuqaha (revolucija učenih), a Hasan je poslije toga umro 86. hidžretske tražen od novog halife Velida ibn Abdul-melika, vjerovatno otrovan.
Dok je vjerovatno najsličnija tragedija onoj na Kerbeli ona koja će se dogoditi hz. Husejnovom unuku Zejdu sinu Alija (Zejnulabidina). Naime Zejdu unuku hz. Husejna, a sinu jedinog Husejnovog sina koji je preživio Kerbelu Zejnulabidina, pošlo je za rukom da u jeku samovolje već učvršćenog sistema nasljedne vladavine organizira ustanak 120. hidžretske godine protiv emevijskog halife Hišama ibn Abdul-Melika. Ustanak je bio konsenzus Poslanikovih potomaka i većine njihovih simpatizera koji su pristali uz njega. Tako se navodi veliki broj učenih ljudi onog vremena koji će ostati upamćeni kao utemeljitelji nekih pravnih škola da su i oni stali uz ovu revoluciju među kojima je i Imam Ebu Hanife, Sufjan Sevri, Sulejman ibn Mahran al A'maš, Ibn Ebi Lejla učenjak iz Kufe i drugi.
Izgleda da stanovnici Kufe ni ovaj put nisu bili dosljedni te je uspjeh mimoišao ovaj organizovani ustanak muslimanske zajednice da se stvari iz temelja mijenjaju. Zejd je ubijen i noću tajno pokopan, međutim vlast je kao za pouku narednim ustancima uspjela da iskopa časno tijelo i odrubi glavu koja je putovala od Damaska do Medine do Egipta gdje pokopana. Dok je tijelo ostalo razapeto četiri godine na zapadnom izlazu iz grada Kufe gdje bila tržnica kako bi ostalo pouka drugima. Kasnije je namjesnik Iraka Jusuf ibn Omer, sin Hadždžovog brata, u vrijeme vladavine halife Velida ibn Jezida po naredbi halife, a u kontekstu novog ustanka kojeg je predvodio Zejdov sina Jahja naredio da se časno tijelo spali i prospe u Eufrat. Rekao je tada:
” والله يا أهل الكوفة لأدعنكم تأكلونه في طعامكم وتشربونه في مائكم “
„Tako mi Boga o stanovnici Iraka učinit ću da ga jedete u svojoj hrani i pijete u svojoj vodi“.
Kada su poslije došle Abasije činile su sa ehlul bejtom isto što i emevije. Potjere pravili za dobrim ljudima iz Alijevog poroda i zatvarali ih, te je u zatvorima Ebu Dža'fera el Mensura i njegovih sinova ubijeno dosta dobrih i pobožnih ljudi.
Pa je ustanak podigao Nefsu Zekijje i njegov brat Ibrahim u Basri i Idris na arapskom magrebu (Maroko) i Hadi u Jemenu i Nasir el Atreš u Dejlemu, te su se ustanci nastavili rasplamsavati između Abasija i potomaka hz. Alije, i nisu stali sve dok u neko vrijeme ovi nisu uspjeli formirati malu državicu. Zatim su došli Seldžuci i Osmanlije koji su bili suniti, te je svaka država morala da iskoristi svoj sunizam, bilo da je emevijska, abasijska, osmanlijska ili svoj šiizam kao bevejhiska i safevijska, u cilju da ubijede narod u zakonitost i opravdanost svojih ratova sa drugim državama obojenim drugim mezhebskim obilježjima. Onda su se digli učenjaci iz svih frakcija i utemeljili akaidske knjige i odgovore drugima na način gdje se greške prebacuje svima osim istomišljenicima, a svaka greška neistomišljenika gledala se kroz povećalo. Koncentracija djelovanja svake skupine u svom radu bila je zbrajanje negativnosti onih drugih, te svaka skupina zaposlila drugom, a zaboravila svoje nedostatke i vlastita zastranjivanja.
Svaka frakcija se digla da ubijedi svoje sljedbenike u skup pravila i dogmi čiji je domet ubijediti mase, ali nikako i učenjake i istraživače.
Tako su mase odrastale na onom na čemu su njihovi očevi, te se stvarala se pogodna klima koja bi uvijek iznova vjerski opravdala svaki novi rat među muslimanima.
Tako su sazdane cijele generacije u Šamu da preziru hz. Alija i proklinju ga. Pojavilo se među njima čak preko 50 muhaddisa (učenjaka hadisa) nasibija (oni koji iz plemenskih ili drugih razloga gajili antipatiju prema hz. Aliji i njegovim potomcima), samo u prva tri hidžretska stoljeća kada će hadis biti i zabilježen, od kojih je najpoznatiji Hariz ibn Osman er Rehbi, jedan od prenosilaca na koje se oslanja Buharija. Ovaj čovjek od kojeg se prenose hadisi u nekim najznačajnijim zbirkama je imao kako prenose biografi vird (ritual) da psuje i grdi Alija 140. puta na dan – samo toliko!
Zatim je došla nova generacija uleme u Šamu, poput Ibn Tejmije, Ibn Kesira, Ibn Kajjima – a najžešći od svih je bio Ibn Tejmije – koja je bila osjetljiva kod spominjanja Alijevih fadileta i fadileta ehlul bejta, uz to radili su na tome da se slabim ocjenu autentični hadisi o značaju hz. Alija, Fatime, Hasana i Husejna kod Poslanika, uz pretjerivanje sa hvalama i pohvalama kada su u pitanju drugi…
Emevijska država ne razlikuje se u tiraniji od kasnije Abasijske. U oba sistema nepravda je bila teža strana pravdi, iako i u jednoj i u drugoj bilo je tu i tamo perioda prevladavanja pravičnosti kao što je vrijeme halife Omera ibn Abdulaziza u emevijskom periodu. Međutim, srdžba će biti veća u sjećanjima i historiji protiv Emevija nego protiv Abasija iz razloga njihove vremenske bliskosti periodu poslanstva, te zbog činjenice da su oni prvi koji će unijeti političke, ekonomske i ideološke izmjene u islamsku zajednicu, izmjene koje će ostati praksa i tradicija svim narednim muslimanskim državama, abasijama, osmanlijama. U ovim državama formiraće se budući znanstveni tokovi islama i političke, ekonomske i ideološke teorije među muslimanima…
Svako ko bi ustao dobio bi etiketu rušioca zajednice i etiketu neprijatelja sunneta, a samim tim i neprijatelja islama. Tako je revolucija Imama Husejna ibn Alija (Poslanikovog drugog unuka) i Ibn Zubejra i stanovnika Medine i njima sličnih dobila epitet nereda i smutnje, a da su ljudi koji su pali u tim bitkama umrli paganskom/džahilijetskom smrću.
I tako su ovi velikani izvedeni iz sunneta i džemata u bidat/inovatorstvo i zabludu, jer su ustali protiv Jezida sina Muavijinog i Hadždžadža ibn Jusufa i Ebu Džafera el Mensura…!
Upravo odavde dolazi sva kontradiktornost, nejasnoća i vječita rasprava u sunizmu o tome kako se sprečava nepravda, zlo, tiranija i kako se poziva dobru iako se o tome napisalo stotine knjiga nejasnoće nikada nisu otklonjene i mi to danas jasno vidimo u praksi. Sunitski učenjaci kasnijih perioda ostali su zbunjeni upravo ovim primjerima kakvo mišljenje da donesu o Husejnovu ustanku, Ibn Zubejrovom i njima sličnim. Ako ih osude i kažu da su novotari zapadaju u jasnu oprečnost, jer sunitsko pravilo glasi da ashabi nisu i ne mogu biti novotari.
Ako kažu da su bili u pravu onda su u otvorenoj konfrontaciji sa emevijskom vlašću, a samim tim i sa svim ostalim državama, abasijskom, osmanlijskom. Jer sve naredne države muslimana slika su emevijskog način vladanja, pa makar im bili oponenti.
Tako je islamski sistem vlasti ostao nedosljedan i nejasan u mnogim stvarima kao što je sloboda mišljenja, šura/dogovor/demokratija, ko raspolaže državnim imetkom, sudstvom… itd. Ova nedosljednost i poljuljanost došla je kao rezultat pokušaja pomirenja između emevijske i abasijske politike sa jedne i islama sa druge strane.
Nemogućnost pomirenja politike emevija i islama dovela bi ove učenjake u direktan sukob sa sistemima kojima su oni bili suvremenici. Zbog toga se pribjeglo krojenju i prekrajanju koje može biti ubjedljivo širim narodnim masama, ali ne i ljudima koji istražuju. Na ovakvom poljuljanom terenu rasla je i gradila se muslimanska pamet koja je davala čudne proizvode. Ljude koji ponavljaju fraze, a ni sami ne razumiju njihovo značenje dok u isto vrijeme strahuju od istine. – Poslanik s.a.v.a. je rekao u hadisu kojeg bilježi Buharija: „Propast ili nered moga ummeta/zajednice dogodit će se na rukama mladih luđaka iz plemena Kurejš“.
Prenosilac hadisa Ebu Hurejre je komentirao hadis riječima da su to: „Benu Harb (Emevijski ogranak iz kojeg je Muavija) i Benu Mervan (Mervanovi sinovi)“. Poslanik je zaista istinu nagovijestio. Ideološka, pravna, ekonomska i svaka druga pometnja zajednice islama počela je u vrijeme Emevija. Značenje ovog hadisa u istom je kontekstu kao i značenje nekih drugih hadisa kao što su Poslanikove riječi: „Hilafet/ispravni odabir nasljednika u mome ummetu potrajati će trideset godina, a zatim će nastupiti tiranijska vlast“. Zatim hadis gdje Poslanik s.a.v.a. kaže: „Prvi ko će izmijeniti moju praksu/sunnet biti će čovjek od emevija/benu umejje“. Muhaddis Albani smatra prevladavajućim mišljenjem da je riječ o Muaviji, te je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim u svojoj „silsili sahiha“. Zatim Poslanikove riječi: „Kada sinovi Ebil Asovi/Benul As dostignu broj od trideset ljudi, Božiju vjeru će uzeti kao sredstvo za bogaćenje, Božije robove za sluge, a Božiji imetak za manipulisanje“.
Pamet koja je zaronila u sitne detalje, ali se ustručavala krupnih pitanja. Pamet koja je nizala rečenice, ali nikada do kraja definisala termine i značenja. Pamet koja je slabo razumijevala mjesto i vrijeme i koja rijetko kada da je znala plasirati koristan savjet topeći se brzo sa strujanjem mase i političkim okruženjem. Pamet koja se kretala nesigurnim putem, putem sumnji uz malo samopouzdanja. Sve te sumnje i nedostatak samopouzdanja, pokušala je nadoknaditi strogim i isključivim stavovima.
Spominje doktor Husejn Atvan – stručnjak za emevijski period vladavine – da su svi odreda emevijski vladari zagovarali vjerovanje u džebr izuzev Jezida ibn Velida ibn Abdulmelika.
Doktor Atvan tako navodi riječi i izjave Muavije, Zijada ibn Ebihi, Jezida ibn Muavije, Velida ibn Jezida i drugih koje jasno upućuju na džebr.
Tako su emevije počele da šire i promoviraju vjeru u džebr, nužnu sudbinu koja se začela u Šamu nakon neuspjeha i kraha političkih reformi. Suština ovog vjerovanja glasila je da tiranija, pretjerano bogaćenje vlasti, korupcija i druge stvari, Božija su volja sa kojom se mora pomiriti i od čega se ne može pobjeći. Čovjeku je Bog već sve unaprijed predodredio i čovjek je biće iz čijih je ruku volja istrgana. Zato nema koristi pokušavati da se stvari promijene ili da se revolucija protiv vladara podigne, jer i sam Allah ih je odabrao da vladaju i oni su Božija sjena na Zemlji, oni su njegovi namjesnici nad stvorenjima i ko im se suprotstavi Allah će ga u Džehennem strmoglaviti…!